Hitler na hrvatske stadione ne dolazi slučajno

Moja majka još je osjećala zlo u svim njegovim ideološkim oblicima. Nisu je mogli zavarati. Partizanima se priključila u 16. godini. 

Ivo Cagalj (PIXSELL)

Premda etnička Slovenka, uvijek se izjašnjavala kao Hrvatica. “Da netko ne pomisli kako su Hrvati bili jedino ustaše”, tako je uzvraćala kad bih je pitala zašto se ne svrstava u Jugoslavene. 

Tiho, bez pobune, izašla je iz Partije 1968. Poslije, kad bih čačkala njezine motive, mrštila se kao noć. S četiri razreda predratne osnovne škole i nekoliko poslijeratnih tečajeva na radničkom sveučilištu nije raspolagala s dovoljno riječi da objasni svoju nelagodu u partijskom okruženju.

“Nisu to više isti ljudi, samo bi popovali - da se nikad više ne uhvate svojih seljačkih motika i radničkog stroja.”

Danas znam: moja majka, lišena visoke formalne naobrazbe, njušila je opake natruhe genskoga i genetičkoga određenja koje su inficirale povijesne antifašističke pobjednike, vrlo jasnih mirnodopskih ciljeva: da svojoj djeci priušte što višu naobrazbu za menadžerske, administrativne ili intelektualne uloge u partiji, državi ili društvenim poduzećima. 

Prvi korak bile su biografije njihove djece koje su isticale ratne roditeljske zasluge. Nije isključeno da je otpor moje majke prema toj vrsti preporuke proizašao iz strepnje - možda i postiđenosti - da svojoj kćeri ne može priuštiti nikakve prednosti: ta, bila je samo anonimna partizanka bez ratnoga herojstva, nagrađena medaljom “zasluge za narod”.

Ali dobar dio mojega naraštaja bio je samouvjeren i tašt. Mnoštvo “djece komunizma” (kako ih danas naziva hrvatska desnica, bezočno kradući sintagmu od Srbina Milomira Marića) bili su odlučni da roditeljskom autoritetu pokažu što mogu postići autonomno, bez njihovih ratnih zasluga. 

Lomio se veliki sukob generacija, najplastičnije profiliran u Džoniju Štuliću, sinu oficira JNA, koji je imao posve drukčije zamisli o njegovoj budućnosti. 

Nitko nije vodio brigu o ratnom roditeljskom backgroundu, nitko se ni s kim nije trebao miriti oko zajedničkih idola Rolling Stonesa. Što se fašističkoga zla tiče - kako ga nisam proživjela, meni je trebalo učenje.

Zagrebački fakultet političkih znanosti 70-ih godina 20. st. bio je intelektualno podijeljen poput vladajuće Partije. Postojali su profesori koji su automatski reproducirali titoizam, odgajajući mozgove budućih naraštaja Centralnoga komiteta.

Primjerice, 1981. godine Zdravko Tomac svoja je apologetska predavanja zaokružio naslovom knjige: “Socijalističko samoupravljanje kao proces odumiranja države”. No postojao je također profesor Ivan Prpić, voditelj kolegija koji je sam po sebi proizvodio politički skepticizam, utoliko i zanimljivu dramu. 

Kolegij se zvao “Povijest političkih ideja” i činio je krunu politoloških studija. Jedno od Prpićevih ispitnih pitanja često je izazivalo šokantni studentski muk: “Recite kolega, koje su sličnosti između Hitlerove i Lenjinove koncepcije države”.

Premda su njegova predavanja i propisana literatura, uz kojekakve razlike, lijepo izlagala i istovrsnost državotvornih priroda - jedna partija, jedan vođa, jedan narod, jedna ideologija - studenti su padali kao snoplje, odbijajući kao nezamislivu svaku srodnost dvaju povijesnih protagonista.

Marko Lukunić (PIXSELL)

Nakon završenog faksa puno sam toga zaboravila iz dugačke povijesti političkih zamisli, ali je nezaboravna poduka o povijesnoj sumi: koliko god bili dobrohotni proklamirani ciljevi, nasilje je imanentno svakoj državi. 

Pitanje je tek okolnosti i forme u kojima se manifestiraju sirove volje oružane i kaznene represije. Bezbroj je primjera revolucionarnih remek-djela političke organizacije, svi ostavljaju krvave tragove koji ne mogu dobiti pozitivnu ocjenu moralne valorizacije. 

“Ćudoredna država”, o kojoj su sanjali i Hegel te mladi Marx uvjereni kako filozofija može humanizirati pruske vlastodršce 19. st, brzo se pokazala neizvedivom. Čak je i Vatikan posijao milijune leševa prije nego što je rimska kurija ishodila poziciju da čistih ruku moralizira o životu i smrti cijelih naroda.

Papa Franjo to zna, izvan svake sumnje. Zato je tako velik u svojoj poniznosti pred čovječanstvom. 

Naime, mirna, pouzdana, higijenski sterilna savjest blagoslov je lidera bez sjećanja o tragičnim genezama vlastitih položaja. 

Uvijek je riječ o mladim naraštajima koji dolaze post festum u zgotovljenu povijesnu kreaciju. 

Manje tašt i manje samouvjeren dio jedne takve generacije koračao je stepenicama jednopartijske vlasti u mojoj mladosti.

Nisu imali - nisu mogli imati - autentična iskustva o proživljenim strahotama vlastitih roditelja. Premda će u svakoj prigodi grmjeti protiv velikoga zla Drugog svjetkoga rata, kako je vrijeme odmicalo, tako se kod njih smanjivala sposobnost njegova prepoznavanja ako nije bio žigosan kukastim križem i antisemitskim progonima. 

I što se dogodilo? Budući da je patriotska ksenofobija Jugoslavije (tako i Hrvatske) nijemo kapitulirala pred navalom rock kulture iz posve drugoga filma, uslijedila je modernizacija političkih performansa. 

Točno kako je osjetila moja neobrazovana majka, alarmantnim biologizmom songa o nasljednoj “krvi partizana” na beogradskom sletu 1978. godine. Bio je prihvaćen s oduševljenjem. Skandal je eksplodirao tek 1987. godine, i to čuvenim štafetnim plakatom.

Ivo Cagalj (PIXSELL)

Toplo pozdravljajući slovensku kopiju dizajnerskog naci uzorka za potrebe antifašističke ikonografije Dana mladosti, vrh partijskog podmlatka pokazao je - čim je uklonjen eksplicitni znak svastike - da ne može odoljeti privlačnosti nacističke estetike. 

Godina 1990. definitivno je potvrdila koliko je istoj družini svejedno ispovijeda li jedno ili drugo kad su u pitanju plaćeni i štićeni politički položaji: preko noći se gomila ljutitih staljinista preobukla u razjarene ustašoide. Da se okolnosti promijene - proces bi se ponovio u suprotnom smjeru.

I tako danas, nakon kumulacije latentnoga i iskazanoga, imamo simbol u punom sjaju: golemi hakenkrojc ugraviran u travnjak Poljuda. Oblik je univerzalni zločinački znak u modernoj Europi.

Štoviše, ucrtan pred međunarodnim nogometnim auditorijem, nakon gomile fašistoidnih riječi, gesti i postupaka koje u lokalnim hrvatskim okolnostima iskazuju adolescentni, infantilni užitak u mladoj nacionalnoj slobodi bez ikakve odgovornosti - tom je intervencijom u nogometnom prostoru dosegnut vrhunac.

Označava klimaks onoga što se njeguje u domaćim zabitima, na zatvorenim stranačkim sjednicama i privatnim dernecima izbornih pobjednika. 

Za političare rođene u SFRJ to je doista samo prigodni folklor koji po potrebi lako mogu promijeniti. Za njihovu djecu baš i nije. U prvi mah reakcije su automatski usmjerene, kako oštorumno detektira kolumnistica Tportala, da se udobrovolje vanjsko-politički pogledi na hrvatski teren, da se opere bruka i sramota hrvatske “demokracije pod starateljstvom”, rekao bi Ivan Prpić nekoliko godina prije svoje smrti. 

Ali dok “nadležne institucije sistema” tragaju za identitetom poljudskoga dizajnera, vodeći politički mozgovi HDZ-a i SDP-a nešto bi konačno trebali naučiti o opasnoj naravi države koju su zgrabili u svoje ruke. Izmiče posljednjim snagama kontrole - to alarmira kukasti križ. 

Goran Stanzl (PIXSELL)

Za početak, netko bi generacije kojima je samostalna Hrvatska samorazuljiva trebao podučiti da nacifašizam nije mašinerija koja jedino satire Židove. 

Da poklič “Za dom spremni” može biti izvedenica predustaške tradicije, ali je njezino plemensko domoljublje potrošeno visokom industrijom smrti NDH, baš kako je svastika - izvorni simbol nevine plodnosti poljoprivrednih civilizacija - mutirala u gigantski otisak masovnog zločina u izvedbi njemačke i talijanske supernacije. 

Ako se šok ne preokrene u sazrijevanje “demokracije pod pokroviteljstvom”, opaka narav države koja ispunjava slijepe žudnje većine zahirit će u nove zločine kojima će uskoro nedostajati svako slobodarsko opravdanje.

Nagon se već razvija, dakako, bez Židova. Ali likvidacije jesu u igri. Fundamentalni recept ponudio je Zoran Milanović 2007. godine kad je preuzimanjem predsjedničke funkcije oglasio pomlađivanje SDP-a, odbacujući “starce” Ivice Račana s njihovim sjećanjima.

Doista su stigli mladci lišeni hipoteke Bleiburga i Gologa otoka, montiranih političkih procesa i cenzure.

Ali o ulozi socijaldemokracije znali su točno koliko je potrebno da probrani primjerci stranačkoga kolektiva opstanu na Markovu trgu, “lebensraumu” ograničenih kadrovskih kapaciteta. 

Ukratko, nisu znali ništa, najmanje da njezin naziv može pokriti fašistoidne moduse specifične primjene. Kao jedna od posljedica, neki dan je jedan mladac, SDP-ov sljedbenik, napisao na naslovnici mojega FB-a: “Svi iznad 50. trebali bi umrijeti”. 

Marko Lukunić (PIXSELL)

Gnjev bez civilizacijskih inhibicija i uljudne pozlate svakako je učinak nacionalne slobode. Dobra je strana da se konačno u Hrvatskoj točno zna što tko misli i sanja. 

Istodobno iskazuje globalni doživljaj ljubljene domovine kod dobroga dijela njegova naraštaja: nacionalni prostor sastavljen od određene količine radnih mjesta koja su okupirali starački organizmi, krvopije, pretjerano dugačkoga vijeka trajanja. 

Predodžba ugrubo nije pogrešna: gdje nitko ništa ne proizvodi, logična je tuča oko zadnjih porcija državne egzistencije. To je veća potreba za evociranjem znane prošlosti: Hitlera je omogućila socijaldemokratska Weimarska Republika u duboj krizi. 

Mase nezaposlenih radnika lako je bilo uvjeriti da su za njihovu bespomoćnost krivi Židovi, zakrčivši teritorij koji prirodno pripada njemačkoj naciji za vječna pokoljenja. 

Marksizam je govorio posve drugo: da radnička klasa ima shvatiti koliko je ekonomski moćna. No oni koji su obrađivali njive i talili željezo, kako se pokazalo, zapravo su sanjali o vladajućem trenutku kad će se riješiti svojeg fizičkoga posla. 

Prezir se reflektira u finalnoj devastaciji hrvatske industrije. Ukratko, generacije koje imaju sreću da se povijesna tragedija ne prelama na njihovoj koži trebale bi naučiti poneku sitnicu, ne o ideologijama, nego o državotvornoj biti čiju tvrdokornu surovost nastoji obuzdati jedino demokracija. 

A nje ne može biti gdje se državu legitimira pljuvanjem po svojim prethodnicima kako bi zataškala činjenicu da troši ostatke ostataka upravo njihovih tekovina.

Kukasti križ na Poljudu ne označava nazočnost bilo koje “djece komunizma” mojega naraštaja. Upravo suprotno: svastika je biljeg državotvornih očekivanja kroz više političkih uređenja i epoha koja se još nisu ispunila. Ne, nipošto nije bezazlena.