Moja je iskrena nada, u stvari, nada cijelog čovječanstva je da će od ovog svečanog trenutka, iz krvi i pokolja prošlosti, iskrsnuti bolji svijet. Svijet temeljen na nadi i razumijevanju. Svijet posvećen dostojanstvu ljudi i ispunjenju najvećih želja - slobodi, toleranciji i pravdi, u svečanoj tišini na palubi broda USS Missouri u Tokijskom zaljevu 2. rujna 1945. odzvanjale su riječi američkog generala Douglasa McArthura.

Slušali su ih predstavnici savezničkih sila i japanski izaslanici, predvođeni ministrom vanjskih poslova Mamoruom Shigemitsuom. A čekao ih je cijeli svijet. MacArthur je pozvao japanske predstavnike da potpišu dokument o kapitulaciji. Shigemitsu je, u ime japanske vlade i cara, prišao stolu. Štapom si je pomagao dok je hodao prema mjestu za potpisivanje. U tišini je sjeo i stavio svoj potpis. Nakon njega potpis je stavio general Yoshijiro Umezu, predstavnik japanskih oružanih snaga. Zatim su dokument potpisali američki predstavnici pa redom predstavnici ostalih saveznika. Time je okončan najveći pokolj u ljudskoj povijesti. Japan je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.

- Pomolimo se da se mir sada vrati svijetu i da ga Bog zauvijek sačuva. Ovim je ceremonija završena - zaključio je general McArthur. Drugi svjetski rat i službeno je završen.

Nekoliko tjedana prije toga svijet je prvi put upoznao razornu moć atomskih bombi. Prva je bačena na Hirošimu 6. kolovoza 1945., a druga na Nagasaki tri dana poslije. Gradovi su gotovo nestali u nekoliko sekundi, deseci tisuća ljudi poginuli su odmah, a još su mnogi umrli od posljedica radijacije i ozljeda. Japan je nekoliko dana poslije objavio da prihvaća savezničke uvjete predaje.

SENZACIONALNO OTKRIĆE Rus pronašao oznake NDH iz bitke za Staljingrad. Poginuli u selu Novaja Perekopka

Bezuvjetna japanska kapitulacija često se objašnjava upravo tim dvjema tragedijama. No, iako su atomske bombe imale golem psihološki i vojni učinak, Tokio ni tada nije prihvatio bezuvjetnu kapitulaciju. Presudan potez stigao je iz drugog smjera. Iz Moskve.

Sovjetski Savez objavio je rat Japanu 8. kolovoza 1945., samo dva dana nakon napada na Hirošimu. Crvena armija odmah je pokrenula veliku ofenzivu protiv japanske Kvantunške armije u Mandžuriji. Za japansko vodstvo to je značilo da je nestala posljednja velika nada za diplomatsko rješenje rata.

Do ljeta 1945. Japan više nije bio sila koja je nekoliko godina ranije napala Pearl Harbor i munjevito zauzela goleme dijelove jugoistočne Azije. Njegova je vojna moć bila ozbiljno iscrpljena. Američka mornarica gotovo je potpuno potisnula japanske pomorske snage, američki lovci i bombarderi imali su sve veću kontrolu nad nebom, a pomorska blokada presjekla je dotok goriva, sirovina i hrane. Američki bombarderi sustavno su napadali japanske gradove. Posebno je razoran bio napad na Tokio u noći između 9. i 10. ožujka 1945., kada je u masovnom napadu zapaljivim bombama poginuo velik broj ljudi, a uništen je velik dio grada. U mjesecima koji su uslijedili bombardirani su i drugi japanski gradovi. Kriza se širila zemljom. Japan je ostajao bez goriva, hrane, industrijskih sirovina i mogućnosti da normalno opskrbljuje svoje oružane snage. Njegova mornarica bila je teško pogođena, a iskusnih pilota bilo je sve manje.

No ni tada Japan nije bio spreman položiti oružje. Dio vojnog vrha vjerovao je da bi se rat mogao nastaviti sve dok Amerikanci ne pokušaju izvršiti invaziju na same japanske otoke. Računali su da bi u tom slučaju američki gubici mogli biti tako veliki da bi Washington bio prisiljen ponuditi povoljnije uvjete mira. Japan je zato pripremao obranu. Civili su se također trebali uključiti. Planovi za očekivanu američku invaziju temeljili su se na ideji da se neprijatelju nanesu goleme žrtve i tako ga se prisili na pregovore.

Ujutro 6. kolovoza 1945. američki bombarder B-29 Enola Gay bacio je bombu na Hirošimu. Little Boy eksplodirao je iznad grada. U trenutku je nastalo golemo područje razaranja, a toplinski i udarni val uništili su velik dio grada. Japansko vodstvo ubrzo je saznalo da se dogodilo nešto neobično, ali razmjeri katastrofe i priroda novog oružja nisu odmah bili potpuno jasni. Predsjednik SAD-a Harry Truman objavio je da je protiv Japana upotrijebljeno novo oružje iznimne razorne moći. Japanci su tako dobili jasnu poruku da SAD raspolaže sredstvom kojim može u jednom napadu uništiti čitav grad.

Ni tada nije došlo do kapitulacije. Japansko vodstvo i dalje je bilo podijeljeno. Dio političara i diplomata želio je završiti rat, ali vojni vrh nije bio spreman jednostavno prihvatiti savezničke uvjete. Postojala je nada da bi se još moglo postići bolje rješenje, posebno oko položaja cara.

Sovjetski Savez do tada je bio neutralan prema Japanu. Moskva i Tokio imali su pakt o neutralnosti, Japan je čak uporno odbijao Hitlerov plan da za vrijeme rata napadne SSSR. Nijemci su htjeli "rastegnuti" Ruse na još jednom bojištu kako bi si olakšali situaciju u Europi. Japansko vodstvo računalo je da bi Sovjeti možda mogli posredovati između Japana i zapadnih Saveznika. Sve do 8. kolovoza. Sovjetski Savez tog datuma objavio je rat Japanu, a već sljedećeg dana Crvena armija pokrenula je veliku ofenzivu u Mandžuriji. Kvantunška armija koju su napale Sovjetske snage bila je jedna od najvećih japanskih vojnih formacija. Za Tokio je to bio strateški potres. Japan se sada suočio s mogućnošću rata na više frontova, i to u trenutku kada više nije imao dovoljno resursa ni za učinkovitu obranu od SAD-a. Osim toga, sovjetski ulazak u rat značio je da više nema diplomatskog kanala preko Moskve kojim bi se moglo pokušati postići povoljnije rješenje. Još važnije, japansko vodstvo sada je moralo razmišljati o mogućnosti da Sovjetski Savez zauzme dio japanskog teritorija.

Dok su vagali što učiniti, SAD je 9. kolovoza upotrijebio drugu atomsku bombu. Meta je bio grad Kokura, ali zbog vremenskih uvjeta američki je bombarder preusmjeren prema Nagasakiju. Ondje je bačena bomba Fat Man. Nagasaki je doživio strahovito razaranje.

OPERACIJA BAGRATION Najveći njemački poraz u povijesti. Izgubili su pola milijuna vojnika i devet generala

Sada je bilo jasno da Hirošima nije bila slučajan izolirani događaj. SAD je imao mogućnost ponoviti napad, a japansko vodstvo nije moglo znati koliko atomskih bombi Washington još ima. Istodobno su sovjetske snage već prodirale kroz Mandžuriju. Japan se tako našao pred potpuno novom situacijom: američki napadi mogli su uništavati gradove jednim oružjem, dok je Sovjetski Savez krenuo u veliku kopnenu ofenzivu. I opet je japansko vodstvo bilo podijeljeno oko kapitulacije. Jedan dio želio je nastaviti rat, nadajući se da bi se položaj Japana mogao poboljšati ili da bi Amerikanci mogli pristati na povoljnije uvjete. Drugi su shvaćali da je situacija beznadna.

Ključno pitanje bilo je što će biti s carem Hirohitom. Japanska je strana željela očuvati carski sustav i položaj cara. Saveznici su, s druge strane, zahtijevali prihvaćanje uvjeta Potsdamske deklaracije, koja je Japanu nalagala bezuvjetnu predaju i upozoravala na "brzo i potpuno uništenje" ako odbije. U tim dramatičnim okolnostima Hirohito je odlučio intervenirati. Car je podržao prihvaćanje savezničkih uvjeta. Time je prekinut zastoj unutar najvišeg državnog vodstva. Japan je 10. kolovoza preko diplomatskih kanala signalizirao spremnost na prihvaćanje Potsdamske deklaracije, uz uvjet da se očuva položaj cara. Nakon dodatnih pregovora i američkog odgovora, japansko vodstvo konačno je krenulo prema formalnoj predaji.

Dana 15. kolovoza Hirohitov govor emitiran je putem radija. Bio je to prvi put da je većina japanskog stanovništva čula carev glas, podsjeća National Museum of the Pacific War koji je dokumentirao dramatične dane prije predaje. Hirohito je govorio o prihvaćanju uvjeta predaje i završetku rata.

- Neprijatelj je počeo koristiti novu i najokrutniju bombu, čija je moć uništenja doista nesaglediva. Situacija u ratu nije se razvila nužno u našu korist. Daleko od toga da bismo išta željeli učiniti protiv drugih naroda, naša je želja da zajedno s njima ostvarimo mir i blagostanje - rekao je dok se prvi put u životu izravno obraćao svojim podanicima.

Japan nije kapitulirao isključivo zbog Hirošime i Nagasakija, niti samo zato što je Sovjetski Savez objavio rat. Kapitulacija je bila rezultat kumulativnog sloma japanske vojne, gospodarske i strateške pozicije, kojem su atomske bombe i sovjetski napad dali završni udarac. Udarac kojim je i službeno okončan najstrašniji rat u povijesti svijeta.