Mirko Lukić je dugo gledao u ostatke nerastopljenog šećera i blijede tragove kave, nadajući se da će na dnu šalice vidjeti što ga čeka na sastanku s Davorom Bernardićem, predsjednikom Socijaldemokratske partije Hrvatske. Znao je i prije nego što je sjeo za stol u kafiću ispred stranačkih prostorija na Iblerovu trgu da je možda bilo pametnije prvo razgovarati sa Šefom, pa tek onda objaviti, urbi et orbi, da osniva udrugu Kršćanski socijaldemokrati te da, uz ostalo, o crvenoj petokraki misli glavom Željka Glasnovića. 

Espresso nije turska kava, ne vidi se, kad se popije, ni oko, ni put, ni kuća, ni svađa, ni dobitak, ni gubitak. Napeti čelnik zrinjevačkog mjesnog odbora SDP-a ostavio je deset kuna na stolu, pod pepeljarom, pa polako krenuo čuti što se čuti mora na sastanku na koji je, u strahu da ne zakasni, došao punih trideset minuta ranije.

“Bok Mirko”, rekao je Davor Bernardić i pokazao gostu da sjedne.
“Dobar dan”, promucao je Lukić.
“Mislim, ovo moramo riješiti...”, rekao je Bernardić. “Kako ti je, molim te, mogla takva glupost pasti na pamet?”
“Koja?”, pitao je Lukić i blago se zacrvenio u obrazima, osjećajući da je upravo sam priznao kako mu je na pamet palo više gluposti.

“Ta s udrugom. Kakvi kršćanski socijaldemokrati?”, Bernardić je sve teže kontrolirao ljutnju.
“Pa... ovaj... znate Šefe... ja sam mislio da bi bilo dobro da mi pokažemo biračima da se može biti i kršćanin i u SDP-u”, izgovorio je Lukić sporo i tiho.
“Zar je netko nekad rekao da se ne može?”, pitao je Bernardić.
“Ne znam, nekako...”, muljao je Lukić.
“Je li ili nije?”, upitao ga je Šef.
“Nije”, odgovorio je zrinjevački SDP-ovac.
“A reci ti meni može li se biti u SDP-u i biti pravoslavac, musliman, budist, ateist, agnostik...?”, nastavio je Bernardić s propitivanjem.
“Može”, odlučno mu je odgovoreno.

“I što misliš da se sad formiraju udruge socijaldemokrata pravoslavaca, muslimana, budista, ateista, agnostika? Pa onda jedna branitelja socijaldemokrata, zatim biciklista, vlasnika šnaucera, vegetarijanaca, vegana...”, Davor Bernardić je govorio dišući sve brže.
“Mislim da bi bilo glupo”, uzvratio je Lukić.
“Pazi Mirko, ti čim misliš, to je glupo. Kao i ovo s petokrakom”, odbrusio mu je predsjednik.

“Znate Šefe, ja sam prepoznao problematiku organiziranih silovanja žena u Berlinu, bosanskim gradovima, Foči na primjer, kao i našem Vukovaru, sve činjeno pod crvenom petokrakom. Napomenuo bih da je do 22. lipnja 1941. na snazi bio Ugovor o nenapadanju i prijateljstvu između nacističke Njemačke i SSSR-a te su na krilima tog prijateljstva izvršavani zločini nevjerojatnih razmjera. Zato je cilj novoosnovane udruge izvršiti distinkciju zdravog antifašističkog ‘tkiva’ od negativnih konotacija vezanih za sveobuhvatni i plemeniti antifašistički pokret”, izgovorio je Lukić u dahu.

“Mirko... nisam znao da svoje postove učiš napamet. Sve sam to pročitao u onome što si pisao Karolini Leaković”, Bernardić se trudio govoriti smireno.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

“Nisam znao da pratite njezin Facebook”, prekinuo ga je Lukić.
“Ne pratim ja... Samo, kad bismo se držali tvojih principa, onda bismo, recimo, mogli skinuti onu šahovnicu sa svetog Marka, pa onu s vojnih oznaka zbog, recimo, Starog mosta u Mostaru... A i da ja tebi napomenem da je Mate Boban, uz suglasnost Franje Tuđmana i Gojka Šuška, potpisao 1992. sporazum o, ti bi rekao, prijateljstvu s Radovanom Karadžićem na osnovu kojeg su, kako ono...”, govorio je Bernardić vrteći kemijsku olovku prstima.

“Izvršavani zločini nejverojatnih razmjera”, pokorno je rekao Lukić.

“Dakle, Mirko, da skratim: jesi li ti normalan?”, upitao je Davor Bernardić i nagnuo se preko stola.

Mirko Lukić, osnivač udruge Kršćanski socijaldemokrati, oborio je pogled. Vidio je da mu je desna cipela prljavija od lijeve. Jesu li se u posljednje vrijeme susretali Davor Bernardić i Mirko Lukić ne zna se, ali se se zna, pouzdano, da prethodni razgovor nisu vodili. Predsjednik SDP-a je, naime, javno i glasno podržao Mirka Lukića i njegovo osnivanje udruge Kršćanskih socijaldemokrata pokazujući, ni prvi ni posljednji put, da osim ambicije drugih vrlina nema. Naravno, ako je uopće ambicioznost vrlina, a ne posljedica manjka pristojnosti i viška neutemeljenog samopouzdanja.

Socijaldemokratska partija odavno je ispražnjena od svakog ideološkog, zbilja osuvremenjenog lijevog sadržaja, a ono što ju je suštinski razlikovalo od HDZ-a je odnos prema antifašističkoj borbi u 2. svjetskom ratu kojoj je petokraka isto što i Heinekeinu. Sad se nasjedanjem na Miloševićevu manipulaciju simbolima i pristajanjem na njihovo tumačenje u ketmanovskom ključu korištenom na početku rata praznina širi. 

Grupiranje kršćana unutar SDP-a dio je istog procesa kojim se, ali to je sekundarno, želi pokazati očito: da se može bez ikakvih problema biti i praktični, ne samo deklarirani kršćanin – i musliman i ateist i što god - i socijaldemokrat, kao što se može biti i numizmatičar, navijač, ljubitelj jazza ili stripa i socijaldemokrata. Jedno od drugoga, naime, niti ovisi niti se međusobno poništava. 

Udruga kršćana unutar SDP-a tek je još jedan od niza pokušaja da ta stranka proširi biračku bazu na one koji za nju neće glasati sve i da Bernardića na Iblerovu trgu zamijeni Josip Bozanić. O kakvom se epskom promašaju radi možda najbolje govori potpora koju je udruženim kršćanima na lijevom centru dao notorni Miro Kovač, jedan od onih što riječju, djelom i fanovskom posvećenošću prate pojave poput Košića, Stojića i inih uzurpatora vjere, zbog čijih je verbalnih plotuna i SDP dobijao više glasova nego zbog svojeg programa ili političkog dara lidera. Riječ je, da se pojasni ako ima potrebe, o lose-lose potezu koji pokazuje kako sadašnji vrh SDP-a ne razumije da super ego vjerskih fanatika svaki ustupak vidi kao razlog da traži još jedan, dok stranačko članstvo i simpatizeri očekuju upravo suprotno ponašanje i pred klerom i pred onima što petokraku ne podnose niti na boci poznatog nizozemskog piva. 

Samo, dok to Bernardić i pojave poput Lukića shvate bit će uveliko bivši. Pitanje je tek kolika će biti dubina ponora u koji će odvući Socijaldemokratsku partiju. Mala neće, to je izvjesno.