U jeku izborne kampanje jedna je vijest skrenula pozornost s lokalnih politika. Sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića nakon Milanovićeve kritike bugarske politike prema Makedoniji, a sad Sjevernoj Makedoniji. A sve u kontekstu bugarske blokade početka pregovora za članstvo Sjeverne Makedonije u Europskoj uniji. Zaista, kakva je to pozicija Bugarske prema Makedoniji? Zbog čega su se predsjednik i premijer Hrvatske žestoko sukobili? Što je u osnovi tog sukoba između Makedonije i Bugarske? Važno je napomenuti da je u središtu službene pozicije Sofije deklaracija usvojena u bugarskom Sobranju (iz listopada 2019.) u kojoj se zrcali memorandum bugarske vlade oko pregovaračkog okvira Europske komisije za članstvo Makedonije u EU (lipanj 2020). U ovim dokumentima službena Sofija, između ostaloga, tvrdi da je makedonski jezik zapravo dijalekt bugarskog jezika. Ili da su Makedonci povijesni bugarski narod, koji su umjetno stvoreni političkom odlukom Kominterne, Jugoslavije i Tita. Pritom, ova politička odluka o tumačenju prošlosti ignorira puno političkih, društvenih i ekonomskih aspekata. Jugoslavija i Tito se spominju kao kontinuitet srpske politike prema Makedoniji, čiji je cilj bio debugarizacija Makedonije. Isto tako, treba spomenuti da se u ovim dokumentima tvrdi da je makedonski identitet temeljen na antibugarstvu. To sugerira da je makedonski identitet prijetnja za Bugarsku. Različita su tumačenja društveno-političkog konteksta, faktora i razloga zbog kojih je nastao ovaj spor. Jasno je da je ovo sukob oko tumačenja povijesti. Točnije, povijesnog nasljeđa geografske regije Makedonije, identiteta makedonskog naroda, makedonskog jezika i pitanja makedonske manjine u Bugarskoj. 

I pored zajedničke jugoslavenske povijesti, malo je onih koji su u Hrvatskoj ili nekoj drugoj republici nekadašnje Jugoslavije upoznati ili dobro upućeni u ovu problematiku. Ovaj međudržavni problem je nekad bio jedan od glavnih vanjskopolitičkih problema socijalističke Jugoslavije, a Bugarska je znala ući u sukob i sa Sovjetskim Savezom oko ovoga pitanja. Pa čak i stvarati savezništvo s Grčkom, “kapitalističkim neprijateljom” zbog toga. Sukob između Jugoslavije, točnije Makedonije i Bugarske počinje 1948., nakon raskida odnosa sa Sovjetskim Savezom. Politička, ekonomska i kulturna suradnja, koja je ustanovljena nakon 1945., je prekinuta, a ideja o kulturnoj autonomiji Pirinske Makedonije (Blagoevgradski okrug) je napuštena. Danas mnogi u Makedoniji smatraju taj period kao pozitivan za makedonski narod i makedonsku manjinu u Bugarskoj, dok se u Bugarskoj to smatra kao period kad je tadašnja komunistička vlast počinila nacionalnu izdaju. Kulminacija sukoba nastala je početkom 1960-ih, kad su politički predvodnici s podrškom povjesničara stvarali narativ koji je gradio zid između dviju država, ali i između makedonskog i bugarskog naroda. Bugarska službena politika i državno sponzoriran nacionalni, točnije nacionalistički povijesni narativ je tvrdio da su Makedonci i Makedonija povijesni bugarski narod i regija, a da je makedonski jezik bugarski dijalekt. S druge strane, makedonski političari i povjesničari u obranu makedonskog identiteta suprotstavljali su se toj poziciji narativom koji je isto tako bio nacionalistički i selektivan u tumačenju prošlosti. Makedonski i bugarski povjesničari, lingvisti i političari sukobljavali su se na brojnim kongresima i konferencijama. Tako je u socijalističkom kontekstu i u kontekstu snažne politizacije povijesti stvaran današnji historiografsko-politički spor oko prošlosti Makedonije, makedonskog jezika, makedonske manjine u Bugarskoj.

Nakon sloma socijalizma u Europi, i dok su europski i svjetski mediji izvještavali o ratu u Hrvatskoj, i dok je Grčka osporavala službeno ime Makedonije, Bugarska je u siječnju 1992. bila prva zemlja koja je priznala Makedoniju. Ali priznanje se odnosilo na državu, ne i na makedonski narod i makedonski jezik. Tako se spor nastavio i u postsocijalističkom kontekstu, ali s narativom koji je stvoren u socijalističkom periodu. Kao i u socijalizmu, on nije uopće privlačio pozornost međunarodne zajednice. Sve su oči bili uperene u spor oko imena Makedonije. I pored negiranja posebnosti makedonskog jezika, 1999. službeno Skoplje i Sofija potpisali su Zajedničku deklaraciju u kojoj su jezici obje države navedeni kao makedonski jezik prema Ustavu Republike Makedonije i bugarski jezik prema Ustavu Republike Bugarske. Odnosi su se poboljšali, ali ostao je neriješen problem oko prošlosti i makedonskog identiteta i jezika. Treba spomenuti da u tom razdoblju povijest i historiografija, kao i historijski narativ u objema državama nije doživio neku veću promjenu u pogledu njene depolitizacije. U vrijeme konzervativne vlade Nikole Gruevskog i političke intervencije u tumačenju prošlosti i definicije identiteta makedonskog naroda, Skoplje i Sofija su ušli u otvoreni sukob. Ohrabrena s pozicije članice NATO-a i EU, službena Sofija je uvidjela mogućnost da izvuče političku korist u dugogodišnjem sporu s Makedonijom.

Na osnovu medijskih izvještaja, ali i svjedoka pregovora, čini se da su pregovori između bugarskog čelnika Bojka Borisova i Nikole Gruevskog oko ugovora o prijateljstu  i međususjedskoj suradnju zapeli oko pojma “zajednička historija”. Nakon promjene vlasti u Skoplju, lijeva vlada Zorana Zajeva je u kolovozu 2017. potpisala Ugovor u prijateljstvu, dobrosusjedstvu i suradnji između Republike Makedonije i Republike Bugarske. Među puno aspekata i pitanja (ekonomija, kultura, infrastruktura, podrška euroatlantskim integracijama i dr.) spomenuta je i izjava “zajednička historija koja povezuje dvije države i njihove narode”. Pritom je u Ugovoru predviđeno i formiranje zajedničke komisije za historiografska i obrazovna pitanja, ali značenje koncepta “zajednička historija” nije definiran. Nakon potpisivanja Ugovora i skoro tri godine rada Komisije za historiografska i obrazovna pitanja pokazalo se da su povijest i pojam “zajednička historija” osnova bugarske blokade Makedoniji. Naime, službena Sofija tumači pojam “zajednička historija” kao bugarsku nacionalnu povijest od 9. stoljeća do 1944., u kojoj se makedonski narod tumači kao dio bugarskog naroda, a da je makedonski jezik bugarski dijalekt. Pritom, Sofija često tvrdi da Makedonija nije napustila stari “jugoslavenski totalitarni narativ” da “falsificira historije”, dok službeno tumačenje prošlosti u Sofiji predstavlja “povijesnu istinu”. Danas vlada u Skoplju odbija razgovarati ili tumačiti prošlost i identitet makedonskog naroda tumačeći da oba pitanja ne mogu biti osnova političkih diskusija. S druge strane, službena Sofija priznaje makedonski identitet i jezik koji je na osnovi antibugarstva nastao političkim diktatom 1945. Što se tiče makedonskog dijela komisije za historiografska i obrazovna pitanja, pojam “zajednička historija” shvaća se isključivo kroz prizmu suvremene debate o povezanosti i međusobnom utjecaju nacionalnih ideja (podijeljena i/ili isprepletena povijest). U građenju dobrih međususjedskih odnosa neophodno je da oba društva i historiografije pristupe samokritički prema vlastitim nacionalnim povijesnim narativima.