Gori škola. Gori jebena škola!, prestravljeno je propiskutala Sonia. Nasmiješeni Douglas se zaustavio usred rečenice i zagledao u njen mobitel. Svjetlo s ekrana im se presijavalo po blijedim licima. Fotograf i ja smo zbunjeno sjedili preko puta njih i pogledavali se. Kafić Musiko u centru Mitilinea, najvećeg i neslužbenoga glavnoga grada Lezbosa, svejednako je mrmorio. Nitko nije primijetio iznenadnu promjenu raspoloženja za našim stolom. 

- Idemo li - upitali su nas. 

- Idemo - odgovorili smo.

Netko je zapalio One happy family. To je ime škole za izbjeglice ovdje na Lezbosu, postoji već godinama - objašnjavali su nam zadihano dok smo trčali prema našem rent a caru. Nagurali smo se u sitnog Citroena, zalupili vratima i potjerali ga kroz noć prema plamenu. Nikako nisam uspijevao povući pojas, zapeo je. Prokleta stvar je pipikala cijelim putem. Sonia ga je nadglasavala. 

Kritično stanje Bihać: Stanje u migrantskom kampu izmiče kontroli

- Moramo biti oprezni. Škola je na cesti koja vodi prema Moriji. Ekstremisti već tjednima na tom potezu postavljaju blokade i zaustavljaju aute. Ako ne govoriš grčki, velike su šanse da će te izvući iz auta, prijetiti ti i prebiti te. Nedavno su jednog čovjeka izmlatili lancima - govorila je brzorečicom dok je lampica za pojas divlje treptala. 

Srećom, nije bilo nikoga na cesti, osim nekoliko policijskih i vatrogasnih rotacija. Parkirali smo kod Lidla, nekoliko stotina metara dalje i počeli trčati. Morali smo zaobići policiju, popeti se kroz mrak na uzvisinu i dalje sprintati kroz nekakva skladišta da bismo opet došli sleđa drugoj policijskoj patroli. Odatle smo samo mogli bespomoćno gledati kako se u narančasto noćno nebo izvija gusti dim. 

Školi nije bilo spasa. Spaljena “Jedna sretna obitelj” samo je posljednji u nizu incidenata na Lezbosu u posljednjih nekoliko tjedana. Ovaj istureni otok, na petnaestak kilometara od Turske, već pet godina predstavlja Prokletu avliju u kojoj se gužvaju deseci tisuća razjedinjenih Grka i silom prilika zadržanih migranata izbjeglih iz strašnijih dijelova svijeta. 

Mediteransko utočište u Egejskome moru, iscrtano stoljetnim maslinama i zasječeno slanim uvalama, već pola desetljeća brazdi sve dublje u ulogu loše održavanog zatvora na istoku Europe. Od onog prvog vala izbjeglica iz Sirije, tamo u 2015., Lezbos se nekako prirodno postavio kao otok solidarnosti. Primali su ljude, davali im odjeću, hranu, toplinu i krov nad glavom. Dok su mogli. 

Onda su počeli slati ljude u Moriju, kamp koji je trebao primiti oko 3000 ljudi. Dok su mogli. Sad, u 2020., u Moriji, jednom od najužasnijih i najvećih kampova Europe, životari oko 20.000 muškaraca, žena i djece. Tu više nisu samo ratni izbjeglice. Na Lezbos pod okriljem noći gotovo svakodnevno stižu gumeni čamci krcati ljudima iz Ugande, Konga, Sirije, Afganistana, Irana, Iraka, Pakistana... 

I sve ih trpaju na isti kamen u moru. Bili smo tamo, u Moriji. To je bizarna verzija grada, sa sklepanim trgovinama, kioscima, tržnicama i brijačnicama. Ljudi su nagurani u šatore, daščare i kontejnere. Nevjerojatno smrdi. Smeće je preplavilo kamp. Posjekli su cijele redove maslina kako bi se ugrijali. Taj čin posebno boli mještane. Liječnici bez granica izvještavaju o silovanjima, napadima i razbojstvima u kampu. Nije dobro. 

Katastrofa 900.000 migranata zaglavilo na granicama, po kampovima...

Lezbos, otok koji je u svijetu odzvanjao po svom nesebičnom zalaganju za prava i dostojanstven tretman izbjeglica, sad poprima drukčiju, ružniju konotaciju. Mještani ne vjeruju migrantima, migranti ne vjeruju njima. Nitko ne vjeruje policiji. Vladu preziru. Europska unija ih je izdala, smatraju. Posljednjih dana žive od incidenta do incidenta. 

Nedavno je službena Atena trajektom ovamo poslala hrpetinu oklopljenih policajaca da osigura gradnju novoga kampa. Otočani su se pobunili i sukobili se s njima. Bilo je pendrečenja, suzavaca, vatre i krvi. I migranti su se pobunili, tražeći humanije uvjete i ubrzavanje procedure oko azila, koji je privremeno suspendiran u Grčkoj, čime se automatski krši niz ljudskih prava definiranih brojnim međunarodnim konvencijama. I tu je bilo nereda i udaraca, s obje strane.

- Osjetljiva je situacija i nama kao policajcima je zbilja neugodno. Teško je ljudima, i jednima i drugima, i migrantima i otočanima - kazuju nam trojica policajaca koja je pristala na neslužbeni razgovor. 

Uhvatili smo ih na ručku u jednoj zalogajnici. Inače, većina ljudi s kojima smo pokušali razgovarati ovdje bježi od novinara kao đavao od tamjana. Razumljivo. Mi ćemo otići, oni ostaju ovdje s posljedicama izrečenih riječi.

- Rješenja nema. Grčka je očito prisiljena biti hotspot. Stalno dolaze novi migranti, množe se, a pomaka nema. Što je najgore, oni uopće ne žele ostati ovdje. Briga njih za Grčku. Ali zabranjeno im je doći na zapad. I vi iz Hrvatske im branite preko vaše granice. Onda oni ostaju ovdje kod nas, a cijeli svijet gleda. Nešto se mora poduzeti - ljute se policajci. 

Česta je to mantra na otoku. Nešto se mora poduzeti. A dok se nešto ne poduzme, stvari se rješavaju šakama. Upravo zato se s Lezbosa evakuirala većina volontera kojima su ekstremisti, isti oni koji postavljaju barikade po cesti, prijetili uživo i na društvenim mrežama. Situacija na trenutke eskalira do bizarnih razmjera. 

Hrabrost ili ludost Ona je Carola, radi migranata riskira vlastiti život

Primjerice, prije nedavno su se na otoku pojavili njemački neonacisti, kao da pomognu s migrantskom krizom. Premlatili su ih lokalni antifašisti. Mladi Orestos, student politologije, bio je prisutan.

- Gledaj. Prije dva tjedna bilo je puno incidenata. Prvo s policajcima koji su ovamo došli iz Atene da pomognu napraviti nove zatvorene kampove. Podsjetilo me na povijest, kad je Hitler zatvarao ljude u koncentracijske logore. Otočani se žale da vlada daje migrantima novac, da žive na njihov račun i da bi trebali biti sretni. Ali nitko od njih nije otišao gore i vidio kako je tamo. Tamo je užasno. Lokalci su inače potomci Turaka i ovaj otok je prije 15-ak godina bio lijevo orijentiran, ali sad zaustavljaju brodove i prijete ljudima. To je užasno. Osjećam se ugroženo. Česti su incidenti. Došli su neonacisti iz Njemačke, a mi smo im razbili glavu. Nisam mu ja razbio glavu, ali bio sam tamo. Mislim, došli su iz Njemačke da zaustave ljude da dođu u Grčku, da pomognu našim desničarima. Kakvog to ima smisla - pita se mladić. 

Što je rješenje? To ne znam, ali znam da će biti sve gore. Nakon onih masovnih sukoba s policijom, a bio sam prisutan na svakome, sad lokalci misle da se mogu izvući sa svime. Sad uzimaju stvari u svoje ruke - zabrinut je Orestes.

Njegove stavove ne dijeli naš sljedeći sugovornik. Radi se o muškarcu u srednjim godinama koji nas je zamolio da ostane anoniman. Upoznali smo ga dok je okružen prijateljima sjedio na rivi u Mitilineu.  

- Znate li što je peta kolona? To su oni, to su ti koji sebe nazivaju antifama i komunistima. Oni misle da granice ne trebaju postojati. Oni bi primili sve - govori nam ogorčeni muškarac.

- Izdaju svoj narod. Znate li da naše slike kruže po njihovim internim grupama i stranicama na Facebooku? Evo vidite, ovu su javno objavili - govori i pokazuje nam svoju sliku s prijateljem na nekakvoj Facebook stranici. 

Tragedija Tatu je zagrljenog držala sve do utapanja, tako su i nađeni

- Ali dobro, pustimo te apatride. Ovdje na Lezbosu više nije sigurno. Ja sam se tu doselio sa ženom prije nego smo dobili djecu jer je bio na glasu kao siguran otok. Sad razmišljam da se preselimo na kopno. Što s migrantima? Moji prijatelji govore da ih sve treba izbaciti. Ja ne znam što je dobro rješenje - ponavlja isti recept kao i njegov mladi protivnik s druge strane političkog spektra. 

Drugi je blaži. Kaže kako ih treba iseljavati polako. Možda neke ostaviti, ali ovako ni slučajno dalje. On se, kaže, rodio u Južnoafričkoj Republici, ali došao je ovamo s dokumentima.

Pravoslavnog svećenika Teodora Plomaritisa susreli smo neposredno nakon ovog razgovora na mitilinskoj rivi. 

Na lošem engleskom je pokušao istisnuti kratku, osnovnu misao koja se i nama, nažalost, nametnula kao zaključak.

- Ljudi postaju loši. I jedni i drugi. I domaći i strani. Nije dobro - kazao nam je muškarac u crnoj halji. 

Nešto rječitija bila je Valia Barbatioti, vlasnica mjesne knjižare. 

- Ljudi zaustavljaju ljude na ulicama, postavljaju se blokade na cestama. Tamo u 2015. svi su pomagali, dok su tisuće dolazile. Problem sada je što nemamo rješenje da im pomognemo dalje. Ne postoji adekvatna socijalna ni društvena mjera. Zato sada i raste fašizam na otoku. Inače, Lezbos je bio poznat kao otok solidarnosti. Stvarno smo pomagali. Tko su ti ljudi? Ne znam, ali među nama su. Neki dolaze iz drugih krajeva, ali netko im je rekao da dođu. Kao i oni njemački neonacisti. Netko ih je morao pozvati. Pokušavaju sami riješiti situaciju, na svoj način, ali to nije njihov posao. To je posao policije - kaže Valia.

Kako je moguće da se takve stvari događaju na otoku, zanima nas. Kako ljudi zaustavljaju aute i tuku druge, a policija ništa ne poduzima? 

- Sve je počelo dolaskom one policije iz Atene. Vlada je napravila veliku grešku tim potezom jer sada ne mogu zapovjediti ništa policiji koja ne želi dalje antagonizirati lokalce. Boje se nove eskalacije. Ti ljudi pišu strašne stvari na društvenim mrežama. To je čisti govor mržnje. Udruženi su. Morate biti zbilja oprezni ovdje, ozbiljno vam govorim. Sramim se jer sam na otoku s takvim ljudima. To je vrlo, vrlo loša manjina. Ovo nije takav otok - zabrinuta je. 

Prema njoj, postoji nekakvo početno rješenje.

- Moraju izvući ljude iz Morije, tamo ima preko 20 tisuća ljudi. Nitko ne zna koliko točno. Uzmite pet tisuća, prebacite ih na kopno. Mi smo na rubu Europe, a Europa ne čini ništa da nam pomogne - smatra Valia koja je postavila i novo, razumno pitanje.

- Što ako se pojavi korona virus u Moriji? Kako će je držati pod kontrolom? Mi smo odgovorni za njih. Kako će ih sačuvati od smrti - pita se Valia Barbatioti. 

Uistinu, u ponedjeljak se pojavio prvi slučaj korona virusa na Lezbosu. Majka dvoje djece iz mjesta Plomari, nedavno se vratila iz Izraela i Egipta. Plomari je relativno udaljen od Morije, na suprotnom kraju otoka, ali jasno je da, ako se zaraza proširi u kampu, neće biti lako zadržati njeno širenje u takvim užasnim uvjetima.

Korona je samo doprinijela srozavajućem turizmu na otoku.

- Sve je manje rezervacija, sve je slabija sezona. Na cijelom otoku. Veliki je problem novo otvaranje granice i ljudi jednostavno više ne žele dolaziti ovdje. Ne bojim se migranata, ali njihovi dolasci štete turizmu - kaže nam Rania iz hotela Loriet u Mitilineu.

- Imamo velikih ekonomskih problema. Svaki dan dolaze novi ljudi iz smjera otvorenih granica Turske. Ne bojim ih se, ali pritisak je velik. Ljudi ne mogu otići odavde. Mislim da je rješenje da ovdje ostane nešto ljudi, možda 5000. A ostali da se ili vrate ili da odu u druge gradove u Grčkoj. Nadam se da će nam i Europa malo pomoći - smatra Rania.

Stratis Saltas, tattoo majstor iz Mitilinea, kaže kako situacija nije normalna.

- Nije sigurno. Odrastali smo na otoku, bilo je uvijek sigurno, uvijek smo ostavljali otključana vrata. Otok se promijenio, ne samo zbog izbjeglica. Ovo nas je podijelilo. Ljevičari, desničari, nije dobro. Sukobljavamo se međusobno. Nema povjerenja u vlast. Ako nas tuku, nećemo im vjerovati. Otočani su počeli izlaziti na ulice s oružjem, da su ovi policajci iz Atene ostali duže, bilo bi mrtvih. Tukli su žene i djecu, nije bilo normalno. I onda još imate ove što postavljaju blokade na cestu. To su fašisti, ti što tuku novinare i volontere. Rješenje mora doći od vlade jer ne možemo podnijeti i omogućiti život za dodatnih 25.000 ljudi. Oni ne žive dobro. Zašto ih zadržavaju ovdje? Na kopnu je većina glasača. Ako držite migrante izvan kopna, držite i glasove - smatra Stratis.

Despinu i Vaggelisa upoznali smo u jednom simpatičnom kafiću, među stisnutim uličicama. Provjerili su nam akreditacije, da se uvjere da smo zbilja novinari. Sumnjičavi su, kao i veliki broj naših sugovornika.

- Ne bojimo se izbjeglica ni fašista, ali istina je, Dosta je velika napetost. Nema rješenja, bar zasad. Nije ni domaćima lako, a sigurno nije ni migrantima. Naježila sam se kad sam čula da su na onom prosvjedu skandirali “Lesbos, we are sorry”. Nisu rješenje ni volonteri. Oni dođu pomoći, pošalju ih ovdje i onda nemaju izbora nego se evakuirati kad krenu prijetnje. Europska unija ne pomaže, migranti u Moriji imaju već toliko ljudi da imaju cijeli novi grad. Stalno dolaze novi. Nemoguće je to sve kontrolirati. A tu su i fašisti. Uostalom, vi ste iz Hrvatske, znate o čemu govorim - kaže nam Despina i nasmije se. Bilo je očito da joj nije do smijeha.