1. Što je mikroplastika?

Mikroplastika se definira kao čestica plastike manja od pet milimetara, a u okoliš dospijeva na dva glavna načina. Primarna mikroplastika namjerno se proizvodi u malim dimenzijama za upotrebu u industriji, primjerice kao sićušne kuglice (mikrogranule) u kozmetičkim proizvodima poput pilinga za lice ili kao abrazivna sredstva. Sekundarna mikroplastika, koja čini većinu zagađenja, nastaje fragmentacijom većih komada plastičnog otpada. Plastične vrećice, boce i ribarske mreže pod utjecajem sunca, vjetra i vode postaju krhke te se raspadaju na sve manje i manje komade, koji na kraju postaju nevidljiva, ali postojana prijetnja. Istraživanja diljem svijeta pokazuju da su najčešći polimeri pronađeni u podzemnim vodama upravo polipropilen i polietilen, što se poklapa s nalazima iz Gospića i ukazuje na otpad iz kućanstava i industrije kao glavni izvor.

2. Kojim metodama se utvrđuje postojanje mikroplastike u vodi?

Kako bi identificirali sićušne čestice plastike, nevidljive golim okom, znanstvenici su se poslužili jednom od najmoćnijih analitičkih tehnika današnjice - Ramanovom spektroskopijom. Riječ je o naprednoj metodi koja omogućuje preciznu identifikaciju molekularnog sastava materijala bez potrebe za njegovim uništavanjem.

Princip Ramanove spektroskopije temelji se na fenomenu neelastičnog raspršenja svjetlosti, poznatom kao Ramanov efekt. Kada se uzorak osvijetli snažnim, monokromatskim laserskim snopom, većina fotona se od molekula odbije elastično, bez promjene energije. Međutim, iznimno mali dio fotona, otprilike jedan u deset milijuna, rasprši se neelastično. U tom procesu, foton izmjenjuje energiju s molekulom, uzrokujući da ona počne vibrirati na specifičan način. Ta promjena u energiji raspršenog fotona stvara jedinstveni spektar, takozvani Ramanov spektar, koji služi kao precizan "molekularni otisak prsta". Svaki polimer, bio to polietilen, PVC ili polistiren, ima svoj karakterističan spektar vibracija, što omogućuje znanstvenicima da ga nepogrešivo identificiraju. Prednost ove metode je što molekule vode vrlo slabo raspršuju svjetlost na ovaj način, pa njihov signal ne ometa analizu čestica plastike u vodi, što je čest problem kod drugih tehnika poput infracrvene (FT-IR) spektroskopije. Kombinacijom spektrometra s mikroskopom, moguće je analizirati čestice veličine svega nekoliko mikrometara, što je bilo presudno i u gospićkom slučaju.

3. Na kojim lokacijama je pronađena mikroplastika u podzemnim vodama?

Stručnjaci Instituta proveli su ciljano uzorkovanje na tri lokacije u Divoselu, strateški odabrane kako bi se utvrdio izvor i smjer širenja zagađenja. Voda je analizirana iz triju piezometarskih bušotina, koje služe za praćenje stanja podzemnih voda, i to na mjestima uzvodno od odlagališta, neposredno uz njega te nizvodno. Rezultati su bili zapanjujući i nisu ostavili mjesta sumnji. Bušotina označena kao Trag N, smještena uzvodno, pokazala je gotovo netaknutu vodu, s tek šest pronađenih čestica mikroplastike u jednom uzorku, dok u drugom nije bilo nijedne. Slično je bilo i na nizvodnoj lokaciji Trag O, gdje je pronađeno svega deset čestica.

Međutim, prava slika ekološke katastrofe otkrivena je na lokaciji Trag K, koja se nalazi tik uz područje gdje su, prema sumnjama istražitelja, supružnici Šincek putem svoje tvrtke Tipos Resurs skladištili opasni otpad. Na tom je mjestu pronađeno čak 132 od ukupno 148 identificiranih čestica prioritetnih polimera, što čini nevjerojatnih 89,2 posto sve mikroplastike detektirane u istraživanju. Jedan uzorak s ove lokacije sadržavao je čak 130 sitnih čestica različitih polimera, dok je drugi, iako je imao samo dvije čestice, pokazao izrazito veliku masenu koncentraciju polistirena od čak 737,155 mikrograma po litri. Ovako drastična razlika između uzvodne i zagađene lokacije, zaključuju vještaci, jasno upućuje na to da je ilegalno odlagalište lokalizirani izvor onečišćenja.

4. Što je točno pronađeno u analizi podzemnih voda kod stare silosa koji je nekoć pripadao PPK Velebitu, gdje su Šincekovi dovezli oko 1300 kamiona opasnog otpada? 

Spektroskopska analiza potvrdila je prisutnost cijelog spektra polimera koji se koriste u svakodnevnom životu: polietilena (PE), od kojeg se izrađuju vrećice i folije, polipropilena (PP), polietilen tereftalata (PET), koji se koristi za boce, polistirena (PS), poznatijeg kao stiropor, te čak i politetrafluoretilena (PTFE), odnosno teflona. Velike razlike između dva uzorka s iste lokacije ukazuju na još jedan zabrinjavajući fenomen - zagađenje se vjerojatno ne širi kontinuirano, već u povremenim "valovima", ovisno o hidrološkim uvjetima poput kiša koje ispiru čestice dublje u porozno krško tlo. Iako uzorci nisu uzeti iz javnog vodovoda, što znači da se ne može tvrditi da voda iz slavina u Gospiću nije za piće, otkriće potvrđuje da je mikroplastika prodrla u podzemni sustav. Uzevši u obzir prirodu ličkog krša, s mrežom podzemnih pukotina i kanala kroz koje voda putuje brzo i bez prirodne filtracije, pitanje više nije samo što se nalazi ispod odlagališta, već kamo i kojom brzinom se ovaj nevidljivi otrov širi dalje.

5. Koliko je mikroplastika štetna za zdravlje?

Dok se ekološke posljedice nakupljanja plastike u oceanima i utjecaj na morski život već godinama istražuju, pitanje kako mikroplastika utječe na ljudsko zdravlje postalo je jedno od najvažnijih znanstvenih pitanja našeg doba. Dokazi o izloženosti su nepobitni - mikroplastika je pronađena u ljudskoj krvi, plućima, pa čak i u posteljici, što znači da smo joj izloženi i prije rođenja. 

Smatra se da čestice manje od 150 mikrometara mogu biti apsorbirane u ljudskom crijevu i tako ući u krvotok. Jednom kada se nađu u tijelu, ove sitne čestice mogu dospjeti u različite organe i tkiva te potencijalno uzrokovati kronične upalne procese, oštećenja stanica i druge poremećaje čije dugoročne posljedice još uvijek nisu u potpunosti poznate. No, možda još veća opasnost leži u činjenici da plastika nije samo inertni materijal. Tijekom proizvodnje dodaju joj se brojni aditivi kako bi dobila željena svojstva poput fleksibilnosti, boje ili otpornosti na vatru. Mnogi od tih aditiva, poput bisfenola A (BPA) i ftalata, poznati su kao endokrini disruptori, tvari koje mogu poremetiti hormonalnu ravnotežu u tijelu i povezuju se s reproduktivnim problemima i drugim bolestima.

Kao da to nije dovoljno, čestice mikroplastike djeluju poput malenih spužvi koje u okolišu na sebe vežu druge toksine, poput teških metala i postojanih organskih zagađivača. Na taj način postaju vektori, odnosno prijenosnici, koji koncentriraju opasne tvari i unose ih u organizme putem prehrambenog lanca. Životinje ih unose zajedno s hranom, toksini se nakupljaju u njihovim tkivima, a na kraju lanca nalazi se čovjek. Iako Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) trenutno procjenjuje da rizik od mikroplastike u pitkoj vodi nije visok, naglašava se da su podaci ograničeni. Slučaj iz Gospića stoga je snažan podsjetnik da je problem stvaran i da zahtijeva hitnu akciju. U nadi da za Gospić već nije kasno. 

* uz korištenje AI-ja