Nakon teških borbi s žrtvama na obje strane, vlada u Islamabadu objavila je "otvoreni rat" talibanima. Tijekom noći Pakistan je bombardirao nekoliko ciljeva u većim afganistanskim gradovima.
Očevici govore o glasnim eksplozijama i pucnjavi u glavnom gradu Kabulu, koja je trajala više od dva sata. Pakistanske sigurnosne snage objavile su zračne fotografije koje navodno prikazuju napade. Crno-bijele zračne fotografije prikazuju oznake ciljeva, a ubrzo nakon toga i eksplozije. Nekoliko stupova dima uzdiže se između gusto naseljenih stambenih i poslovnih područja. Napadnute su i druge lokacije u zemlji.
Navodno su napadi u zemlji rezultirali brojnim smrtnim slučajevima i ozljedama, ali se brojke s obje strane značajno razlikuju. Talibanska vlada potvrdila je pakistanske zračne napade. Sigurnosni izvori u Pakistanu izvještavaju da su operacije uključivale zračne i kopnene napade na talibanske položaje, sjedišta i skladišta streljiva duž nekoliko graničnih dionica.
"Naše strpljenje je isteklo. Sada je otvoreni rat između nas i vas“, napisao je jutros pakistanski ministar obrane Khawaja Asif na platformi X. Optužio je talibane, koji vladaju Afganistanom, da su saveznici pakistanskog zakletog neprijatelja Indije.
Od saveznika do neprijatelja
Odnos Pakistana i talibana, koji je desetljećima oblikovao sudbinu Afganistana, pretvorio se u otvoreni rat. Nekadašnji štićenici Islamabada, koji su uz njegovu vojnu i financijsku pomoć osvojili vlast u Kabulu, postali su mu najveća sigurnosna prijetnja. Sukob koji je eskalirao u veljači 2026. godine, kada je Pakistan pokrenuo zračne napade na Kabul, nije slučajan incident, već logičan završetak duge i složene povijesti u kojoj se isprepliću kolonijalne granice, geopolitički interesi i vjerski ekstremizam. Pakistan je stvorio pokret koji ga je na kraju napao, pretvarajući svoju politiku "strateške dubine" u stratešku noćnu moru.
Sve je počelo s granicom. Kada je 1893. britanski diplomat Sir Mortimer Durand povukao liniju dugu 2.640 kilometara kako bi odvojio Britansku Indiju od Afganistana, stvorio je problem koji traje i danas. Ta takozvana Durandova linija nasilno je podijelila paštunska plemena, ostavljajući milijune Paštuna s obje strane nove granice. Afganistan je nikada nije službeno priznao kao međunarodnu granicu. Ta je činjenica postala očita 1947. godine kada je Afganistan postao jedina država koja je glasala protiv primanja novonastalog Pakistana u Ujedinjene narode, upravo zbog osporavanja legitimiteta te granice i zagovaranja stvaranja neovisne države "Paštunistan".
Za pakistanske vojne i obavještajne elite, nestabilnost na zapadnoj granici bila je samo dio većeg problema. Njihova glavna preokupacija uvijek je bila Indija na istoku. Iz te opsesije rođena je doktrina "strateške dubine". Cilj je bio osigurati prijateljsku, podložnu vladu u Kabulu koja bi Pakistanu jamčila sigurno zaleđe u slučaju rata s Indijom i spriječila indijski utjecaj u Afganistanu. Ta doktrina postala je vodilja pakistanske vanjske politike, a njezino glavno oruđe postao je islamistički militantizam. Tijekom sovjetske invazije na Afganistan (1979. – 1989.), Pakistan je, uz izdašnu pomoć SAD-a i Saudijske Arabije, postao ključna baza za obuku i opskrbu mudžahedina. To iskustvo stvorilo je temelje za ono što će uslijediti: stvaranje talibanskog pokreta.
Stvaranje i podrška talibanima
Nakon povlačenja Sovjeta i kaosa građanskog rata koji je uslijedio u Afganistanu, Pakistan je tražio novog, pouzdanijeg partnera. Pronašao ga je u pokretu koji se sredinom devedesetih pojavio u vjerskim školama (madrasama) na pakistanskom tlu – talibanima. Pakistanska obavještajna služba (ISI) odigrala je ključnu ulogu u njihovom naoružavanju, financiranju i organizaciji. Izvješća Human Rights Watcha iz tog razdoblja detaljno opisuju kako je pakistanska podrška uključivala sve, od novačenja boraca i planiranja vojnih ofenziva do izravne borbene potpore i diplomatskog zastupanja u svijetu.
Pakistan je bio jedna od samo tri države koje su priznale prvi talibanski režim od 1996. do 2001. godine. Čak i nakon terorističkih napada 11. rujna, kada je Islamabad službeno postao saveznik SAD-a u "ratu protiv terorizma", ta je podrška nastavljena, samo u tajnosti. Dok su američke snage lovile al-Qaidu i talibane u Afganistanu, njihovo vodstvo, uključujući takozvanu "Quetta Shuru", pronašlo je sigurno utočište u pakistanskim gradovima Quetti i Karachiju. Ta dvostruka igra omogućila je talibanima da prežive, pregrupiraju se i na kraju, nakon dva desetljeća, ponovno preuzmu vlast u Kabulu u kolovozu 2021. godine.
Dva lica talibana
Kako bi se razumio današnji sukob, ključno je razlikovati dvije talibanske skupine. S jedne strane su afganistanski talibani, koji od 2021. vladaju Afganistanom pod imenom Islamski Emirat Afganistan (IEA). Njihov primarni cilj je konsolidacija vlasti unutar granica Afganistana. S druge strane je Tehrik-i-Taliban Pakistan (TTP), poznatiji kao pakistanski talibani. Osnovani 2007. godine, TTP se bori protiv pakistanske države s ciljem uspostave šerijatskog zakona u Pakistanu. Iako dijele istu deobandsku ideologiju i povijesne veze s afganistanskim talibanima, TTP ima zasebnu zapovjednu strukturu i ciljeve usmjerene isključivo na Pakistan. Vođa afganistanskih talibana, Mula Omar, nikada nije javno osudio napade TTP-a unutar Pakistana.
Povratak talibana na vlast u Afganistanu 2021. godine, koji su pakistanski stratezi smatrali ispunjenjem svog desetljetnog cilja, brzo se pretvorio u noćnu moru. Umjesto da osiguraju zapadnu granicu, afganistanski talibani pružili su utočište i operativnu slobodu svojim ideološkim saveznicima iz TTP-a. Rezultat je bio dramatičan porast terorističkih napada unutar Pakistana. Napadi su se 2021. godine povećali za 56 posto, a TTP je, ohrabren pobjedom svojih afganistanskih suboraca, postajao sve drskiji.
Istovremeno, ponovno se rasplamsao stari spor oko Durandove linije. Talibanske snage počele su uništavati ogradu koju je Pakistan gradio duž granice, tvrdeći da ona "dijeli jedan narod". Napetosti su kulminirale čestim oružanim sukobima između pakistanskih i afganistanskih graničara. San o "strateškoj dubini" rasplinuo se, a na njegovo mjesto došla je realnost "obrnutog strateškog utjecaja", gdje Kabul sada koristi TTP kao sredstvo pritiska na Islamabad.
Put u otvoreni rat
Strpljenje Islamabada konačno je iscrpljeno. U ožujku, a zatim i u prosincu 2024. godine, Pakistan je izveo zračne udare na ciljeve unutar afganistanskih provincija Paktika i Khost, tvrdeći da gađa baze TTP-a. Kabul je odgovorio oštrim osudama, optužujući Pakistan za kršenje suvereniteta i ubojstva civila. No, to je bio samo početak. U listopadu 2025. Pakistan je pokrenuo veliku operaciju "Khyber Storm", s koordiniranim zračnim napadima na Kabul, Jalalabad i Khost. Afganistan je uzvratio raketnim napadima na pakistanske vojne ispostave.
Krhki pregovori uz posredovanje Katra i Turske nisu uspjeli zaustaviti spiralu nasilja. Konačna eskalacija dogodila se u veljači 2026., nakon niza prekograničnih napada TTP-a u kojima je navodno ubijeno 55 pakistanskih vojnika. Pakistan je 27. veljače odgovorio masivnim bombardiranjem Kabula, a visoki pakistanski dužnosnici situaciju su opisali kao "otvoreni rat". Ključni granični prijelazi, poput Torkhama i Spin Boldaka, zatvoreni su, prekidajući trgovinu i stvarajući novu humanitarnu krizu. Projekt koji je trebao osigurati Pakistan pretvorio se u njegovu najveću prijetnju.
