Profesorica političke teorije na London School of Economics, ugledna filozofkinja i autorica bestselera Lea Ypi, odrasla je u istaknutoj albanskoj obitelji razapetoj između lojalnosti komunističkom režimu Envera Hoxhe i nasljeđa klasnog neprijatelja. Rođena 1979. u Tirani - akademski formirana u Rimu i Firenci - Ypi se afirmirala kao promišljena kritičarka kapitalizma i liberalne ideologije, ali i povijesnih deformacija socijalizma. Kao gost predaje na nizu europskih sveučilišta, a za svoj je znanstveni rad dobila niz priznanja. Širu je publiku osvojila knjigom “Slobodna - odrastanje na kraju povijesti”, autobiografskom prozom u kojoj kroz vlastito odrastanje u socijalističkoj i postsocijalističkoj Albaniji raspravlja o slobodi kao moralnom idealu. Knjiga je postala bestseler i prevedena je na više od 35 jezika, a hrvatsko izdanje u prijevodu Katarine Penđer nedavno je objavio zagrebački nakladnik OceanMore.

Lea Ypi je sredinom svibnja gostovala na Zagreb Book Festivalu. Tom je prigodom ljubazno pristala na opsežan intervju u kojemu nam je, između ostaloga, otkrila kako je kao dijete doživljavala Jugoslaviju, zašto vjeruje da alternative kapitalizmu nisu mrtve, te što ju je vodilo kroz životnu ideološku spiralu od komunizma do kozmopolitskog socijalizma.

Express: Kad ste počeli raditi na knjizi ‘Slobodna’ imali ste neku ideju o tome što želite napisati, no u tom procesu knjiga se žanrovski pretvorila u nešto sasvim drugo. Opišite mi kako je nastala knjiga i u kojim ste ju okolnostima pisali?

Planirala sam napisati akademsku knjigu o liberalnoj ideji slobode, odnosno o slobodi u liberalnoj i socijalističkoj tradiciji. Moje je stajalište oduvijek bilo da socijalistička tradicija nije suprotna liberalnoj kada je riječ o slobodi. Ljudi često misle da je sloboda vezana uz liberalizam, a jednakost uz socijalizam. No smatram da socijalistička tradicija zapravo radikalizira samu ideju slobode koja se nalazi u središtu liberalnih koncepcija, poput slobode govora i mišljenja. Pisala sam tu knjigu dok sam bila na stipendiji u Berlinu tijekom pandemijskog lockdowna. Knjižnice su bile zatvorene, nisam mogla do knjiga, a imala sam i malu djecu kod kuće jer vrtići i škole nisu radili. Radila sam iz izolacije, i da pobjegnem od djece, zatvarala bih se u ormar. Bilo je neobično pisati o slobodi - iz ormara. (smijeh) Tada sam počela razmišljati o trenucima kada se ‘velika povijest’ i ‘mala povijest’ podudaraju, kad globalna zbivanja osjetiš i u svakodnevnom životu. Pandemija je bila takav trenutak. Svi su govorili o krizi, a ti si je i osobno živio. Tada sam se prisjetila 1990. godine u Albaniji. I tada se osjećala duboka promjena sustava u svakodnevici. Zato sam, umjesto da pišem o liberalizmu i socijalizmu samo kao o idejama, odlučila pisati o njima kao o proživljenim iskustvima. Zanimalo me kako ‘velika povijest’ oblikuje ‘malu’, kroz mikro svijet likova i stvarnih ljudi.

Express: Tako se akademska knjiga pretvorila u neku vrstu romana?

Da, točno, postala je više književni projekt koji koristi likove, a do određene mjere i fabulu, ali prije svega iskustva iz stvarnog života kako bi se razmislilo o tome što je sloboda na kraju povijesti i kako nas oblikuje. Riječ je o romanu o odrastanju: kroz iskustvo djevojčice koja odrasta u prijelazu iz jednog sustava u drugi reflektira se i život nacije, kolektivni život u trenutku povijesne tranzicije. U oba slučaja to je traumatična priča o sazrijevanju. Za mene osobno jer sam shvatila da dolazim iz obitelji koja nije bila onakva kakvom sam je zamišljala. A za zemlju također, jer se izlazilo iz jednog sustava s velikom nadom u novi sustav, koji se s vremenom pretvorio u razočaranje.

BEST BOOK Bliski istok kroz oči zapadnjaka. Gayevi u Egiptu su oprezni, a u Libanonu free

Express: Odrastali ste vjerujući da živite u slobodnoj državi. Kada i kako se to uvjerenje počelo mijenjati i koji su bili ključni trenuci u tom preispitivanju? Kada ste shvatili da živite u laži?

Tada sam to doživljavala kao veliku zbunjenost. Posebno se sjećam da se promijenio sam jezik kojim se govorilo o stvarima. Ono što sam mislila da je bilo o radničkoj klasi, zapravo nije bilo. Mislila sam da je Partija najvažnija, a zapravo je tlačila ljude. Vjerovala sam da živim u komunističkoj obitelji, ali sam shvatila da je antikomunistička. Ljudi me često pitaju jesam li bila traumatizirana, ali ne mogu reći da se sjećam traume. Ono čega se sjećam jest duboka, potpuna zbunjenost, posebno u vezi s obiteljskom poviješću. Na primjer, dok sam bila dijete, u školi se često spominjao jedan albanski premijer koji je bio fašistički kolaboracionist. Imao je isto prezime kao ja, pa su me zadirkivali i pitali jesmo li u rodu. Tek nakon pada režima saznala sam da je to zapravo bio moj pradjed. Odjednom sam otkrila da je taj zloglasni kolaboracionist, kojeg sam oduvijek mrzila i bilo mi je neugodno što dijelimo prezime, zapravo moj pradjed. Bio je to trenutak potpune zbunjenosti. Ne mogu reći da sam tada osjećala bol ili patnju, više kao duboku dezorijentaciju.

Express: U knjizi pišete o skupljanju predmeta koji su simbolizirali zapadno potrošačko društvo, poput limenki Coca-Cole i omota žvakaćih guma. Spominjete i ‘ezopovski’, alegorijski jezik kojim se razgovaralo kako bi se izrekle neke skrivene istine. Kako je ta specifična društvena klima oblikovala vas i vaše razumijevanje svijeta? To je iskustvo koje ne može razumjeti netko tko je odrastao na Zapadu...

To me iskustvo sigurno formiralo. Uvijek ga promatram kroz prizmu filozofije, još otkad sam prvi put čitala Platonovu alegoriju o špilji. U toj priči zatvorenik živi u špilji i vjeruje da su sjene na zidu prava stvarnost, dok jednog dana ne izađe i ne shvati da su pravo svjetlo i znanje zapravo izvan nje. Za mene je izlazak iz komunističke Albanije bio poput izlaska iz te špilje. Iz moje tadašnje perspektive, vjerovala sam da živim u najslobodnijoj zemlji na svijetu, zemlji koja se borila protiv imperijalizma i revizionizma, maloj i hrabroj zemlji koja je odolijevala velikim silama. A onda, preko noći, shvatiš da to nije istina. I zaista, bilo je to iskustvo špilje, jer kad se jednom u tebi pojavi temeljna sumnja, teško ju je potpuno potisnuti. Počneš se pitati: što ako je i ovaj novi, kapitalistički svijet, u kojem ti sada svi govore da je to prava sloboda, samo nova špilja? Što ako se sustav opet promijeni i netko mi kaže da je sve što sada znam o tržištu, građanskom društvu, konzumerizmu i slobodi, bila propaganda i nova ideologija? To iskustvo snažno je oblikovalo moj filozofski rad i potaknulo me da tražim alate za razlikovanje ideala slobode od ideologije slobode.

Express: Nakon prevrata 1990. i rušenja komunizma, Albanija je polako krenula putem demokracije i gospodarskog oporavka. Što su za vas značili građanski nemiri 1997. nakon kojih ste otišli iz zemlje na studij filozofije u Italiju?

Godina 1997. za mene je bila vrhunac već vrlo mračnog razdoblja. Za razliku od mojih roditelja, koji su u postkomunističkom vremenu pronašli slobodu, meni je to značilo gubitak sigurnosti djetinjstva. Rane devedesete bile su obilježene velikom nestabilnošću. Kao tinejdžerici nije mi bilo sigurno izaći na ulicu. Prijetile su stvarne opasnosti: otmice, seksualni i narko-trafiking, stvari kojih prije 1990. nije bilo. Nije bilo klubova ni zabave - svi kulturni sadržaji iz komunizma su nestali, više se nisu financirali. Nismo imali ni udžbenike, jer su stari bili ideološki i morali su se zamijeniti. Cijeli narativ povijesti, književnosti, zemljopisa, koji se temeljio na radničkoj klasi kao povijesnom subjektu, više nije vrijedio. Uz to, nije bilo struje, a hrane je često nedostajalo. Sjećam se da sam učila uz svijeću. Najteže je bilo to što o svemu nisi smio ni prigovarati. Kad bih se roditeljima žalila, govorili bi: “U naše vrijeme bilo je još gore, ti bi sad radila u rudniku.” (smijeh) Godina 1997. bila je kulminacija svega toga, potpuni kolaps ideje slobode i tržišta. Godina 1990., koliko god zbunjujuća, još je nosila nadu. No 1997. nije bilo ni nade ni novog sustava, samo razočaranje. U tom kaosu morala sam odlučiti što ću studirati i raditi. A teško je razmišljati o budućnosti kad živiš u ratnim uvjetima. Vidjela sam trupla, čula sam pucnjeve i gledala kako meci pogađaju moje prozore. Predlagali su mi da studiram ekonomiju, ali tržište je upravo propalo. Pravo? Nema zakona ni reda. Medicina? Oko mene su bili mrtvi, činilo se da ni život nema vrijednost. Imala sam samo pitanja, nedoumice, i shvatila sam da želim učiti kako postavljati bolja pitanja. Nisu me zanimali odgovori, nego put do pitanja. Zato sam izabrala filozofiju, disciplinu koja uči kako misliti.

Express: Knjiga o vašem životu u Albaniji pisana je nostalgično i s humorom, a ipak ste je završili fatalističkom rečenicom: ‘Nikad se nisam vratila.’ Kakav je danas vaš odnos s domovinom?

Zapravo sam se vraćala, ali uvijek nakratko. Kad sam napisala tu rečenicu, mislila sam da se nikad nisam vratila da ostanem. Na neki način napustila sam zemlju i fizički i mentalno. Moj prostor sada je negdje drugdje. A to je ponovno teško, jer s migracijskim iskustvom, čak i kad ostaviš domovinu, ne znači da si pronašao novu. Danas imam vlastitu definiciju imigracije: to je poput uzimanja uzoraka različitih modela državnog neuspjeha. Krećeš se iz jedne neuspjele države u drugu i učiš kako svaka propada na svoj način. Ali ne pronađeš obećanu zemlju. Uvijek se šalim da mi je dom terminal 5 na Heathrowu. (smijeh) No, mnogo toga u mom radu oblikovalo je to što sam rođena i živjela u Albaniji. Moje misli su i dalje duboko povezane s tim iskustvom. Dakle, nije da sam to ostavila sa strane. Kad razmišljam o kapitalizmu, Zapadu, uvijek je to iz perspektive nekoga tko je iskusio albansku stvarnost. S druge strane, ne osjećam u sebi ni nacionalizam, patriotizam, ili potpunu odanost domovini. Moj odnos prema zemlji je distanciran, kritičan, ali i emocionalan.

Express: Kakva je u vrijeme komunizma bila vaša percepcija susjedne Jugoslavije i njezine drugačije vrste socijalizma? Pamtite li Jugoslaviju?

Da, vrlo dobro pamtim. Dvije su mi stvari posebno ostale u sjećanju. Imali smo jugoslavensku i talijansku televiziju, kad bi signal bio dovoljno jak. Prva stvar koju sam gledala bili su crtići: Pčelica Maja i Popaj, koji su se prikazivali samo na jugoslavenskoj televiziji, nikad na albanskoj. Otac je redovito gledao jugoslavensku košarku, osobito subotom popodne. Tada bi na albanskoj televiziji bila dječja emisija, pa smo imali dogovor: pet minuta za njega, pet za mene, i stalnu borbu između košarke i crtića. Sjećam se i kako je otac, pred kraj komunizma, nekako predvidio raspad Jugoslavije. Gledao je neko finale - ne znam je li bilo europsko ili svjetsko - i rekao gotovo kroz suze: “Ova reprezentacija iduće godine više neće postojati. Ovi igrači su iz različitih naroda i više nikad neće igrati zajedno.” Upravo smo tada dobili televizor u boji, i tu sam scenu dobro zapamtila. Drugi aspekt mog doživljaja Jugoslavije bio je povijesni. Odrastanje u Albaniji značilo je učiti povijest povezanu s Jugoslavijom. Komunističku partiju Albanije osnovali su uz pomoć jugoslavenskih komunista...

Express: Postojala je i ideja da Albanija postane članica jugoslavenske federacije...

Tako je, točno. Moj je djed 1946. završio u zatvoru, a dio obiteljske priče kaže da su ga zatvorili pripadnici projugoslavenske frakcije. Hoxha je prekinuo s Titom nekoliko godina kasnije, a moj je djed bio uhvaćen u tom sukobu Tita i Staljina i njegovim posljedicama. Moje znanje povijesti bilo je duboko povezano s Titom, Staljinom i Sovjetskim Savezom. Kasnije, krajem komunizma, kad sam već bila starija, sjećam se Lepe Brene, i još nečega: serije ili filma “Electric Blue”, meke pornografije na jugoslavenskoj televiziji. U Albaniji nije bilo ničeg sličnog, ali svi muškarci su to gledali. Bilo je šokantno, ali i dokaz da je Jugoslavija bila daleko liberalnija. I naravno, Jugoslaveni su mogli putovati, mi nismo. To je bilo golemo razlikovno iskustvo. Jugoslavija nam je predstavljala potpuno drugačiji, progresivniji model socijalizma.

Express: Kako vidite današnji politički i društveni kontekst u jugoistočnoj Europi u usporedbi s Europskom unijom? Približava li se Balkan europskim vrijednostima ili Europa sve više poprima obilježja Balkana?

Mislim da se zapravo događa oboje. Da, moguće je da se Balkan približava Europi, ali se istovremeno Europa sve više urušava. Ono što me brine jest to što se rasprava o proširenju Europske unije uvijek vodi paralelno s raspravom o unutarnjoj reformi EU-a. Izvan EU-a proširenje ima gotovo mitski, simbolički značaj. Ono guši svaku ozbiljnu raspravu jer postaje cilj koji se ne smije dovoditi u pitanje. I to je donekle logično jer jedino gore od toga da si u EU-u jest da nisi u EU-u. Ljudi prirodno žele biti unutra. No taj proces proširenja zapravo guši neslaganja i stvara taj temeljni odnos prema EU-u, koji, prema pričama mojih prijatelja iz Mađarske - a možda je slično i u Hrvatskoj - često završava razočaranjem. Kad jednom uđeš, shvatiš da se zapravo ništa bitno ne mijenja. Proturječnosti i konflikti u društvu ostaju, jer i dalje živimo u kapitalističkom sustavu s kapitalističkim vrijednostima, nejednakošću, nepravdom i isključivanjem. EU nije riješio te probleme. No, ljudi se u tom procesu toliko zanose idejom EU-a, da kada konačno postanu njezin dio, dožive potpuni šok i razočaranje. I onda više ne znaju što dalje, jer drugu alternativu više i nemaju. U Albaniji je posebno teško voditi razgovore o sustavnim promjenama jer većina ljudi vjeruje da je upravo EU ta sustavna alternativa. No kad vidiš EU iznutra - a ja sam i britanska državljanka pa sam to mogla promatrati s dvije strane - vidiš da to ipak nije rješenje. Dok sam bila u Velikoj Britaniji, svi su željeli izaći iz EU-a, a kad bih dolazila u Albaniju, svi su željeli ući. (smijeh) I iz perspektive starih članica jasno je da EU nije ta “obećana zemlja” kakvom je ljudi s Balkana često zamišljaju.

Express: Talijanska premijerka Giorgia Meloni dogovorila je s premijerom Edijem Ramom uspostavu izbjegličkih logora na albanskom teritoriju kao svojevrsno ‘čistilište’ za azilante koji žele u EU. Što mislite o tom i sličnim planovima?

Mislim da je to bio jedan od najneugodnijih i najsramotnijih trenutaka postkomunističke povijesti Albanije. Posebno mi je bilo bolno vidjeti da je zemlja emigracije, zemlja koja ima duboku tradiciju gostoprimstva, odlučila postati dio nečega što je u suštini samo propagandna operacija. Ti migracijski dogovori su u pravnom smislu potpuno neodrživi. Podižu ozbiljna pitanja o ljudskim pravima i međunarodnom pravu. Oni ne proširuju zaštitu, nego je sužavaju. Vraćaju nas unatrag. Ekonomski su potpuno neučinkoviti jer se radi samo o tome da država koja bi trebala obrađivati zahtjeve za azil prebacuje taj posao izvan svojih granica, i to uz još veće troškove. Dakle, na svim razinama - osim propagandne - taj dogovor je osuđen na propast. Služi isključivo interesima desnice, jer odvlači pažnju od stvarnih pitanja: odakle dolazi migracija i kako mi tome doprinosimo? Umjesto da se problem stvarno pokuša riješiti, migranti se pretvaraju u žrtvene jarce.

Express: Više puta naglasili ste da je vaša ideja slobode povezana s moralnom odgovornošću, i kritični ste prema kapitalističkom poimanju slobode kao ‘odsutnosti ograničenja’. Koje su ključne razlike između te kapitalističke ideje slobode i vaše moralne ideje slobode?

To je teško pitanje i nisam sigurna koliko ću biti jasna, ali pokušat ću.
Naime, razlikujem dvije vrste slobode: slobodu izbora i slobodu djelovanja. Kapitalistička sloboda nudi slobodu izbora - primjerice, možete izabrati između zelenog, plavog ili crvenog džempera. Dakle, imate više opcija, ne samo jednu.

No, sloboda djelovanja odnosi se na moralne uvjete pod kojima donosimo izbore. To uključuje način na koji prosuđujemo situacije, kako oblikujemo stvarnost u kojoj živimo tako da naši izbori budu vođeni razumom, a ne nagonom, sklonostima ili tržišnim pritiscima. Drugim riječima, ono što ja nazivam djelovanjem je sposobnost da budemo moralni. Ta sposobnost je nešto što svi imamo, ona je dio onoga što znači biti čovjek. Na primjer, životinja kad je gladna, jede. Čovjek, s druge strane, može odlučiti ne jesti. Ako, primjerice, štrajka glađu. Mi smo sposobni reći “ne” vlastitim nagonima u ime nekog moralnog principa. Dakle, moralno djelovanje je upravo to - sposobnost da svjesno odlučimo patiti radi višeg moralnog cilja. Moj problem s kapitalizmom je što on širi slobodu izbora, ali istodobno sužava slobodu djelovanja. Nudi vam mnoštvo izbora, ali ti izbori nemaju stvaran utjecaj na vašu sposobnost da ostvarite vlastite moralne vrijednosti. Štoviše, kapitalizam zapravo smanjuje našu sposobnost da te moralne vrijednosti živimo i ostvarimo.

Express: Dakle, to je ta druga Platonova ‘špilja’ koju ste otkrili?

Upravo tako. Da, točno.

Express: Moglo bi se reći da ste u svom životu, uvjetno rečeno, napravili puni ideološki krug - od pravovjerne komunistice u djetinjstvu, preko liberalke u mladosti, pa do socijalistice danas. Jesam li to dobro opisao?

Ne sasvim. Socijalizam iz mog djetinjstva bio je nacionalni socijalizam. A ono što danas najviše odbacujem je sve što je ograničeno na naciju - bilo da se radi o kapitalizmu, socijalizmu ili socijaldemokraciji. Danas sam, prije svega, kozmopolitkinja. Slobodu razumijem u univerzalnim kategorijama. Ako slobodu shvaćate univerzalno, onda je morate ostvariti kroz međuljudske odnose, ali ne kroz odnose ograničene nacionalnim granicama. Primjerice, ideja socijalne države koja vrijedi samo za Hrvate, Albance ili Nijemce meni je neprihvatljiva. Svijet je toliko međusobno povezan da ili sloboda vrijedi za sve, ili zapravo ne vrijedi ni za koga. U tom smislu jesam socijalistkinja, ali univerzalna, kozmopolitska socijalistkinja - ne nacionalna. Ne osjećam da sam napravila puni krug, nego više - spiralu. (smijeh) Osjećam da sam došla na neku višu razinu.

Express: Razni oblici ‘komunizma’ i ‘socijalizma’ isprobani su u stvarnim uvjetima u brojnim zemljama diljem svijeta, i gotovo svaki taj eksperiment završio je neuspješno. Ima li ikakve nade da ikada nastane uspješno socijalističko društvo?

Rekla bih da na to pitanje postoje dva odgovora. Prvo, isto pitanje možemo postaviti za svaki društveni ideal. Mnoge kapitalističke zemlje također su završile neuspjehom, pa se možemo pitati postoji li uopće idealno kapitalističko društvo. Za mene je ključno ne što je vjerojatnije ili izvedivije, nego koje su vrijednosti bliže mojoj moralnoj ideji slobode. Temeljne vrijednosti kapitalizma nespojive su s moralno shvaćenom slobodom, jer počivaju na modelu “čovjek je čovjeku vuk”. Opstaješ tako da budeš agresivan, isključuješ druge i natječeš se. Takav sustav nagrađuje ponašanja koja podrivaju istinsku slobodu.

Suprotno tome, socijalizam se temelji na solidarnosti i dubljem poimanju slobode. Drugo, sve prošle socijalističke prakse možemo vidjeti i kao dio procesa učenja. Mogu se opisati kao neuspjesi, ali i kao pokušaji iz kojih učimo. Ključno je pitanje: što možemo naučiti iz neuspjeha i socijalizma i kapitalizma? I kako iz oba uzeti ono što je korisno? Danas nam treba socijalizam koji ozbiljno uvažava liberalne slobode - govor, udruživanje, višestranačje - takozvane slobode “prve generacije”. Mnogi marksisti 20. stoljeća smatrali su ih nevažnima, vjerujući da će jednakost donijeti slobodu. Ja mislim da su te slobode ključne. Treba nam stvarna demokracija, ne samo formalna. S druge strane, i kapitalističke zemlje trebaju priznati oblike nepravde koji nisu ničija izravna krivnja, ali su i dalje duboko nepravedni. Kad zbog tržišnih promjena otpuštate radnike i kažete: “to je tržište”, to je ipak nepravda. Potreban je novi način razmišljanja koji uvažava ono vrijedno i iz kapitalizma i iz socijalizma za stvaranje pravednijeg sustava.

Express: Jesu li se možda skandinavske zemlje poput Švedske ili Danske približile tom uzoru?

Možda, ali... uz jednu veliku iznimku - one su nacionalističke. Njihova vizija socijalne države i socijaldemokracije utemeljena je na nacionalnoj demokraciji i nacionalnim granicama. A ja ne vjerujem da to dugoročno funkcionira. Sloboda i pravda ne mogu biti ograničene samo na one koji su unutar određenih granica.

Express: Među lijevim intelektualcima vlada gotovo konsenzus da je kapitalizam potrošeni politički sustav s unutarnjim proturječjima koji će se zbog toga sam od sebe urušiti. Vjerujete li da je moguća radikalna reforma kapitalističkog sustava? Primjerice mjerama poput temeljnog univerzalnog dohotka ili progresivnog oporezivanja bogataša?

Teoretski, da. U praksi, vrlo teško. Ljudi se rijetko odriču svojih privilegija. Da bi sustav bio pravedniji, potrebno je obrazovanje, svijest i osjećaj društvene odgovornosti, da bi netko razumio kako je, zapravo, i u njegovom prosvijetljenom vlastitom interesu da se odrekne dijela vlastitih interesa. Zato osobno ne vjerujem toliko u tzv. distribucijsku pravdu, koliko u proizvodnu pravdu. Ne mislim da treba pravednije raspodjeljivati kroz poreze, već mijenjati način proizvodnje, s kolektivnim vlasništvom nad tvrtkama. To bi bila vrsta tržišnog socijalizma, za razliku od kapitalizma socijalne države. Između ta dva modela - kapitalizma sa socijalnom državom i liberalnog socijalizma - ja bih izabrala liberalni socijalizam.

Express: Već gotovo godinu dana u Britaniji vlada ljevica, no čini se da laburisti podržavaju politike koje su se tradicionalno smatrale desnima - nedavno je, primjerice, premijer Keir Starmer objavio radikalan plan suzbijanja imigracije. Slična je situacija i u Njemačkoj, i u brojnim drugim zemljama. Koji su razlozi za to? Zašto ideje ljevice više nisu popularne?

Mislim da postoje dva glavna razloga. Prvi je kolaps nacionalne socijaldemokracije. Eksperiment ljevice u 20. stoljeću - socijalna država unutar nacionalne države - potpuno je zamijenjen neoliberalizmom. Taj se model jednostavno izgubio. Ne samo zbog “zlih” neoliberala, već i zbog unutarnjih strukturnih problema. Drugi razlog je kolaps socijalizma na Istoku, koji je uništio samu ideju da je moguće zamisliti drugačiji svijet izvan kapitalizma. Danas je uvjerenje da je kapitalizam “jedina igra u gradu” duboko ukorijenjeno i mnogi se još nisu oporavili od te traume. A ona nije bila mala: to nije bio izolirani pokušaj u nekoj zemlji, već iskustvo koje je obuhvatilo pola svijeta. Zato danas dominiraju samo dvije opcije: neoliberalizam i neofašizam. Ništa drugo trenutačno se ne nazire.

Express: Knjiga ‘Slobodna’ je vaš prvi literarni pokušaj pisanja biografske proze. Jeste li imali neke uzore na umu pišući tu knjigu? U Rimu ste studirali filozofiju i književnost. Koji su književnici najviše utjecali na vas?

Kad sam počela pisati “Slobodnu”, nisam imala neki konkretan književni uzor u smislu da sam željela napisati knjigu nalik nekoj drugoj knjizi. Umjesto toga, razmišljala sam o knjigama iz kojih sam sama najviše naučila. Oduvijek sam voljela romane iz 19. stoljeća, one velike povijesne romane u kojima kroz obiteljsku priču, likove i zaplet dobivate mali odraz čitavog društva. Moji najveći književni junaci su Tolstoj i Dostojevski. Obožavam te velike ruske romane, tu kombinaciju moralnih principa i ljudskih strasti. Takve knjige volim i takve knjige su oblikovale način na koji pišem.