Mit o Torcidi nisu izgradili ni mediji niti protivnički navijači nego sama Torcida. Zaista, da nje nema, Hrvatska nogometna liga bi imala gledanost kao predstave eksperimentalnog baleta, klubovi poput onih iz zagrebačkih kvartova ne bi znali kako je igrati na stadionu na čijim tribinama ima još nekoga osim obitelji i najbližih prijatelja.

Da nema Torcide, HNS bi još transparentnije i puno mirnije funkcionirao kao sportska frakcija HDZ-a, dok bi braća Mamić u miru i tišini gospodarili ovdašnjim klupskim i reprezentativnim nogometom. Bez Torcide na sjevernoj tribini Hajduk bi... I tu počinje priča o modernom nogometu i navijačkim deluzijama, posljednjoj kopči između igre socijaldemokratskih korijena i brutalne stvarnosti u kojoj se za loptom ne trči zbog huka sa okuka nego pozitivnih promjena na bankovnom računu.

Ivanin poučak Neće njoj šaka zgubidana 2019. po Supetru tražiti Srbe

Da, dakle, Hajduk nema Torcidu, a da ima vlasnika koji je, poput Mansoura bin Zayeda Al Nahyana iz Manchester Cityja, spreman zaigrati se stotinama milijuna eura, splitski bi klub igrao u kazališnoj atmosferi, kao nekad smjenjivao trenere zbog ispadanja u četvrtini finala Lige prvaka, kupovao braniče u Španjolskoj i napadače u Urugvaju i, da, naravno, nitko prvo mjesto na tablici krajem rujna, dakle na samom početku sezone, ne bi smatrao bitnim.

U modernom, komercijaliziranom i globaliziranom nogometu navijači su kao gledatelji blockbustera u kinima: poželjni kupci karata i svega što se usput nudi, od kokica do majica s adekvatnim aplikacijama. U svijetu navijača moderni je nogomet najgore što se toj igri moglo dogoditi, a oni, fanatici s tribina s kojih se ne vidi ofsajd, jednako su važni kao vrhunski zadnji vezni i nepogrešivi stoper zajedno.

To što pripadnici organiziranih navijačkih skupina sebe shvaćaju ozbiljno nije problem sam po sebi. Jest, međutim, kada isto traže od drugih i kad to očekivanje podrazumijeva i religiozno nepropitivanje postupaka onih što su vikendom na tribini, a sredinom tjedna u, recimo, srpskim selima šibenskog i zadarskog zaleđa.

"Zbog napada na Srbe dižete hajku, novinari crvi jebemo vam majku!", natpis je s jednog velikog zida na izlazu iz Splita prema Makarskoj.

Potpisa, sudeći po fotografiji na Indexu, nema, osim ako potpisom ne smatramo sa strane napisano: "Ubij Srbina".

I bez imena jednog ili znaka grupe autora, jasno je i tko je i zašto pisao: oni pripadnici Torcide koji, da odmah ponovimo, sebe shvaćaju ozbiljno, tražeći od drugih religiozno nepropitivanje njihovih postupaka, bez obzira na to je li riječ o ubacivanju bengalki u teren ili premlaćivanju Srba na za to zgodnim mjestima.

Neke davne godine jedan je domaći glazbenik skromne karijere sa svojom tadašnjom djevojkom, kažimo tako, obišao sve naslovnice hrvatskih novina. Dok je idila trajala, živjelo je i partnerstvo zaljubljenih s medijima, kojima su rado pozirali i pričali o, je li, ljubavi, koja je opisivana kao vječna. Što je pošlo po krivu, više nije važno. Uglavnom, malo nakon emocionalnog sloma, kojeg su također bili puni dnevni i periodični listovi, ucviljeni je muškarac o žurnalistima mislio i govorio kao, otprilike, Torcida danas.

Slučaj svastika Hitler na hrvatske stadione ne dolazi slučajno

Ista je to Torcida o kojoj su "crvi" pisali hvalospjeve, izvještavajući nadahnuto o njenim, društveno zaista važnim protestima protiv HNS-a, sjajnoj koreografiji na derbijima ili vatrogasnim operacijama u kojima su, što je, naravno, prešućeno, sklonjeni da gase neku šikaru, igraju se vodom i ne smetaju pravim vatrogascima. Dozirana istina i prateće mitologiziranje, naravno, nisu bili problem, za razliku od običnih činjenica koje su i u ovom slučaju kroničare sreće pretvorili u mrske neprijatelje.

Pobunjenička pozicija splitskoga kluba u hrvatskom nogometu je itekako poželjna, ali i poprilično shizofrena: s jedne strane Hajdukom se upravlja korijenski, odnosno socijaldemokratski, onako kako je i prirodno nogometu kao ipak pučkoj igri, dok se s druge strane dio Torcide – bez koje, realno, klub ni formalno ni suštinski nikad ne bi pripadao svojim navijačima nego bi ostao menadžerska igraonica s golemim simboličkim kapitalom – ponaša kao hodajući dokaz točnosti teza francuskog teoretičara Didera Pagesa: "Sve velike europske ekipe imaju grupice navijača fašista.

Ovi fašisti su dobro razumjeli da je nogomet djelatnost najsličnija ratu, i prepuštaju mu se s oduševljenjem. Prisustvovati nekom velikome meču znači pružiti sebi dva sata ordinarnog i legalnog fašizma. Ekstremna desnica je izgleda bolje razumjela problem navijanja od moralista iz sportskih institucija".

Prema Pagesu, ali i zdravom razumu, očito je da Torcida kao takva nije fašistička organizacija koja na sjevernoj tribini jednom tjedno održava predvojničku obuku.

Posljedično, nasilni posjetitelji srpskih sela i njihovi glasnogovornici što se umjesto e-mailom služe zidovima u suburbiji, predstavljaju tek dio jedne velike, socijalno, ideološki i na svaki drugi način šarolike skupine ljudi čija je crvena nit ljubav prema Hajduku. Problem je, međutim, što je ta agresivna i vidno gnjevna grupica glasnija od većine u vremenu između dvije utakmice.

Rješenje tog problema, međutim, ne ovisi samo o policiji i pravosuđu - jer je ono što oni mogu poduzeti kratkoročno, čak i ako je riječ o kaznama do pet godina zatvora – već u istoj mjeri, ako ne i više, o ostatku poljudskog sjevera, koji će se ili morati pročistiti ili podrediti onima što im nije sporno napadati Srbe, ali jest ne podržavati taj i svaki drugi oblik ponašanja koji je fašistički točno koliko je to i parola "Ubij Srbina".