Poznata danska novinarka i dopisnica s Bliskog istoka, Puk Damsgård, u svojem nas novom, autobiografskom djelu “Arabica”, vodi na putovanje Bliskim istokom kroz emotivne priče o svojim prijateljima i poznanicima, kroz priče stvarnih ljudi, priče daleko dublje od površnih informacija koje dobivamo preko malih ekrana. Ona se druži s homoseksualcima, koji se u strahu za svoj život mogu viđati samo u tajnosti, istražuje svoje susjedstvo, nekadašnju židovsku četvrt, koja je poslije postala utočište njemačkih nacista, njoj arapski vozač otkriva svoje ljubavne jade, a prijateljica, mlada liječnica Shifa, posebna je, predivna priča o ženskoj hrabrosti, otporu konzervativnim normama i ograničenjima. U razgovoru za Express Damsgård nam priča o “svojem” Bliskom istoku, njegovim ljudima, o tome je li ju i kako on kroz godine promijenio, mijenja li se i Bliski istok sam.
BestBook: Vaša nam ‘Arabica’ približava Bliski istok na poseban način - kroz priče stvarnih ljudi, što je mnogo više i dublje od onoga što vidimo na internetu, na ekranima. Autobiografska je, a njeni likovi su stvarni, zar ne?
Da, stvarni su. To je nefikcijska knjiga. Razlika između vijesti, koje se brzo razvijaju, i knjige jest u tome što se vijesti općenito fokusiraju samo na loše. Rijetko smo, kao gledatelji, pozvani vidjeti i upoznati ljude s kojima se možemo poistovjetiti na osobnoj razini – a ja se ne slažem s takvim pristupom. Zato su knjige za mene poput pojila za slona, u njima nema ili/ili nego sve. U TV vijestima svijet postaje stereotipniji i manje šaren, što znači i manje istinit.
BestBook: Bliski istok nam ne opisujete samo politički nego kroz osobne priče pišete o teškom položaju žena u arapskom svijetu, o homoseksualcima koji se moraju skrivati itd. Mislite li da će ikad biti bolje, hoće li se to ikad promijeniti, ili svijet općenito postaje sve opasnije mjesto za slabije?
To je golemo pitanje s mnogo varijabli. Mislim da se stvari na Bliskom istoku mijenjaju, i to već godinama. Ovisi gdje se nalazite, naravno. Moji homoseksualni prijatelji oprezni su u Egiptu, a u Libanonu su “outani”, javni. Žene na selu u Jemenu rade teške poslove na poljima i tako uzdržavaju obitelj. Je li put još dalek? Jest. Ali mlađe generacije osporavaju postojeće stanje. Kao što smo to vidjeli u Iranu, pod vrlo teškim okolnostima, kao što znamo da rade u Saudijskoj Arabiji i tako dalje. Mlado stanovništvo na Bliskom istoku, a poznajem mnoge mlade Arape, čini promjene u svojim lokalnim društvima, pomiče granice načina na koji se živi - bilo u urbanom ili ruralnijem okruženju. Promjena ima mnogo lica.
BestBook: Kako biste u nekoliko rečenica, ako je to moguće, opisali arapski dio svijeta? I što vas se tamo najviše dojmilo?
Nemoguće je opisati ga u nekoliko rečenica jer je raznolik poput, primjerice, zemalja europskoga kontinenta. Ali ono što općenito mogu reći je da, bez obzira na to kamo putujem u regiji, susrećem gostoljubive i tople ljude, koji su velikodušni i znatiželjni, ljude koji me pozivaju u svoj život. Čak i u njihovim najmračnijim trenucima pozvana sam promatrati i postavljati pitanja. To je nešto što jako cijenim.
BestBook: Kad ste otkrili Bliski istok na karti, sjećate li se? A kad ste ga prvi put posjetili i osjetili? I jeste li ga do kraja upoznali, ako je to uopće moguće?
Kad se 2003. dogodila američka invazija na Irak, bila sam na početku svojih dvadesetih, i tog sam ljeta organizirala putovanje tamo sa starim školskim prijateljem kako bismo napravili radijski dokumentarac. Kad sam došla u Bagdad, od početka sam se u njemu snažno osjećala strankinjom, a istodobno kao da sam kod kuće. I tad sam pomislila kako bih željela novinarski “pokrivati” Bliski istok. Itekako sam daleko od toga da mogu reći kako ga potpuno poznajem. To se nikad neće dogoditi, i baš to smatram darom, također.
BestBook: Od 2011. ste dopisnik za Bliski istok Danske radiodifuzne korporacije (DR), prije čega ste nekoliko godina živjeli u Afganistanu i Pakistanu. Odakle ta želja za putovanjem i izvještavanjem iz tih, nesigurnih zemalja?
Nije mi želja pokrivati “nesigurna” područja. Nisam ovdje zato što je nesigurno, budući da većinu vremena doista nije tako. U tim slučajevima, kad je nesigurno, provedem tamo kraće vrijeme, znajući zašto sam tamo - zato što treba iznijeti priču. Za razliku od ljudi koje na terenu srećem, ja mogu odlučiti otići. Itekako sam svjesna tog privilegija. I moj je svakodnevni život na mnogo načina normalan, kao što bi bio i na mnogim drugim mjestima.
BestBook: Vjerojatno se često susrećete s pitanjem ‘Bojite li se?’. Jer, činite mi se kao neustrašiva žena.
Naravno da se mogu bojati. Vrlo je važno moći osjetiti i strah i zabrinutost. Mislim da bi bilo čudno nemati straha u situacijama u kojima je on potpuno opravdan. Od straha se ne umire. Štoviše, on nam može spasiti život.
BestBook: Kako je biti Danac u arapskom svijetu? U knjizi pišete da ‘u Danskoj temperament nije nešto čime bi se moglo hvaliti, a u arapskoj su pustinji bijes, strast i beskompromisna vladavina, kao i dijalog, eksplozija emocija...’
Da, ukratko, to je doista tako. Ovdje ljudi izražavaju svoju bol, tugu i emocije na vidljiviji način, što također olakšava uključivanje, angažman. Danci mogu biti suzdržaniji i privatniji sa svojim emocijama, uključujući mene, ali je tako teže postaviti prava pitanja ili utješiti tužnu osobu. Ovdje, u arapskom svijetu, uglavnom nisam u dvojbi. Naravno, postoje neke društvene razlike. Primjerice, muškarci općenito ne bi trebali pokazivati krhkost u javnosti, ali ja kao Dankinja osjećam ovdje da mogu sudjelovati u nečem što bi se u Danskoj smatralo previše osobnim.
BestBook: Kako pišete u ‘Arabici’, oduvijek vjerujete da ste slučajno završili na Bliskom istoku, jer ste u mladosti bili bezbrižni, istodobno povučeni, na fotografijama iz srednje škole, kako pišete, izgledate ‘odsutno duhom’. No baš kad pogledate te fotografije, jasno vam je zašto putujete i zbog čega se još niste vratili kući?
Da, gledajući te fotografije mnogo godina kasnije, odjednom sam vidjela da izgledam zbunjeno, i kao da se dosađujem - dakle, kao tipičan tinejdžer. “Probudila” sam se kad sam morala, budući da sam putnik. Morala sam zaroniti u drugi dio svijeta i razumjeti ga. Čineći to, odjednom sam se osjećala vrlo prisutnom u vlastitom životu.
BestBook: Je li vas Bliski istok promijenio, promijenio vaš pogled na život?
Kad živite i radite u regiji koja je kulturno, politički, vjerski i mentalno drugačija od one u kojoj ste odrasli, to otvara nove perspektive i razmišljanja, što mislim da je zdravo. Na neki sam način još ista, ali sam naučila ne sramiti se sukobljavanja. Također, naučila sam se umijeću strpljenja i svemu što dodatna šalica čaja može učiniti. Naučila sam postojati u neformalnijim strukturama. Biti strancem na Bliskom istoku također znači biti izvan društvene kontrole ili ideja koje postoje u mojem vlastitom društvu u Danskoj, kao i ovdje. Nikog nije briga kako živim svoj život. Što je, naravno, vrlo drugačije u usporedbi s rođenjem u jemenskoj obitelji poput Shife u knjizi, koja se bori kako bi pobjegla od dogovorenog braka. Opet sam privilegirana, i toga itekako svjesna.
BestBook: Vrlo je važna jedna rečenica u priči ‘Anđeo’, kad otac Shifi, vašoj prijateljici, na pitanje o vjeri ovako odgovara: ‘Možeš pitati o svemu osim o našoj vjeri’. Što to znači – priznati vjeru kao dogmu, znajući da je dogma, ili biti potpuno siguran u njezinu ispravnost?
To je problem s kojim se često susrećem u nekim obiteljima i društvima u kojima je religija srž postojanja i u kojima može biti vrlo teško biti sekularan, postavljati pitanja ili biti kritičan. To ne znači da se o vjeri i tumačenjima ne raspravlja među znanstvenicima i slično. Često je to mješavina utjecaja vjere, tradicije i obiteljskih struktura, i znam da mnogo toga mlađa generacija pokušava osporiti na ovaj ili onaj način. To jest generacijska stvar, a za neke pravi, veliki izazov. Mislim da je Shifa primjer toga.
BestBook: Trebamo li se danas bojati arapskog svijeta? Ili je mnogo opasnije ono što nam dolazi sa Zapada, iz SAD-a?
Trenutačno se nalazimo u turbulentnim vremenima, ispod nas se pomiču tektonske ploče. Svjetski poredak kakav poznajemo mijenja se ne samo u Europi i SAD-u nego i na Bliskom istoku. Ono što me najviše brine jest slom međunarodnog zakona i reda, i sve što dolazi s tim. Hoćemo li izgubiti kompas, svoje moralne obveze i osnovne vrijednosti koje smo nakon ratova i sukoba proglasili važnima u našem svijetu?
BestBook: Preplovili ste 5000 nautičkih milja velikim brodom Titan, tragom Carstena Niebuhra, danskog istraživača iz 18. stoljeća. Odakle ta ideja? Sreli ste hrvatsku posadu na brodu?
Željela sam putovati tragom te ekspedicije, a nije bilo drugog načina da plovim kroz Crveno more i prođem tjesnac Bab al Mandab nego da se ukrcam na kontejnerski brod. Posadu teretnog broda na kojem sam završila činili su pola Hrvati, pola Filipinci, što je također bio zanimljiv uvid u tako dug suživot na relativno malom prostoru, s dvije različite nacionalnosti. Brod je bio gotovo poput vlastite države ili entiteta u pokretu. Ponekad sam se osjećala kao da sam u Hrvatskoj. A ponekad sam “bila” na Filipinima. Članovi posade vrlo su me ljubazno tijekom nekoliko tjedana primili kao svojega “građanina”.
BestBook: Napisali ste da ste ‘kao putnik kroz ratove i sukobe naučili kako je to postati ciničan’. Kakve ljude od nas prave ratovi? To bi mogao biti odgovor na pitanje zašto smo mi na Balkanu ovakvi kakvi jesmo, ili zašto nismo sličniji Dancima...
Vi o tome znate mnogo više od mene. Ali vidjela sam što rat može učiniti ljudima, vidjeli smo kako možemo dehumanizirati jedni druge – ponekad možda da bolje objasnimo vlastite postupke. Lakše je to objasniti ako neprijatelj nije samo čovjek nego više nalikuje na čudovište. Često je nemoguće vidjeti “tuđu” perspektivu i narativ. Primjerice, u desetljećima dugom izraelsko-palestinskom sukobu, u kojem je rasprava postala tako ekstremno polarizirana, ne samo unutar regije nego i širom svijeta, a dugoročna je rješenja vrlo teško vidjeti na obzoru.
