Britanska aukcijska kuća Christie's, čiji je puni naziv Christie, Manson & Woods Ltd., a koju je utemeljio James Christie 1776. godine, najavila je aukciju umjetničke zbirke multimilijardera Paula Allena, suosnivača Microsofta, koji je preminuo prije nekoliko godina. Vrijednost zbirke procijenjena je na više od milijardu dolara. Njenu prodaju Christie's je najavio kao "najveću i najiznimniju aukciju umjetnina u povijesti". U zbirci nazvanoj "Vizionar: Zbirka Paul G. Allen" nalaze se djela Paula Cezannea, Vincenta van Gogha, Gustava Klimta, Francisa Bacona, Georgesa Seurata, Claudea Moneta, Paula Gauguina, Edouarda Maneta... Vrijednost pojedinih dijela iz zbirke prešla je magičnu granicu od stotinu milijuna dolara. Slika Paula Cezzanea "La Montagne Sainte-Victoire" procijenjena je na više od 120 milijuna dolara, što je najviši iznos na koji je procijenjena jedna od slika iz zbirke. Prema časopisu Forbes, Allen je u trenutku smrti, 2018. godine, bio 44 najbogatija osoba na svijetu s imovinom procijenjenom na više od dvadeset milijardi dolara. Iz Christie'sa su naveli kako će prihod od prodaje biti "posvećen filantropiji, u skladu sa željama gospodina Allena".

Paul Gardner Allen rođen je u Seattleu 1953. godine. S Billom Gatesom osnovao je 1975. Microsoft, koji je uz još neke tvrtke, poput Aplea ili IBM-a, pokrenuo kompjutorsku revoluciju sedamdesetih i osamdesetih, i koji je postao najveća svjetska softverska tvrtka za osobna računala, poznata prije svega po svom operativnom sustavu DOS, koji je devedesetih zamijenjen Windowsima. Allen se povukao iz aktivnog rada u Microsoftu 1983. godine, nakon što mu je dijagnosticiran Hodgkinov limfom, ali je ostao u upravnom odboru tvrtke kao zamjenik predsjednika. Nekoliko godina kasnije, sa sestrom, Allen je osnovao privatnu investicijsku tvrtku koja je ulagala u tehnološke i medijske tvrtke, nekretnine, privatne svemirske letove, u sportske klubove, pa i u umjetnine. Početkom 2000-ih dao je ostavku na mjesto u upravnom odboru Microsofta i preuzeo mjesto višeg savjetnika za strateški razvoj tvrtke. Allenu je 2009. dijagnosticiran Ne-Hodgkinov limfom. Preminuo je od septičkog šoka povezanog s limfomom.

O trgovini umjetninama šira javnost uglavnom dozna kada se pojedina umjetnička djela prodaju po enormnim cijenama, što je uglavnom popraćeno šturim agencijskim vijestima i uglavnom je povezano s patološkom ljudskom opsjednutošću "rekordima" te se tako posredno stvara i odium prema umjetnosti čije je jedino mjerilo postao novac. Imena kupaca najčešće ostanu anonimna. U tom poremećenom sustavu vrijednosti uobičajile su i raznorazne bizarnosti, koje s vremena na vrijeme isplivaju na površinu, poput one koja je zaprepastila svijet prije tridesetak godina i koja je neusporediva s bilo čim dugim, a radi se o slučaju japanskog biznismena Ryoei Saita, koji je kupio na aukciji u Christie'su za 82,5 milijuna dolara sliku Vincenta van Gogha "Portret dr. Gacheta" te izrazio želju da slika bude kremirana s njim kad umre. Nasreću, ovo se nije dogodilo: Saito je preminuo 1996. godine, ali je slika sačuvana. Najskuplja ikad prodana slika je "Salvator Mundi" Leonarda da Vincija, koja je prodana na aukciji u New Yorku 2016. za nevjerojatnih 450 milijuna dolara. Nadmetanje je trajalo 19 minuta, a sliku je kupio bogati princ iz Saudijske Arabije. Slika prikazuje Krista kako u jednoj ruci drži kuglu, a drugom oblikuje znak križa.

Prije nekoliko godina hrvatska povjesničarka umjetnosti Marijana Bockovac-Drožđek, koja već više od dvadeset godina živi i radi u Nizozemskoj te surađuje s brojnim aukcijskim kućama u svijetu, u intervjuu jednom hrvatskom internetskom portalu govorila je i o globalnom tržištu umjetninama. Navela je kako je trgovina umjetninama u neprestanom porastu te da se na godišnjoj razini u tom poslu vrti iznos od oko 45 milijardi dolara. Gledano na globalnoj razini, cijene umjetnina u SAD-u i Europi su u padu, dok u Kini istovremeno rastu, što je tijesno povezano sa stanjem na burzi novca. Navela je primjer Velike Britanije gdje je, zbog pada funte i Brexita, prodaja umjetnina pala za 40 posto. Prema njenim saznanjima, u azijskim aukcijskim kućama dominiraju mlađi kineski biznismeni. Velike međunarodne aukcijske kuće Christie's i Sotheby's u posljednjem desetljeću bilježe golemi porast prodaje, od čak 700 posto. Tako su 2000. ove dvije aukcijske kuće prodale umjetnina u vrijednosti od 1,2 milijarde dolara, 2010. u vrijednosti od 5,8 milijardi, a 2017. u vrijednosti od 8,2 milijarde. Christie's je, tako, u svibnju 2018. na aukciji u New Yorku rasprodao kolekciju Davida i Peggy Rockefeller od oko 1500 predmeta za 832,6 milijuna dolara. Najviše kupaca umjetnina dolazi iz Kine, njih 36 posto, slijede ih Europljani s 33 posto, te Sjeverna i Južna Amerika s oko 30 posto. Najuspješniji trgovci umjetninama su Europljani, koji čine ukupno više od 50 posto onih koji izvoze i prodaju umjetnine. Ovdje se, čini mi se, radi prvenstveno o rasprodaji "obiteljskog srebra", što na svoj način govori o statusu Europe u današnjem svijetu. Kineski kolekcionari zadnjih dvadesetak godina kupuju sve redom, od suvremene umjetnosti pa do djela koja pripadaju kineskoj baštini, pri čemu imaju i potporu kineske vlade, koja izdvaja goleme iznose za povrat kineskih umjetnina u zemlju.

Kao goruću problematiku tržišta umjetnina, Marijana Bockovac-Drožđek je istaknula povrat umjetnina koje su zapadne države u vrijeme kolonijalizma prisvojile u koloniziranim zemljama. Francuska, na čelu s Emmanuelom Macronom, odlučila je vratiti u Benin 26 brončanih artefakta koje su 1892. godine donijeli francuski vojnici. Neke od najpoznatijih umjetnina u svjetskim muzejima stečene su pljačkom. Najpoznatiji primjer su reljefi s grčkog hrama Partenona, čiji se dijelovi danas nalaze u nekim od velikih svjetskih muzeja. Na ovo je apsolutno primjenjiva ona Krležina kako iza svakoga glembaja stoji predak s krvavim, opljačkanim novcem, jer je većina najvećih svjetskih muzeja svoju veličinu izgradila, među ostalim, i na otimačini i pljački, koja je svoju kulminaciju doživjela u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nacistička Njemačka je sustavno pljačkala umjetnine iz okupiranih zemalja. Na čelu tog projekta bili su najbliži Hitlerovi suradnici: Heinrich Himmler, Hermann Göring i Joseph Goebbels. Hitlerovi suradnici zapravo su samo nastavili mračnu europsku kolonijalnu "tradiciju", s tim da su se neki bivši kolonizatori, poput Francuske ili Nizozemske, našli sad u podređenom položaju. Navodno su Napoleonova osvajanja bila model koji je poslužio Hitleru kao uzor za pljačku umjetnina. Zanimljiv je podatak da je Göring ujedno bio i pasionirani kolekcionar koji je svoje umjetnine čuvao na svom imanju u Pruskoj. Većinu umjetnina za njega su diljem okupirane Europe ili krali ili otkupljivali po maksimalno niskim cijenama posebni odredi SS-a. Memorijalni muzej holokausta u SAD-u bavi se i ovim problemom: "Pljačka umjetnina i drugih blaga nije ograničena na Treći Reich (po nekim izvorima oko 21.000 umjetnina)... Sovjetska i američka vojska također su sudjelovale u tome, Rusi temeljito i sustavno (oteto je 0d 180.000 do 200.000 umjetnina!), potonji na razini pojedinačne krađe za osobnu korist". Poseban segment ovoga problema su umjetnine koje su nacisti opljačkali od bogatih židovskih industrijalaca i kolekcionara. Pljačkanje, otimačina, prisvajanje i pljenidba su srodni pojmovi koji su korišteni stotinama godina za opis procesa pljačke umjetnina. U svom romanu "Na Vrbasu tekija" pisao sam, na osnovu autentičnih dokumenata iz tog vremena, o otuđenju vrijednih umjetnina iz pet bosanskih samostana. Biskup Josip Juraj Strossmayer je 1873. godine poslao u Bosnu kipara Vatroslava Doneganija, koji je iz pet bosanskih samostana odnio brojne vrijedne umjetnine, među kojima i slike dubrovačkih majstora iz 15. stoljeća. Godinu dana kasnije, također po Strossmayerovu nalogu, iz franjevačkog samostana u Kreševu odnesena je skupocjena zbirka rijetkih rimskih novčića. Danas su te umjetnine u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Svi pokušaji da se umjetnine vrate natrag u Bosnu bili su uzaludni. Trgovina umjetninama, dakle, često je svodiva na povijest grabeži i nasilja povezanih s tim po onoj Rojsovoj: "Tko je jamio - jamio".

Kolekcionarstvo, ako načas iz cijele priče isključimo novac, zapravo je ona druga strana bez koje umjetnosti ne bi ni bilo, jer što su pisci bez čitatelja i njihovih privatnih biblioteka ili redatelji bez gledatelja. Ili slikari bez onih koji uživaju u njihovim djelima? Bez obzira na to, ovo nije neka velika i značajna književna ili filmska tema koliko to po svom značaju zaslužuje. U urnebesnoj britanskoj humorističkoj seriji "'Allo 'Allo!" spominje se i pljačka umjetnina tijekom Drugog svjetskog rata. Kroz cijelu seriju provlači se zaplet oko slike "Madona s velikim sisama", "remek-djela" za koje su osobno zainteresirani i Hitler i Göring i Goebbels. U zastrašujućem distopijskom svijetu koji opisuje Stanislaw Lem u svom romanu "Futurološki kongres" sve je iluzija posredovana drogama i psihostimulansima, pa tako i umjetnine. U tom svijetu svatko za mizernu svotu može kupiti "originalna djela" Rembrandta ili Matissea, "kupiti" zapravo halucinaciju tražene slike obješene na zidu. Sa starim, rijetkim knjigama stvari stoje bitno drugačije: u romanima američkog pisca krimića Johna Dunninga kriminalni slučajevi koje istražuje njegov detektiv Cliff Janeway, stručnjak za rijetke knjige, povezani su s potragom za rijetkim, prvim izdanjima pojedinih knjiga. U tim romanima možemo pronaći živopisnu galeriju kolekcionara među kojima su i oni koji, da bi došli do željene knjige, ne prezaju ni od ubojstava. Jedan od romana iz tog serijala, "Knjižarev trag", posebno je zanimljiv. U intrigantni zaplet znalački su utkani detalji knjižarskog i tiskarskog zanata, a u središtu je fiktivno izdanje "Gavrana" Edgara Allana Poea nakladnika Grayson Pressa iz 1969. godine. Sam autor je stručnjak za rijetke i vrijedne knjige, ujedno i vlasnik knjižare i antikvarijata Old Algonquin u Denveru, gdje trguje rijetkim i prvim izdanjima za probrane kupce. Tu je, također, i film Romana Polanskog "Deveta vrata" iz 1999. godine u kojem Johnny Depp igra sitnog prevaranta koji, krećući se među kolekcionarima rijetkih knjiga, traži knjigu koja ima mračna, sotonistička svojstva.

Francuski pisac Michel Houeilebecq u svom romanu "Karta i teritorij" daje sliku suvremenog svijeta u kojem caruju novac i medijske manipulacije, pri čemu se ponajviše bazira na suvremenu umjetnost. Glavni junak romana je fotograf i slikar Jed Martin. Na jednome mjestu u romanu Martin promatra satelitsku fotografiju jednog dijela Alsacea i Michelinovu kartu tog područja te zaključuje kako je "karta zanimljivija od teritorija". Ova opaska se zapravo odnosi prvenstveno na umjetnost, odnosno na umjetnički doživljaj stvarnosti koja nas okružuje. Roman započinje u hotelskim prostorijama neke luksuzne turističke destinacije koja se izrijekom ne navodi i koja podsjeća na Katar ili Dubai, gdje Jed Martin dolazi poslom, fotografirati dvojicu razvikanih suvremenih umjetnika: Jeffa Koonsa i Damiena Hirsta, koji su postali neka vrsta planetarnog simbola vulgarizacije suvremene umjetnosti. Jeff Koons rođen je 1955. godine. Više godina, prije nego što se "posvetio" umjetnosti, radio je kao broker na Wall Streetu, a široj javnosti je poznat i kao bivši muž porno-glumice Ciccioline. Svoja "umjetnička djela" Koons ne izrađuje sam, nego ima stotinjak profesionalnih asistenata koji ostvaruju njegove zamisli. Ova svojevrsna "industrijalizacija" umjetnosti nije Koonsov izum: na sličan način je, primjerice, šezdesetih radio i Andy Warhol. Koonsova djela karakterizira kič: poznat je po figurama golemih pasa i srca izrađenih od balona. Londonski Christie's je 2008. godine prodao na dražbi Koonsov cvijet od balona za 16 milijuna eura. Damian Hirst, drugi antijunak Houeilebecqova romana, rođen je u Velikoj Britaniji 1965. godine. Hirst je tijekom studija radio u mrtvačnici. Postao je poznat po instalacijama prepolovljenih trupala životinja i riba u formalinu ili po ormarićima s kravljim glavama koje predstavljaju Krista i apostole. Sotheby's je 2007. godine prodao jednu Hirstovu instalaciju za 19,2 milijuna dolara. Jed Martin, cinični Houeilebecqov alter-ego, promatra ovu dvojicu "umjetnika", pokušavajući odrediti na koji ih način fotografirati, što mu predstavlja popriličan problem jer se radi o neproduhovljenim i ispraznim ljudima, a on sebe doživljava prvenstveno kao umjetničkog fotografa: "Hirsta je u biti bilo lako uhvatiti: on je mogao izgledati brutalno, cinično, tipa 'imam hrpu love i poserem se na vas'; mogao je izgledati i kao buntovni umjetnik (ali bogat) koji se tjeskobno bavi smrću; i naposljetku, imalo je njegovo lice i nešto što ga je činilo sličnim baznom navijaču Arsenala, nešto krvavo i teško, tipično englesko". Koons mu je ipak donekle kompleksniji i zanimljiviji od Hirsta, zbog "nepremostivog proturječja između puke tehno-komercijalne lukavosti i asketske uznesenosti", i zbog toga što ima "izgled prodavača kabriolet-Chevroleta". Koons je, piše Houeilebecq, poznat po fotografijama na kojima je u društvu poznatih osoba poput Romana Abramoviča, Madonne, Baracka Obame, Bona Voxa, Warrena Buffeta, Billa Gatesa... Da žive u današnjem svijetu, pretpostavljam da bi se i slikari poput Vincenta van Gogha ili Claudea Moneta, što na svoj način govori o svijetu u kojemu živimo, prije svega o uspostavljenom sustavu vrijednosti, također našli na zajedničkim fotografijama s Romanom Abramovičem, Gatesom ili Paulom Allenom ili s nekim drugim "vizionarom" s Wall Streeta kojemu se od Van Goghovih irisa pričinjaju dolarske novčanice, i to kao ubogi došljaci iz medijske provincije koji su dočekali svojih petnaest minuta slave.