Angel je imala samo 11 godina kad ju je majka pokušala ubiti. Dan danas se jako dobro sjeća peleta otrova za štakore. Sjeća se i nagovaranja: "Pojedi ovo". Sjeća se i krikova koji su uzbunili susjede. Krikova zbog kojih su susjedi dotrčali u pomoć i spasili je. Kako piše Washington Post, prošlo je gotovo čitavo desetljeće od toga. Obje su prošle kroz psihoterapiju, ali neka sjećanja i dalje ne blijede. Angel i njena majka Jacqueline dijele sobicu, ali dijele i groznu povijest koja je šokirala svijet.
1994. godine je genocid uništio Ruandu gdje je u samo tri mjeseca ubijeno 800.000 ljudi, a pretpostavlja se da je silovano oko 250.000 žena. Silovane žene rodile su dvadesetak tisuća djece. Nitko ne zna točan broj.
U Ruandi ta djeca žive u još većem siromaštvu od ostatka države, još više zlostavljanja dožive i izloženi su još višim stopama HIV-a. Ali to nije čitava priča. "Čujemo kako su ljudima životi uništeni, ali kad razgovaramo sa specifičnim ljudima, vidimo da postoji nade i za njih", priča profesorica s Harvarda Dara Kay Cohen.
Upravo tu dolazimo do Angel. Ona sad ima 22 godine, ali je rođena s HIV-om i sada stalno mora piti lijekove. Na svu sreću, država joj plaća lijekove, a katolička crkva pokriva stanarinu za kućicu gdje živi s majkom u ruralnoj Ruandi. Sada iščekuje rezultate testova koji će joj reći hoće li dobiti stipendiju za nastavak školovanja na fakultetu, ali nekad joj život nije bio tako uređen.
"Ti nisi moja prava kći", govorila joj je Jacqueline. "Kad god bi ona išla nekuda, molila sam je da me povede. Uvijek bi odbila i zaključala me u kući. Nije mi dopuštala ni da se igram s drugom djecom", pripovijeda Angel o svom djetinjstvu. Jacqueline je na rubu suza dok se prisjeća tog razdoblja života.
Prije genocida, ona je bila majka nekoj drugoj djeci. Imala je dvije curice, ali obje su ubijene. Ubijen je i njen suprug. Nakon što su pobunjeni Tutsiji srušili vlast i napokon zaustavili genocid, Jacqueline je ostala bez obitelji, ali je zato dobila HIV i ostala je trudna tijekom masovnog silovanja. Jednom prilikom je odlučila maloj Angel dati mješavinu sapuna i boje za kosu. Odlučila je da će i ona popiti otrovnu mješavinu u nadi da će sve prestati. Obje su preživjele, a Jacqueline je nastavila sa životom. Često je tukla Angel, ali bi je poslije grlila jer je znala da ona nije kriva. Sve do 2007. godine kada su počele s psihoterapijom uz podršku Foundation Rwanda. Ista zaklada platila je i školovanje, ali nakon srednje škole se našla u limbu. Nema dovoljno novca za fakultet, a perspektiva joj je siva samo sa srednjom školom.
Albert je odrastao u sirotištu daleko od mjesta gdje sad živi. Sanja o odlasku na fakultet, ali zasad pokušava pomoći majci u radu na obiteljskoj farmi. Njegova majka, Agnes, bila je tinejdžerica kad su Hutiji počeli masakrirati njene sunarodnjake. Jedan od susjeda, Huti, ponudio joj je sklonište, ali onda ju je zatočio i tjerao na seks. Jednom kad je rat završio, natjerao ju je da zajedno s njim pobjegne u susjednu Tanzaniju gdje je rodila dvoje djece; Alberta i mlađeg mu brata. Uspjela je pobjeći i vratiti se kući, ali morala je obojicu dječaka staviti u sirotište. Udala se za starog prijatelja i počela je obnavljati svoj život.
Ipak, razdvojenost od sina joj je slamala srce. Albert nije znao da je dijete silovatelja, ali tek sa 17 godina je doznao što mu je otac. Otac koji se vratio u Ruandu i osuđen je na doživotni zatvor. Albert se ponekad pita kako bi mu bilo upoznati oca. Još se nije usudio na takav potez, a i dalje sanja o odlasku u inozemstvo na fakultet. U tome bi mu trebali pomoći ljudi iz Globe Educationa Consult, tvrtke koja pomaže Ruanđanima da upadnu na prestižna sveučilišta. Pomoći će mu čak i s traženjem stipendije, što ne bi trebao biti neki velik problem zato što je Albert odlikaš. Samo jednu stvar treba prvo uraditi. Prvo treba platiti 200 dolara. Albertu se tada raspao svijet. On nije imao dovoljno novca ni za povratnu kartu kući.
Ntare je još jedno dijete genocida. Njegov biološki otac bio je pripadnik Interahamwea, paravojnih formacija Hutua koji su proveli genocid. Silovao je Assoumptu dok je još išla u školu, a ona se i danas sjeća kako je sa zebnjom pristupila razgovoru sa sinom da mu objasni tko mu je otac. Bio je Ntare problematično dijete i redovito se tukao s drugom djecom. Razmišljala je hoće li postati još gori. Odlučila je da će mu ispričati točno kako su je silovali u školi. Kako su je rođaci protjerali jednom kad je postalo očito da je trudna. Ntare je samo šutke slušao i tjedan dana je nije mogao pogledati u oči. I onda je jednog dana počeo pomagati po kući, prestao se tući u školi i postao je pravi muškarac.
