U hladno siječanjsko jutro 23. siječnja 1899. godine, dvojica mladića napustila su Karlovac. Cilj im je bio odvažan, gotovo nezamisliv: pješice obići svijet. Nisu ni slutili da će ih taj korak odvesti s prašnjavih europskih cesta do carskih dvorova Afrike i u neistražena srca južnoameričke prašume. Bili su to braća Mirko i Stevo Seljan.

Njihova pustolovina, koja je trajala gotovo dva desetljeća, pretvorila ih je u svjetske zvijezde svog doba. Bili su guverneri, kartografi, vojni stratezi, etnografi i diplomati, a njihova ostavština i danas živi u muzejima i na geografskim kartama kontinenata koje su zadužili svojim radom.

Od europskog prvaka do carskog guvernera

Priča počinje u Karlovcu, gdje je Mirko rođen 1871., a Stevo (pravim imenom Stjepan) 1875. godine. Stariji Mirko već je bio poznat po svojoj nevjerojatnoj fizičkoj izdržljivosti. Nakon što je kao mladić radio kao geometar diljem Europe, od Budimpešte do Sankt Peterburga, proslavio se pothvatom koji mu je priskrbio nadimak "Champion Globetrotter" - pješice je u sto dana prešao put od Sankt Peterburga do Pariza. Mlađi Stevo služio je u austrougarskoj mornarici, upijajući znanja o svijetu s palube brodova.

Nadahnuti pričama o afričkim ekspedicijama, braća su 1899. godine krenula na svoje sudbonosno putovanje. Prva etapa vodila ih je pješice do Trsta, odakle su se brodom otisnuli prema Egiptu. Putovali su uz Nil, prešli opasnu Somalijsku pustinju i nakon višemjesečnih iskušenja stigli u Abesiniju, današnju Etiopiju. Tamo ih je na svom dvoru primio moćni car Menelik II.

Impresioniran njihovim znanjem i odlučnošću, car im je povjerio obuku svoje carske garde od 300 vojnika. Ubrzo su postali njegovi ljudi od najvećeg povjerenja. Mirko je imenovan guvernerom južnih ekvatorijalnih provincija, golemog i nemirnog područja na granici s tadašnjom Britanskom Istočnom Afrikom (današnjom Kenijom), a Stevo je postao njegov zamjenik. Sljedeće tri godine braća su radila na učvršćivanju careve vlasti, pokoravala buntovna plemena i, što je najvažnije, iscrtavala granice.

Granice koje su tada definirali oko jezera Turkana (tadašnjeg Rudolfovog jezera) uvelike odgovaraju današnjim granicama između Etiopije, Kenije i Sudana. Na obali jezera osnovali su i vojnu postaju koju su nazvali Seljanville. Za svoje zasluge car ih je nagradio visokim odlikovanjima i titulom "vitezova reda Etiopske zvijezde".

Tragom nepoznatih rijeka Južne Amerike

Nakon afričke epizode, glad za novim otkrićima odvela ih je 1903. godine u Južnu Ameriku. U Brazilu su osnovali "Misión Científica Croata" (Hrvatsku znanstvenu misiju) i stavili se na raspolaganje lokalnim vlastima. Njihov zadatak bio je istražiti neucrtane tokove rijeka poput Parane i Amazone te pronaći plovne putove koji bi povezali atlantsku obalu s nepreglednom unutrašnjošću kontinenta.

Godinama su se probijali kroz džunglu, pedantno mapirajući rijeke, slapove i planinske lance. Prvi su detaljno kartografirali tada najveće slapove na svijetu po volumenu vode, Guayra (danas potopljene zbog izgradnje brane), kao i veličanstvene slapove na rijeci Iguazu. Rezultate svojih istraživanja objavili su u knjizi "El Salto del Guayra", koja je postala vrijedan geografski dokument. Paralelno s istraživanjima, aktivno su radili na povezivanju hrvatskih iseljenika, potičući očuvanje nacionalnog identiteta daleko od domovine.

Misteriozni nestanak u prašumi

Vrhunac njihove južnoameričke odiseje trebao je biti ambiciozan projekt u Peruu. Godine 1911. potpisali su ugovor s peruanskom vladom o izgradnji ceste koja bi povezala planinske Ande s bogatim, ali izoliranim amazonskim nizinama. Dok je Stevo otputovao u Sjedinjene Američke Države kako bi osigurao financiranje, Mirko je 1913. poveo ekspediciju duboko u neistraženu prašumu. Bio je to put u nepoznato, s ciljem pronalaska najboljeg pravca za buduću prometnicu.

U ožujku 1913. godine, Mirko je poslao svoje posljednje pismo. Nakon toga, njemu i njegovoj ekspediciji izgubio se svaki trag u gustoj džungli u području rijeke Huallaga. Što se točno dogodilo, nikada nije razjašnjeno. Teorije su se rojile: od napada neprijateljski raspoloženih plemena i smrtonosnih bolesti do izdaje unutar ekspedicije. Čak postoji i teorija da je ubijen jer je našao skriveno blago. Istina je ostala zauvijek zakopana pod krošnjama peruanske prašume, a Mirkovo tijelo nikada nije pronađeno. Njegov nestanak odjeknuo je kao tragedija koja je prekinula jednu od najblistavijih istraživačkih karijera tog doba.

Nakon bratove smrti, Stevo se još neko vrijeme bavio istraživanjem ruda, a zatim se skrasio u Brazilu. U saveznoj državi Minas Gerais zasnovao je obitelj i živio tamo do svoje smrti 1936. godine.

Ostavština za vječnost

Iako je Mirkov život tragično prekinut, ostavština braće Seljan je nemjerljiva. Tijekom svojih putovanja prikupili su neprocjenjivu etnografsku zbirku od preko 500 predmeta iz Afrike i Južne Amerike, koja se danas čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu i predstavlja jednu od najvažnijih izvaneuropskih zbirki u Hrvatskoj. Njihove ručno crtane karte godinama su bile najprecizniji prikazi dotad nepoznatih dijelova svijeta.

Oni nisu bili samo pustolovi u potrazi za slavom; bili su znanstvenici, poligloti i vizionari čiji je rad trajno promijenio pogled na svijet.

"Mi ne tražimo zlato, mi tražimo znanje i slavu za naš narod", zapisao je Mirko.

U toj rečenici sažeta je bit njihove misije - obogatiti čovječanstvo novim spoznajama i upisati ime svoje male domovine na kartu svijeta.