Tvornicu akumulatora u Potočarima koristio je nizozemski bataljun tijekom 1994. i 1995. godine kao svoju bazu. Mnogi koji su bježali iz Srebrenice pomislili su da će u toj tvornici, površine od 120.000 kvadratnih metara, pronaći svoj spas. No ipak nisu, a Nizozemci su nekadašnjoj tvornici ostavili trag svog boravka - niz grafita po zidovima koje su crtali dok se okolo događao genocid. 

Danas je ona dio Memorijalnog centra Srebrenica Potočari i trajni podsjetnik na te strahote. 

U tu su tvornicu stigle izbjeglice iz pravca Srebrenice, a Nizozemci su u nju pustili nešto manje od 6000 ljudi, dok je ostalih 20.000 ostalo ispred. Kako je pisao Klix.ba, kada su srpske snage zatvorile krug oko tvornice, počela su odvajanja, maltretiranja i ubojstva, posebno onih koji su ostali izvan baze. 

ISPOVIJEST UBOJICE Krvnik Srebrenice: "Molili su me da ih ne ubijam"

Jedan od svjedoka onoga što se tada događalo bio je i Hasan Nuhanović, koji je tada radio kao prevoditelj. Budući da je imao status zaposlenika UN-a uspio je izaći iz Srebrenice. 

"11. srpnja 1995. godine, Potočari ili baza UNPROFOR-a u "tvornici akumulatora" bila je jedini mjesto na kojem su ljudi mislili da će pronaći spas od Mladićevih ubojica. Oni su tada ulazili u grad, a ljudi su imali dva izbora, bježati u šumu i preko planina pokušati doći do najbližeg teritorija pod kontrolom Armije BiH, a jedan dio, uglavnom žena i djece, krenuli su prema Potočarima", prisjetio se Nuhanović. 

Umjesto u spas, stigli na pokolj

Prije rata ova je tvornica bila najveća u istočnoj BiH, a u potpunosti je uništena tijekom 1992. godine. Dvije godine nakon toga nizozemske snage izabrale su je kao svoju bazu, u kojoj su ostali 18 mjeseci. Pred kraj njihovog mandata dogodio se genocid. 

"Nizozemci su 13. srpnja i one ljude koji su bili u bazi istjerali na ogradu i predali Srbima u ruke", rekao je Nuhanović. 

On je tada ostao bez oca, majke i brata, i tada krenuo u potragu. 

"Moju obitelji, oca, majku i brata, nizozemski vojnici su 13. srpnja, prem mojim očima, istjerali iz baze i predali Srbima u ruke. Svi su ubijeni. 15 godina nakon pronašao sam posmrtne očeve ostatke, a 17 godina nakon majčine i brateve", kaže. 

Priča o strašnim stvarima kojima je svjedočio, ubojstvima dječaka, muškaraca i starijih, a oni jako mladi i ukrcali su se u kamione i sa majkama, sestrama i ostalim ženama deportirali su ih u Kladanj.

Genocid Bijeg braće iz Srebrenice: "Reci mami da nisam patio"

"Ni jedan muškaraca u Potočarima nije pošteđen, svi su ubijeni", rekao je. 

Kaže kako je pokušavao učiniti nešto, govorio ljudima što se događa, i da su Nizozemci bili očevici pojedinačnih i grupnih egzekucija. Na haaškom sudu ti su slučajevi i dokumentirani, kaže. 

"Međutim te izjave su dugo vremena bile u ladici, i sakrivene od javnosti jer je Nizozemska željela zataškati te događaje. U izjavama Nizozemaca navodi se da su tada u Potočarima i okolini vidjeli traktorske prikolice prepune tijela, muškaraca koji su tada ubijeni", kaže Nuhanović. 

Ubijeni svi muškarci, bez ikakvog odabira

Kako kaže te informacije nisu proslijedili dalje, nadređenima. 

"To im se pripisuje kao još jedna odgovornost u smislu zataškavanja događaja. Svi mi u Potočarima smo bili svjesni što će se dogoditi jer to niej bio početak već kraj rata. Bili smo u četvrtoj godini rata i nije bilo  iluzija o tome što će srpski vojnici napraviti muškarcima i dječacima u trenutku kad im ti ljudi padnu u ruke", objašnjava. 

Godine 2005. objavio je knjigu Pod zastavom UN-a međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici, a kaže kako mu se činilo da je samo obiteljima žrtava bilo važno da se napravi Memorijalni centar. 

"Glavni razlog zašto smo izabrali tu lokaciju su događaji u Potočarima u srpnju 1995. godine i ta baza UNPROFOR-a koja se sada Memorijalni centar, odnosno muzej genocida", kaže. 

Presuda Karadžiću Pokolj u Srebrenici: "Ja sam živ, ubijte me"

Povremeno i sam odlazi tamo, no jako mu je teško biti u Potočarima u kojima je ubijena njegova obitelj. 

"Sada kada uđem u mezarje četiri nišana su vezan auz mene osobno. Otac, majka, brat i strc pokopani su u Memorijalnom centru", kaže. 

Nizozemski vojnici, pripadnici nizozemskog bataljuna Dutchbat, smatraju se djelomično odgovornima za pokolj nedužnih civila u Srebrenici između 13. i 19. srpnja 1995. godine. U tom je pokolju u zaštićenoj srebreničkoj enklavi ubijeno više od 8000 ljudi. 

Grozni zločini Šokantne priče djece žena silovanih u genocidu

Nizozemski sud u lipnju 2017. godine odlučio je da je nizozemska vlada ipak djelomično odgovorna za smrt 300 muslimana koji su ubijeni u masakru u Srebrenici. Riječ je o osobama koje su se nalazile u bazi UN-a, odnosno u bazi nizozemske vojske u Potočarima u trenutku kada je vojska RS zauzela Srebrenicu. 

Upravo na zidovima te njihove baze u Potočarima nastali su i ovi grafiti koje možete vidjeti u nastavku.

Sud je utvrdio da je odgovornost Nizozemaca za njihovu smrt 30 posto, te da nije sigurno da bi preživjeli čak i da su ostali u bazi. Sud je odlučio da je Nizozemska djelovala 'djelomično nezakonito' u Srebrenici, te da je dužna obiteljima žrtava isplatiti 30 posto odštete. Sud je odlučio je tim Srebreničanima uskraćena mogućnost preživljavanja. Žalbeni sud je također odlučio da Nizozemska nije odgovorna za djela nizozemskih vojnika prije pada Srebrenice, jer se to događalo u okviru zapovjednog lanca Ujedinjenih naroda.

DAN SJEĆANJA Ispovijest dječaka iz Srebrenice: "Ratko Mladić mi je dao čokoladu i onda ubio oca"

Presuda Žalbenog suda u Den Haagu potvrdila je odluku okružnog suda iz 2014. da su nizozemski vojnici u sastavu mirovnih snaga UN-a trebali znati da će muškarce, koji su potražili utočište u vojnoj bazi kod sela Potočari, ubiti vojnici bosanskih Srba ako ih se izbaci iz baze, što se i dogodilo. 

Radi se o iznimnoj presudi s obzirom da UN uživa imunitet od kaznenog progona. No međutim, nizozemski slučaj je gotovo jedinstven jer se državu koja je sudjelovala u mirovnoj misiji UN-a pozvalo na odgovornost zbog njezinog djelovanja.

Vidjeli što se događa a nisu učinili ništa

Vojnici su tada u Potočarima primjećivali da se nešto događa, tako su i pisali o nehumanim uvjetima, izdvajanju muškarac ai pucnjevima koji su se čuli. 

"Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila kaotična", pisao je jedan do nizozemskih časnika. 

Mjesta pokolja Klaonica u BiH: Mjesecima su prevozili raspadnuta tijela

Nizozemska vlada podnijela je ostavku 2002. godine nakon što je objavljeno izvješće o slučaju Srebrenica, i nakon što su priznali svoj neuspjeh u zaštiti muslimana u Srebrenici, iako država tvrdi da su bosanski Srbi, a ne nizozemski vojnici, odgovorni za ubojstva. 

Pripadnici plavih kaciga, loše opremljeni i bez posebne obuke, nisu pružili otpor kada su Srbi zauzeli grad i odveli stanovnike. 

Tužba bošnjačkih udruga odnosila se na činjenicu da nizozemski vojnici iz sastava mirovnih snaga UNPROFOR-a nisu učinili ništa kako bi nakon pada Srebrenice zaštitili civilno stanovništvo i spriječili masovne egzekucije koje su nakon 11. srpnja 1995. godine proveli pripadnici vojske i policije bosanskih Srba.