Prvi dio feljtona pročitajte ovdje:

NOBELOVAC I DRŽAVNIK Shimon Peres - Sanjar kojemu su snovi ostvarili

Drugi dio feljtona pročitajte ovdje:

FELJTON Shimon Peres i kako je nastao izraelski nuklearni program

U nedjelju, 27. lipnja 1976. godine ušao sam u ured premijera kako bih sudjelovao na redovitoj tjednoj sjednici vlade. Predsjedao je Yitzhak Rabin. Dvije godine prije Rabin i ja nadmetali smo se tko će voditi vladu - nakon što me je pobijedio, zamolio me je da prihvatim dužnost izraelskoga ministra obrane. Ta se sjednica nije znatnije razlikovala od većine drugih: rasprave o nedostatku novca i teškim izazovima povezanima s važnim zadaćama koje su bile pred nama. Nitko od nas za stolom nije mogao znati što će se dogoditi nakon što su se vrata ureda naglo otvorila te nakon što je jedan od mojih suradnika ušao u prostoriju. Žurno mi je prišao i predao mi presavijeni komadić papira, s porukom ispisanom neurednim rukopisom koji je sugerirao istu razinu žurnosti kao i koraci mojega suradnika.

Let 139 Air Francea od Zračne luke Ben-Gurion do Zračne luke Orly u Parizu otet je nakon zaustavljanja u Ateni, pisalo je u poruci. Zrakoplov je sad u zraku, a odredište je nepoznato.
Poruku sam dodao Rabinu. Čim je sjednica završila, zamolio je nekolicinu ministara da mu se pridruže u prostoriji za sastanke kat niže kako bismo raspravili sve opcije. Prenijeli smo im ono malo informacija što smo imali - a to je bilo, priznali smo, zapravo ništa. Odlučeno je da ćemo objaviti službenu izjavu s informacijama koje smo imali, uz potvrdu da vlada ne namjerava pregovarati s teroristima. Rabin je prekinuo sastanak, a mi smo se bacili na posao - morali smo doznati što se dogodilo i pripremiti svoj odgovor.
U idućih su nekoliko sati pristigle nove informacije. Doznali smo da su teroristi koji su u Ateni ušli u zrakoplov bili pripadnici zloglasne i nasilju sklone Narodne fronte za oslobođenje Palestine i da su preuzeli kontrolu nad zrakoplovom s gotovo 250 putnika, među kojima je bilo više od stotinu Izraelaca, i s dvanaest članova posade iz Francuske. Toga smo poslijepodneva primili i vijest da je zrakoplov sletio u Libiji kako bi se opskrbio gorivom. Mordechai Motta Gur, načelnik glavnog stožera IDF-a, odveo me na stranu kako bi mi rekao da misli kako je moguće da će zrakoplov krenuti prema Izraelu. Nazvao sam Rabina kako bih ga obavijestio o najnovijim informacijama. Složili smo se da, ako otmičari doista budu željeli doći u Izrael, to trebamo dopustiti. Imali smo već određenih iskustava s akcijama spašavanja talaca, a u svakom je slučaju bilo bolje da akciju, ako smo to već morali učiniti, izvedemo u našoj zračnoj luci i na našem tlu. To se već bilo dogodilo četiri godine prije kad su teroristi oteli zrakoplov kompanije Sabena na letu iz Beča u Tel Aviv. Tada smo uspjeli spasiti putnike. No ta je akcija izvedena na našemu teritoriju. A ovo je bilo nešto sasvim drugo. Nismo imali drugoga izbora nego čekati.

Kasnije te večeri pridružio sam se Yekutielu Kutiju Adamu, zapovjedniku operacija IDF-a, te smo otišli u zračnu luku gdje je elitna specijalna postrojba IDF-a Sayeret Matkal uvježbavala moguću akciju spašavanja talaca. Imao sam puno povjerenje u hrabrost i sposobnosti specijalaca. Članovi te postrojbe bili su kreativni, snažni i umom i tijelom. Bili su najbolja postrojba u cijelom Izraelu, a smatrao sam ih i najboljima na cijelom svijetu. Nedavno imenovani zapovjednik postrojbe bio je Yonatan Netanyahu, brat budućega predsjednika vlade. S Yonatanom sam se bio susreo više puta nakon što mi je nekoliko viših časnika objasnilo da je riječ o iznimnoj osobi te da su čvrsto uvjereni da će me se dojmiti. Bio je izvanredan ratnik, tvrdili su - zapanjujuće hrabar - ali pomalo i intelektualac, ljubitelj književnosti. I doista, u svojim smo se razgovorima podjednako često doticali i protutenkovskih raketa i poezije Edgara Allana Poea. Rodio se iste godine kao i moja kći tako da mi je mogao biti sin, no po svojoj mudrosti mogao je biti i moj vršnjak.
Kad smo Kuti i ja stigli, Yonatan se nalazio u jednoj drugoj misiji na Sinaju. Njegov zamjenik Muki Betzer preuzeo je dužnost da obavijesti pripadnike postrojbe o situaciji te da predvodi pripremu za noćni upad u zrakoplov - kao zamjenom koristili su se praznim trupom jednoga zrakoplova u blizini. Međutim, u ranim jutarnjim satima zrakoplov Air Francea promijenio je smjer te je, umjesto prema Izraelu, skrenuo u smjeru istočne Afrike. U četiri sata ujutro dobili smo potvrdu da je zrakoplov sletio u zračnu luku Entebbe, na obalama Viktorijina jezera - tridesetak kilometara od glavnoga grada Ugande i više od tri tisuće kilometara od mjesta na kojemu smo se mi nalazili.

To nam je bio golem izazov. Nakon rata 1973. godine, Rabin i ja pokrenuli smo proces modernizacije i jačanja naše vojske te smo je željeli pripremiti za “daljinsko” djelovanje - da bude sposobna napasti ciljeve daleko izvan naše neposredne okoline. No još se ni jedna država ni vojska nije bila suočila s izazovom ovakvih razmjera. Trebalo je provesti vojnu operaciju tisućama kilometara daleko, protiv naoružanih terorista, a možda i ugandske vojske - i sve to uz nepotpune obavještajne podatke, a vrijeme je curilo. Većina je našeg najvišeg vojnog vodstva smatrala da je vojna operacija spašavanja talaca jednostavno nemoguća.
Izazovi su bili veliki, no ulozi su bili još veći. Prvo, bili su tu sami taoci - više od stotinu Izraelaca nalazilo se u životnoj opasnosti. Poslije smo doznali da je dio terorista došao iz Njemačke i da su zapovijedi izdavali na njemačkome jeziku. Jedna je putnica, inače preživjela žrtva holokausta, doživjela potpuni slom kad je čula jezik kojim su govorili. A poslije je dobila još jedan podsjetnik na holokaust - kao i svi mi - kad su taoci podijeljeni u dvije skupine, sa Židovima na jednoj strani i nežidovima na drugoj. Bio je to jezovit odjek prošlosti te uznemirujući podsjetnik na dužnost koju smo imali.

Postalo mi je jasno da smo se u osnovi suočavali s načelnim pitanjem. Ako nismo mogli spasiti taoce, alternativa pregovorima bilo je izboriti se za njihovo oslobađanje, što je u konačnici značilo popustiti pred zahtjevima terorista. Bojao sam se da bi to stvorilo vrlo loš presedan s nesagledivim posljedicama. “Ako popustimo zahtjevima otmičara i oslobodimo teroriste”, rekao sam tijekom jedne užarene sjednice vlade u tjednu nakon otmice, “svi će nas razumjeti, ali nitko nas neće poštovati”. No vrijedilo je i suprotno - ma koliko ishod možda bude crn. “Ako, s druge strane, izvedemo vojnu operaciju oslobađanja talaca, moguće je da nas nitko neće razumjeti - no svi će nas poštovati.” Uviđao sam da bi pokušaj provedbe tako smjele i opasne akcije spašavanja bio velik rizik za putnike. No moja odlučnost da pronađem alternativu nije bila posljedica nebrige za njihovu dobrobit. Upravo suprotno, temeljila se na brizi za živote i sigurnost budućih putnika. Najveća moguća opasnost bila je da terorističke organizacije zaključe kako su akcije poput one izvedene u Ateni učinkovite. Jedan oteti zrakoplov mogao se pretvoriti u njih stotine. A žrtve su se mogle brojiti ne više u stotinama, nego u tisućama.
U pitanju je bilo i nešto teže mjerljivo, no jednako važno: naše nacionalno samopouzdanje. Tijekom rata 1967. godine pokazali smo tako impresivnu demonstraciju moći i vještine da nas je cijeli svijet smatrao hrabrima i čvrstima. U domovini je to bio snažan izvor ponosa. Poslije toliko godina nesigurnosti počeli smo vjerovati da smo ostvarili svoj konačni cilj: osigurali smo državu koju se nije moglo uništiti. 

Međutim, Egipat i Sirija 1973. godine pokrenuli su koordinirani napad na Izrael koji nas je potpuno iznenadio. Taj smo napad uspjeli odbiti, no platili smo visoku cijenu, a diljem države zabilježen je nagli, strmoglav pad samopouzdanja. U samo mjesec dana prošli smo put od velike samouvjerenosti do izrazite obeshrabrenosti. Vratili smo se u fazu zabrinutosti - duboko egzistencijalnim pitanjima naše sigurnosti - što je izazvalo i bojazan da se nakon ponosnog završetka rata 1967. godine samouvjerenost naše države bila počela približavati aroganciji. Kad sam iduće godine postao ministar obrane, znatan sam dio svojega vremena posvetio utvrđivanju gdje smo pogriješili i kako ispraviti manjkavosti zbog kojih se dogodila takva katastrofa. Naložili smo duboku reformu vojnoga obavještajnog sustava koji nas nije bio upozorio da se sprema napad. U međuvremenu, dane sam provodio čitajući izvješća s terena koja su imala stotine stranica ne želeći se osloniti na procjene obavještajnoga korpusa. Gdjekad sam odlazio i u nenajavljene inspekcije diljem Izraela kako bih se uvjerio da se svi pridržavaju novih pravila koja smo uveli u vojsci.

Toga ljeta 1976. godine još smo vidali rane. Tijekom povijesti velika su carstva propadala kad bi njihovo stanovništvo izgubilo povjerenje u njih. Isto se događalo s velikim državama i velikim kompanijama. Izrael su pokretale težnje njegova naroda, a ovakva je kriza ugrožavala našu sliku o samima sebi, a time i o našoj budućoj državi. Ako budemo prisiljeni osloboditi teroriste, zapisao sam jedne noći tijekom toga dramatičnog razdoblja, Izrael će izgledati poput otirača, a još gore, to će i biti.
Suočen s uistinu izvanrednom situacijom, znao sam da nemamo izbora i da moramo djelovati. Kad su mi rekli da ne postoji način za provedbu akcije spašavanja, odlučio sam poslušati riječi svojega pokojnog mentora Ben-Guriona, koji je preminuo 1973. godine. “Ako stručnjak kaže da se nešto ne može učiniti, potraži drugog stručnjaka.”Kući sam se vratio u samo svitanje u ponedjeljak te sam nazvao Rabina kako bih mu prenio najnovije informacije. Nakon što sam se istuširao i popio kavu, vratio sam se u Ministarstvo obrane te tamo proveo cijeli dan s desecima suradnika analizirajući nepouzdane podatke koje smo imali. Obavještajne informacije pristizale su iz najrazličitijih izvora, a mnoge su od njih pobijale jedna drugu. U konačnici, jedina sigurna informacija bila je da se zrakoplov još nalazi na pisti u Entebbeu. Još nismo znali koji su zahtjevi otmičara.

Načelnik glavnoga stožera Gur rekao je Rabinu da nismo još pripremili konačan plan, no da proučavamo mogućnost angažiranja padobranaca. Rabin se zadovoljio, barem privremeno, time što je proces planiranja počeo te što je spasilačka misija postojala barem kao mogućnost. No te je večeri, nakon još jednog razgovora s Gurom, postalo jasno da nitko drugi zapravo ne vjeruje da je vojna operacija uistinu izvediva. Postojalo je previše nejasnoća, tvrdili su, previše nepoznanica, premalo obavještajnih informacija i previše rizika. Dijelio sam njihovu zabrinutost. Čak i u najboljim okolnostima trebali bismo izvesti najodvažniju operaciju u našoj povijesti. A okolnosti nipošto nisu bile najbolje. No nisam bio spreman dignuti ruke od svega.
“Moramo upotrijebiti svoju maštu i analizirati sve ideje koliko god se možda doimale ludima”, govorio sam okupljenima. “Želim čuti kakve planove imate.”
“Nemamo nikakvih planova”, odgovorio je jedan.
“U tom slučaju želim čuti kakve planove nemate!”, uzvratio sam.

To se natezanje nastavilo još nekoliko sati, no do završetka sastanka ipak smo ostvarili određeni napredak. Među članovima radne skupine sumnjičavost je zamijenila odlučnost. Čak su i najskeptičniji među njima odbijali dopustiti da ih mali izgledi za pronalazak rješenja zaustave u potrazi za njime. Bila je to ključna mentalna prekretnica – i ono što sam uporno pokušavao postići u najtežim trenucima svoje karijere. Prečesto se, osobito kad smo pod stresom (a malo je toga bilo stresnije od krize u Entebbeu), okrećemo sebi i zatvaramo. Smatramo da je neusredotočenost najveća opasnost, pa se naš analitički proces pojednostavnjuje u nadi da ćemo povećati, ne nužno izglede za uspjeh nego izglede da možemo biti sigurni u ishod. To može biti odlična obrambena strategija, no ako ne prihvatimo da “malo vjerojatno” ne znači i “nemoguće”, šanse za razvoj kreativnih rješenja bit će znatno smanjene. Sjećam se da sam tih napetih dana razmišljao kako je malo vojski, ako ih je uopće i bilo, imalo na raspolaganju skupinu tako odvažnih i ozbiljnih ljudi. Dok se rasprava nastavljala, znao sam koliko mnogo od njih tražim u naizgled nemogućim okolnostima. No istodobno sam znao i da su oni spremni i voljni odgovoriti na svaki moj zahtjev, uključujući moj poziv da upotrijebe svoju maštu.

Nakon završetka sastanka skupina je osmislila tri plana djelovanja.
Prvi je predložio Kuti Adam, koji je tvrdio da bismo, ako taoce ne možemo spasiti u Entebbeu, mogli pokušati dovesti taoce do nas. Ako bismo uspjeli otmičare nagovoriti da dolete u Izrael – možda u vjeri da bismo nakon njihova dolaska pristali na zamjenu talaca za zatvorenike – mogli bismo izvesti operaciju sličnu onoj koja se pokazala tako uspješnom u slučaju Sabenina zrakoplova.
Bio je to nesumnjivo vrlo kreativan pristup, no pretpostavljao je da možemo utjecati na ono na što ipak vjerojatno nismo mogli. Teroristi su Entebbe zasigurno odabrali s razlogom – ne samo zbog udaljenosti od Izraela nego i zato što su imali potporu ugandskoga predsjednika Idija Amina, za kojeg smo znali da je teroriste pozdravio kao “dobrodošle goste”. Činilo se nemogućim da bi se odrekli te prednosti – a to zasigurno ne bi učinili prije nego što bi dobili dokaze da ćemo se pridržavati svoje strane dogovora. Osim toga, puno se pisalo o operaciji u slučaju otmice Sabenina zrakoplova; to više nije bila nikakva tajna.
Drugi pristup, koji je predložio Gur, predviđao je da se spasilačka operacija provede u Entebbeu. Iznio je ideju prema kojoj bi izraelski padobranci potajno došli do Entebbea preko Viktorijina jezera, izveli iznenadni napad na otmičare te ostali štititi taoce. Taj je prijedlog bio praktičan s obzirom na to da je uključivao operaciju koju je IDF bio i više nego sposoban provesti. Međutim, njegov je osnovni nedostatak bilo to što nije bilo izlazne strategije. Nije bilo načina da se taoci evakuiraju nakon spašavanja. Ako bi ugandska vojska odlučila reagirati, zasigurno bi poslala dovoljno brojne snage koje bi mogle svladati čak i naše najbolje specijalce.
Treći je prijedlog bio najfantastičniji, najmaštovitiji. General bojnik Benny Peled, zapovjednik Izraelskoga ratnog zrakoplovstva, predložio je da Izrael zauzme Ugandu – ili barem sâm Entebbe. Izraelski bi padobranci privremeno preuzeli nadzor nad gradom, zračnom lukom, pristaništem, a zatim bi napali i ubili otmičare. Nakon što bi osigurali to područje, zračne snage poslale bi vojni transportni zrakoplov Hercules u Entebbe da taoce odvede kući. Na prvi pogled ta je ideja djelovala apsurdno. Gur ju je ocijenio “nerealnom, potpuno fantastičnom”. I drugi su se složili s njim. Ali od ova tri prijedloga upravo me je taj ponajviše zainteresirao. Osim razmjera i ambicioznosti, shvatio sam da u Peledovu planu nema ničega što bi ga činilo nemogućim. Za razliku od Gurova plana, uključivao je i strategiju kako evakuirati taoce. A za razliku od Kutijeve ideje, nije zahtijevao da pokušamo teroriste uvjeriti na povlačenje poteza suprotnih njihovim interesima. I doista, nakon što je sastanak završio, Peledov je plan bio jedini koji nisam odbacio.

Kasnije iste večeri Rabin je iznova okupio ključne ministre kako bismo raspravili zahtjeve otmičara i naš mogući odgovor. Primili smo popis zatvorenika za koje su teroristi zahtijevali da ih pustimo na slobodu najkasnije do 11 sati 1. srpnja. Imali smo manje od 36 sati da ispunimo njihov zahtjev. Na popisu se nalazilo četrdeset terorista u zatvorima u Izraelu te još šest u Keniji, pet u Njemačkoj, jedan u Francuskoj i jedan u Švicarskoj. Čak i da sam želio ispuniti njihov zahtjev, to je jednostavno bilo nemoguće – nije bilo dovoljno vremena da se organizira oslobađanje tolikih ljudi u tolikim državama, a nismo imali razloga ni misliti da bi druge države na to uopće pristale. Kenijska je vlada tvrdila da navedeni teroristi uopće više nisu bili u toj državi. Francuzi su rekli da su oni već bili pustili na slobodu terorista za kojeg se navodilo da je pritvoren na njihovu teritoriju. Zapadna Njemačka zasigurno ne bi oslobodila teroriste Baader-Meinhofa navedene na popisu s obzirom na to da su bili odgovorni za mnoga jeziva ubojstva i napade.
Prema mojemu mišljenju, to što je zahtjeve bilo nemoguće ispuniti samo je osnaživalo argumente za pokretanje spasilačke operacije. Drugim riječima, koliko se god uspjeh vojne opcije činio malo vjerojatnim, bilo je jasno da su izgledi za uspješno spašavanje veći nego šanse za uspješne pregovore. S obzirom na to, zaključio sam kako je najbolje da sve svoje napore usredotočimo na to da se pripremimo za akciju. S druge strane, Rabin nije dijelio moje mišljenje da bi pregovori bili presedan. Rekao je da su ga obitelji talaca, kad se susreo s njima, podsjetile da smo poslije rata 1973. godine razmijenili zarobljenike za tijela poginulih vojnika. Pa kako bismo onda sad mogli odbiti osloboditi zatvorenike kad su taoci još živi?!

Imao sam razumijevanja za očaj koji su osjećale obitelji talaca. Međutim, rekao sam Rabinu, nikad još nismo bili oslobodili zatvorenike koji su ubijali nedužne civile, a upravo je to bilo ono što su teroristi zahtijevali. Pristati na njihove zahtjeve doista bi bio zabrinjavajući presedan.
Rasprava se nastavila i Rabin je sve više gubio strpljenje sa mnom, što se možda moglo i razumjeti. Premda sam znao da su moji argumenti za vojnu opciju bili i moralni i praktični, bio sam jedini u prostoriji koji ju je zagovarao. A unatoč tome, premijeru nisam mogao ponuditi neki izvediv, razrađen plan. S manje od dva dana do isteka ultimatuma, Rabinu su se moja razmišljanja doimala više kao kakva apstrakcija – i distrakcija. Na završetku sastanka zaključio je da je stigao trenutak da Izrael objavi kako je spreman pustiti na slobodu svojih četrdeset zatvorenika. A ja sam odlučio da mi je potreban bolji plan.
Kad smo doznali da je zrakoplov Air Francea sletio u Ugandu, jedan od mojih tjelesnih čuvara pozvao me je na stranu i rekao da prilično dobro poznaje Idija Amina s obzirom na to da mu je jedno vrijeme bio suradnik.
“Odugovlačit će s ovim koliko god bude mogao”, rekao je. “Uživat će u pozornosti.”

Dok sam ležao budan u srijedu rano ujutro, stalno sam se vraćao tim riječima. Ako je moj tjelesni čuvar imao pravo, to je značilo da smo Amin i ja, zbog sasvim drukčijih razloga, dijelili isti cilj: odgoditi okončanje krize. Tog sam se jutra vratio u ministarstvo sve uvjereniji da će Amin zatražiti od terorista da odgode rok koji su odredili. U međuvremenu, okupio sam nekoliko časnika IDF-a koji su služili u Ugandi i poznavali Amina. Tad mi je mnogo toga postalo jasnije.

Časnici su mi rekli da se Amin uvelike oslanja na mišljenje ljudi oko sebe, da voli biti u središtu pozornosti i da mu je velika želja da ga se smatra ravnopravnim sudionikom svjetske političke scene, čak je maštao i o danu kad će osvojiti Nobelovu nagradu. No zapravo je bio okrutan i kukavički tiranin, nedostojan svojih velikih ambicija. Jedan od mojih sugovornika sjetio se zgode kad je Amin pušku koju je dobio na dar usmjerio u prepuno dvorište svoje vile i počeo nasumce pucati. Rekli su mi i da se Amin nije volio miješati u tuđe sukobe pa je bilo malo vjerojatno da bi ugandska vojska mogla biti u znatnijem broju nazočna u Entebbeu. Također su mi rekli da ne vjeruju da bi diktator sam dao ubiti taoce. Amin im je jednom ispričao kako ga je majka upozorila da nikad ne ubija Židove jer bi to mogao skupo platiti. No časnici su me obavijestili i da Amin zna biti vrlo nepredvidiv. Ako bi osjetio da je u pitanju njegov osobni ugled ili ako bi, kao što se to već znalo događati, noću sanjao neki dojmljiv san, nitko nije znao što bi sve mogao učiniti.
Naš se razgovor pokazao iznimno korisnim. Iz njega sam zaključio da ugandska vojska nije prijetnja vojnoj operaciji i da je malo vjerojatno da bi Amin podržao smaknuće talaca dok se nalazi u središtu tako dramatičnoga međunarodnog događaja. Također sam pretpostavio da bi se Aminom moglo manipulirati u našu korist - da bismo mogli njegovo samoljublje pretvoriti u svoju prednost. Zamolio sam jednoga od časnika, brigadira Barucha Burku Bar-Leva, da stupi u kontakt s Aminom, koji ga je smatrao prijateljem. Uputio sam ga da, ako uspije, kaže ugandskom vođi da govori u ime visokih predstavnika vlade. Burki sam rekao da ugodi Aminovu egu - da stvori dojam kako ga Izrael smatra vođom od velikoga međunarodnog značenja - te ga pokuša uvjeriti da intervenira. “Reci mu da će ga se smatrati krivcem ako nešto krene po zlu i da će zbog toga djelovati kao slabić”, dodao sam. “Reci mu i da bi, ako nam pomogne, mogao čak osvojiti Nobelovu nagradu.”

Rabin je istoga poslijepodneva sazvao sastanak ključnih ministara kako bismo raspravili situaciju i analizirali sve opcije. Bio je - kao i svi mi - duboko zabrinut zbog sudbine talaca, osobito djece. Kao odlikovani bivši zapovjednik u IDF-u, Rabin je bio duboko svjestan naših sposobnosti - kao i ograničenja. Rekao nam je da, bez obzira na naša službena stajališta, u nedostatku vojne opcije nećemo imati drugoga izbora nego pregovarati.
“U ovome trenutku mislim da vojna operacija nije moguća”, razmišljao je. “Što bismo učinili? Napali Ugandu? Kako bismo uopće došli do Ugande?”
“Cilj”, nastavio je, “nije djelovati vojno, nego spasiti ljudske živote. U ovome trenutku ne vidim način da to učinimo.”
Nedugo zatim i ja sam sazvao sastanak onoga što je Gur poslije nazvao “vijećem za fantaziranje”. Moja je namjera bila okupiti najkreativnije umove IDF-a kako bismo razmotrili sve opcije te hrabro promislili i o onim opcijama koje nisu postojale. Zamolio sam Gura da dovede one koji su bili najskloniji planiranju nemogućega. Nakon što su stigli rekao sam mu da okupljenima predstavi najnovije pojedinosti svojega plana za padobranski desant na Viktorijino jezero. Nije imao dobrih vijesti: vojska je potvrdila da je jezero prepuno krokodila, a probna vježba održana prethodnu noć nije uspjela. Alternativa - koja je uključivala korištenje glisera - nije bila praktična, izvijestio je šef Mossada, jer bi zahtijevala sudjelovanje Kenije, a bio je siguran da kenijska vlada ne bi željela riskirati mogućnost odmazde. A još nismo imali ni jasan odgovor na pitanje kako bismo evakuirali spašene taoce.

Nakon što smo odbacili Gurov plan, okrenuo sam se Peledu. Nakon našega prethodnog razgovora svoj je plan prilagodio i suzio njegove razmjere. Umjesto zauzimanja cijeloga grada, Peled je sad želio da zauzmemo samo zračnu luku. Predložio je da se tisuću padobranaca spusti iz deset zrakoplova Hercules.
General Dan Shomron, glavni padobranac i pješački časnik, odmah se pobunio. “Do trenutka kad se prvi padobranac spusti na tlo, više nećete imati koga spašavati.” Objasnio je da bi teroristi sigurno vidjeli padobrance kako se spuštaju s neba i odmah počeli ubijati taoce.
Razgovor je nastavljen. Ostali su sudionici predložili operaciju manjih razmjera - s dvije stotine vojnika koji bi zrakoplovom sletjeli u zračnu luku. Iako je postojala opasnost da bi zrakoplov mogao biti otkriven na radaru, taj je prijedlog imao i dodatnu prednost: način kako taoce vratiti kući.

Prema mojoj procjeni, bio je to najrealniji plan koji smo imali, pa sam od okupljenih zatražio da nastave s razradom pojedinosti. Problem je bilo to što je još bilo previše toga što nismo znali. Usporavao nas je nedostatak obavještajnih informacija, a ni u one koje smo imali nismo mogli imati apsolutno povjerenje. U jednom se izvješću tvrdilo da bi akciju pokušala spriječiti eskadrila lovačkih zrakoplova proizvedenih u Sovjetskom Savezu, u drugom se navodilo da je cijela bojna ugandske vojske poslana u zračnu luku. Nismo znali ni koliko je terorista bilo u zračnoj luci, pa čak ni jesu li taoci uopće još u zrakoplovu. Planirali smo spasilačku misiju u kojoj bi se naši vojnici iskrcali u zračnoj luci - a uopće nismo znali što bi ih dočekalo kad bi onamo napokon stigli.
Nakon što je sastanak završio, dobio sam informaciju da je Burka uspio razgovarati s Aminom i da me je želio što prije obavijestiti o ishodu. Burka je učinio sve što sam ga zamolio, no Amin je bio nepopustljiv te je tvrdio da ne može spriječiti teroriste u vlastitoj državi. Njegova nespremnost da nam pomogne samo je učvrstila moje mišljenje da je vojna operacija jedina opcija.
Iz tog smo razgovora doznali i da su otmičari bili oslobodili 48 neizraelskih talaca, a tu smo informaciju poslije i potvrdili. No i dalje nismo točno znali što je istina, a što nije. Amin se zaklinjao da je otmičara trideset, premda smo mi, na temelju popisa putnika u zrakoplovu, pretpostavljali da ih je sedam. 

Rekao je da otmičari nose prsluke s eksplozivom i da imaju dovoljno TNT-a da dignu u zrak cijelu zračnu luku, u što smo, iako je bilo moguće, teško mogli povjerovati jer su letjeli redovitom putničkom linijom.
No takve su bile okolnosti u kojima smo djelovali. Nakon još jedne neprospavane noći, idućeg sam se jutra osjećao vrlo turobno. Bio je četvrtak, 1. srpnja, a ultimatum je istjecao poslijepodne. Premda sam očekivao da će biti produljen, strahovao sam da nas, ako sam u krivu, očekuje krvoproliće.