Velikom ministarskom kancelarijom na četvrtom katu ostakljene zgrade Ministarstva znanosti i obrazovanja dominira golemi konferencijski stol. Uz njega, u prostoriji, još su dva stola: radni i stolić s foteljama za goste. Po svim tim površinama naslagane su, više i manje uredno, veće ili manje hrpice dokumenata, papira, knjiga, priručnika, fascikala, između kojih vire akreditacije sa stručnih skupova, papirići, kemijske... Na radnom stolu kočoperi se golemi monitor kompjutora, no to je u radnoj sobi ministrice Blaženke Divjak, uz njezin laptop i mobitel, jedini komad suvremene tehnologije. 

"Ja volim taj svoj kreativni nered. Znam da izgleda zatrpano, ali točno znam gdje mi je koji papir", dobacuje nam ministrica dok hoda po sobi noseći laptop s kojeg iščitava novu seriju podataka. Pozornost nam potom privlači veliki bijeli blok na stalku, redoviti komad uredskog pribora na sastancima. Flomasterima u nekoliko boja preko cijelog lista ispisana je tablica s godinama u horizontali i rednim brojevima u vertikali te premrežena kraticama F, E i DM. 

Blaženka Divjak, koju javnost doživljava kao ministricu koja pod svaku cijenu djeci u ruke gura tablete i forsira digitalizaciju, jednostavno odgovara:

To je kurikularna reforma. F je frontalna reforma, DM - državna matura. Posao doslovce viri iz svakog filea, aplikacije i papira, a paralelno se vozi na nekoliko pruga. Školska godina u kojoj je njezin tim započeo provedbu eksperimentalnog programa “Škola za život” završit će za mjesec i pol, a za manje od pola godine kurikularna reforma frontalno ulazi u sve škole. Tu su i lažne diplome, ove zime kroz Sabor su prošla dva velika zakona, onaj o odgoju i obrazovanju i o udžbenicima, “peglalo” se i konačno usvojilo nove kurikulume za osnovne škole i gimnazije, priprema se reforma strukovnog obrazovanja, guraju se edukacije za učitelje i nastavnike, a barem jednom tjedno iz ministarstva dolaze vijesti o novim e-savjetovanjima i natječajima. Sastanci po cijeloj Hrvatskoj, ali i oni u Bruxellesu, kao i oni koji se ne tiču direktno ministarstva ili reforme.  A kao što zna gdje joj je svaki papir, ministrica vrlo sigurno, disciplinirano, gotovo algoritamski zacrtano, upravlja svim tim procesima. Redovitu profesoricu matematike s više od sto znanstvenih i stručnih radova na temu teoretske i primijenjene matematike, brojnim međunarodno objavljenim radovima i projektima ipak jako ljute neke stvari. Iako ne djeluje kao temperamentna osoba, kaže da joj upravo to najviše odmaže u poslu. A otkako je zasjela u ministarsku fotelju, kritike pljušte na sve strane.

"Najviše me ljute kritike koje nemaju argumenata ili postupci koji se ne daju racionalno opravdati, ili gdje se ne vidi dobar cilj. Dakle, taj nedostatak argumentacije me užasno ljuti. Vi na to možete odgovoriti bezobrazlukom, što mislim da si bilo tko na ministarskoj poziciji ipak ne bi smio dopustiti. Ja pazim da to ne radim. No teško možete na kritiku koja nema argumenata napasti argumentima, jer oni koji čuju nešto što je zgodno i zvučno, teško nakon toga prihvaćaju argumentaciju.

Jedna od kritika koje su je naljutile bio je i Ježurka Ježić.

To je tipični primjer lažne vijesti. Mi nismo izbacili ‘Ježevu kućicu’ iz lektire, nego smo je vratili. No ima još nešto suptilnije, a to je da najveći zagovornici slobode izbora i autonomije prigovaraju zašto ministrica ne propiše što treba čitati. E sad, moramo biti na čisto, želimo li da učitelj bude dobro educiran, autonoman, odgovoran i da preuzima svoju odgovornost, jer ga tako usmjeravamo, ili želimo nekoga iz 70.-ih ili 80.-ih godina prošlog stoljeća, gdje je lijepo postojao propis - evo tebi dekret, po tome radi, to se čita? 
U svemu o čemu govori Blaženka Divjak odlučno se poziva na argumentaciju, činjenice, metodologiju istraživanja, podatke... Tako prije neki dan nije htjela ni komentirati anketu Facebook stranice Školska zbornica, na kojoj je 1000 nezadovoljnih učitelja izrazilo spremnost na štrajk.

Svjesna je, kaže, da su sad svi zatrpani, ali na kritiku da je to što radi manje-više politički PR, odgovara kako trenutačno u Hrvatskoj traju edukacije za 40.000 ljudi, što se nikad dosad nije dogodilo. Dok nabraja kako je, primjerice, u dvije godine osigurano dvije milijarde za provođenje reforme, ističe:

- Da treba razgovarati s učiteljima, treba. Mi imamo sustav koji je desetljećima bio zapušten pa treba razumjeti i ljude u tom sustavu koji su postali inertni. I dok uvijek imaš mogućnost da se samo prilagođavaš promjenama koje ionako dolaze, ima i nešto drugo - da budeš aktivan te od onoga koji navija postaneš igrač. I sad im mi dajemo priliku da budu igrači. Danas smo milijun kuna raspisali samo za učiteljske preporuke za razrede koji sad idu u reformu, sljedeće godine će biti novih 20 milijuna.

I dok se gotovo lakonski “nabacuje” milijunima koji frcaju u ove dvije godine u sektoru obrazovanja, Divjak ipak priznaje kako joj je najveće ograničenje državni proračun. Bez novca iz europskih fondova za reformu bilo bi jako, jako teško, ističe dok savija plastičnu žličicu za kavu.

- Pritom smo jako nisko s ulaganjima u znanost. Državni proračun je takav kakav je, mi tu imamo ograničena sredstva, puno fiksnih izdataka i još široko nerazumijevanje toga da bez znanosti i obrazovanja nema pravog napretka. Ljudi su čak i u stanju izgovoriti, ali ne živjeti s tim, ne razumjeti to. To je znači najteže, taj rat oko proračunskog udjela kolača - kaže nekadašnja prorektorica na zagrebačkom Sveučilištu, u vrijeme mandata Alekse Bjeliša. Bila je i protukandidatkinja Damiru Borasu 2014. za rektorsko mjesto, no to joj je pobjeglo. Ipak, znanost i visoko obrazovanje su joj itekako pri srcu. I pritom uopće ne skriva da se nimalo ne slaže s Borasom.

- Mi smo potpuno dva različita svijeta, od toga kako gledamo na svijet i što želimo poticati. Ja mu zamjeram što se pod krinkom autonomije Sveučilišta svašta skriva. Uložili smo novac, tražimo financijska izvješća, a on uporno odbija dati podatke na koje imamo pravo. Umjesto da pošalje podatke, on šalje prijavu Ustavnom sudu. I stvarno se ne radi na izvrsnosti, na tome da se grize, da se pokazuju rezultati - opet argumentira Divjak. A sa Sveučilišta je ovaj tjedan stigla još jedna vijest koja ju je pošteno iživcirala. Ekonomskom fakultetu odobreno je povećanje upisne kvote za čak 60 posto.

- Oni bi ove godine željeli upisati gotovo 1000 ljudi više nego lani. Znači, gotovo 1000 ekonomista više na tržištu. Možemo li mi to pravdati? Postoji li neki pokazatelj da za tim postoji potreba? Mislim da ne. Osim toga, radi se o odluci koja nije komunicirana s ministarstvom. Ne znam očekuje li se da ministarstvo plati subvencije za tih 1000 ljudi, znači s 1600 sad ide na 2500. Meni to nije dobar način rada i nema opravdanja. To trebaju pravdati po zakonu i jasno komunicirati. No i student i roditelj i fakultet moraju biti svjesni odgovornosti što će biti za pet godina, kad završe taj studij.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Stoga ministrica apelira i na mlade koji odlučuju što će s profesionalnim životom neka odaberu srednje škole koje će im donijeti više opcija te fakultete nakon kojih će se moći i zaposliti. Kroz tu prizmu tumači i digitalnu transformaciju zbog koje je mnogi prozivaju. Zašto se inzistira na digitalizaciji škola kad najsuvremenije države već i odustaju od tog koncepta? Nije to baš tako, ističe ministrica.

- Prije svega, ne smijemo se bojati tehnologije. Samo je moramo koristiti na svrsishodan način. Ti napadi me podsjećaju na ludizam i potpuno su bezveze. Drugo, digitalizacija i digitalna transformacija u školama uvijek moraju biti u službi pedagogije i metodike. Dakle, koliko treba da učenik može razviti svoj potencijal i da ga se motivira za rad te nauči vještinama koje će mu služiti za cjeloživotno učenje. No oni koji zagovaraju da se moramo baviti isključivo nekim fluidnim stvarima moraju biti svjesni da smo u javnom školstvu ipak u obvezi omogućiti našim učenicima da se mogu svojim rukama kruha najesti, kako bi rekla moja baka.

No za promjene treba mijenjati i mentalitet, otvorena je ministrica znanosti i obrazovanja.

- Mi smo kao narod dosta otporni na promjene. Taj ‘resistance’ koji mi imamo je nevjerojatan, na raznim razinama. Mi zazivamo reforme, ali nitko ne bi htio da se njemu dogode. Jer onda imamo izgovor da nam nije dobro, da se loše osjećamo, da smo blago depresivni, da nam je netko drugi kriv, ali to da sjednemo za upravljač i vozimo, to nam baš nije u naravi i to se mora mijenjati. To je svakako pitanje za sociologe, ali to se definitivno osjeća. Ta otpornost na promjene, da mi zazivamo promjene, a onda nam ništa ne valja. Drugo nam je ta kultura dijaloga. Mnogo ljudi kod nas, vidite to u stranačkim politikama, vidi stvari crno-bijelo. Ili je ovako kako ja želim ili nikako. Ali pogotovo kad gledamo obrazovanje, znanost, kad gledamo primjere drugih država, vi ne možete obrazovanje voziti ili jako lijevo ili jako desno. Morate imati sredinu po kojoj možete ići i gdje je većina ljudi jako zadovoljna, a oni ekstremi jako nezadovoljni - oštro analizira.

Možda i najzanimljiviji detalj njene biografije je to što je uspjela spojiti dva, naizgled, oprečna svijeta. Vrhunska matematička stručnjakinja bavi se izuzetno društveno angažiranim stvarima.

- Istina je da je javna slika matematičara da je zatvoren. Ali ja osobno poznajem jako puno matematičara koji jesu angažirani, ne samo možda na način koji javnost percipira zanimljivim, jer su više umjereni, argumentirani, usmjereni na to da se iznose činjenice, dakle, nisu glasni, nisu pod svjetlom reflektora. Iako sam cijelo vrijeme radila stvari vezane uz teoretsku matematiku, radila sam i brojne radove objavljene u svjetskoj literaturi, no stalno sam imala potrebu da dam taj neki doprinos na društvenom planu. Tako da sam uz ta teoretska istraživanja radila i na primjeni matematike, analitici učenja, pa metodici matematike, dakle poučavanju. Tu je i strateško odlučivanje, pa matematičke kvantitativne metode. To je uvijek u paraleli išlo, moja osobna potreba da uvijek igram, a ne da budem u gledalištu i to da sam tu matematiku radila s velikom ljubavi. To se pokazalo kao dobra kombinacija i taj osjećaj da se daje doprinos ako se spoji s dobrim stručnim znanjem i znanstvenim backgroundom, kombinacija je koja omogućava da se bude sigurniji i u javnom djelovanju i poslu. A malo je i taj osjećaj odgovornosti, ja bih rekla još iz djetnjstva. Sad moram malo mamu prozvati, ona je uvijek nas djecu zazivala da se držimo svoje odgovornosti i da ispunjavamo obaveze, ne baš prema školi, već da se preuzme odgovornost.

A sebe nikako ne vidi kao političkog namještenika HNS-a ili neke druge interesne skupine. Nije, kaže, članica Opus Deija.

- Iskreno, ja sam osoba koja teško podnosi autoritet. Drugo je taj moj znanstveni habitus, ta potreba da se stvari propituju, postavljaju na različite načine, svaki dan postavljaju nova pitanja i da nema slijepe poslušnosti autoritetu. Osim toga, sad sam već u zrelijim godinama pa se to više i ne šika - ističe Blaženka Divjak, a na opasku da će HNS itekako naplaćivati izborne bodove na njezinu imenu, bez sekunde zadrške odgovara:

- Mislim da su oni te bodove zavrijedili. Jer su stvarno stavili jako puno toga na kocku. Vjerojatno znate da je trebalo vrlo čvrsto stati da se ne naprave neki kompromisi o kojima ste me pitali pa nisu bili napravljeni. I to bi bilo jako teško da te podrške nema.
Jednako je direktna i na pitanje o prevelikom uplitanju Crkve u obrazovanje. Povećanje vjeroučitelja na pozicijama ravnatelja u školama smatra netočnom informacijom.

- Statistički, kad gledamo broj vjeroučitelja koji su ravnatelji u usporedbi s nekim drugim strukama, statistika ne pokazuje da je taj udio prevelik. No ono što je važnije od toga, mi do posljednjih izmjena Zakona o odgoju i obrazovanju nismo imali nikakve uvjete za ravnatelje, osim temeljne. Sad smo rekli, dobro, morate imate još neke vještine, znanja, kompetencije, projektne, upravljačke... Pokrećemo i licenciranje ravnatelja, pa da oni zaista prolaze provjere, evaluacije, da polažu ispite, znači da ravnatelj nije tek neka osoba za koju će netko dignuti ruku, nego koja mora imati određene uvjete.

Neovisnost joj, ističe, pomaže i kod pritisaka, kojih je, ne skriva, bilo.

- Što se tiče nemoralnih ponuda, jasno odašiljem poruku da kod mene poštenje nije nešto o čemu ćemo pregovarati. Ali da je bilo poluucjena i pritisaka, da. Od toga kad smo radili zakon o strukovnom obrazovanju, kome će ići europski novci, kako će to u zakonu funkcionirati oko, primjerice, centara izvrsnosti. Pa udžbenici... To je zakon velikih brojeva. Tržište udžbenika je sad godišnje 300 milijuna kuna. Država je preuzela plaćanje udžbenika iz proračuna i da nismo propisali maksimalnu cijenu zakonom, sad bi letjele u nebo. U posljednje vrijeme se govori o školskim izletima. To je isto više stotina milijuna kuna teško tržište. Mislim da se zasad uspješno borimo.

Svoju ministarsku funkciju je, kaže, uvjetovala nastavkom kurikularne reforme, reforme u općem i strukovnom obrazovanju te njegovanjem izvrsnosti. I od toga ne planira odstupiti, iako je nestrpljiva i htjela bi brže vidjeti neke promjene. No ova reforma nije sprint nego maraton, te nema problem s tim da štafetnu palicu preda dalje. No važno je da svi shvate, ističe, kako svaki novi ciklus mora donijeti napredak.

- Jedna mi je ravnateljica na početku ‘Škole za život’ prišla i šapnula mi: ‘Prestravljena sam!’. Odgovorila sam joj: ‘I ja isto’. I ja se bojim tog skoka u nepoznato, ali kako drugačije možemo ići naprijed? 

Pred njom je i nezahvalan zadatak dati odgovorn pitanje kako privući nastavnike informatike, fizike, matematike, kojih je stvarno u deficitu, a ljudi odlaze iz škola jer mogu zaraditi drugdje više novca, a nama trebaju ti ljudi, najbolji, da se bave obrazovanjem?

- Što se tiče informatike, kad smo uvodili obaveznu informatiku u pete i šeste razrede, onda su nam rekli: "Nemate ljude, nemate opremu, nemate ovo, ono". Sve smo to uveli i sve to sad ide, postojali su ljudi koje smo aktivirali, škole smo opremili, promijenili smo sve kurikulume, imaju nove udžbenike. Druga stvar, matematika, kemija, fizika i engleski jezik, tu imamo problem desetljećima. Još dok sam ja radila, profesora matematike nije bilo i to je bilo deficitarno i danas je tako. Prvo moramo motivirati ljude da se uopće prihvate tog posla i to nije jednostavno. Nama se javljaju ljudi koji imaju neku unutarnju motivaciju, no i oni koji nekad imaju tu unutarnju motivaciju, ponekad se boje tih studija,  često puta s pravom, jer su oni vrlo zahtjevni. Tu je sad pitanje kako prilagoditi studij tome da one koji su možda došli s nižom razinom predznanja ipak zadržimo da ostanu, a ne da odustanu od studija jer nam takvih ljudi treba. I treća komponenta je kako uvjete u školama učiniti da ljudima budu zanimljivi. Financijski aspekt svi razumijemo i znamo. Drugi je društveni ugled i prihvacanje, a kako čovjek postane ugledan u društvu? Jedan od načina je da ga ljudi prihvaćaju kao stručnjaka, nekoga tko odlično radi svoj posao, tko je vrijedan i daje doprinos, a da biste to radili morate biti osnaženi. Dakle, morate se kontinuirano usavršavati, morate biti motivirani za svoj posao i davati maksimum. Dakle, te dvije stvari su presudne. To je vrlo složeni mehanizam i sad kad idem na sastanke ministara vijeća, europskih ministara obrazovanja, nažalost, situacija koju mi imamo s nedostatkom nastavnika imaju svi. I to nije jednostavan problem jer ga nitko zasad nije riješio. Ali se na više ili manje uspješan način tome prilagođavaju.