Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević... Živojin Mišić, Radomir Putnik, Stepa Stepanović, Petar Bojović. Tri točke su između zato što jedni i drugi ne mogu nikako u istu rečenicu, počinje možda i najvažniji tekst srpskog Blica. 

Ni vrijednosno, ni moralno, ni pravno, ni politički, iako ih u posljednje vrijeme revizionisti sve češće izjednačavaju. Baš u vrijeme kada Srbija obilježava stoljeće od završetka Prvog svjetskog rata, tijekom kojeg je ispisala najblistavije stranice svog postojanja, u dijelu javnosti se slavodobitno, poput najvećih vojvoda, pojavljuju osuđeni ratni zločinci. Uključenje uživo Ratka Mladića, prvostupanjski osuđenog u Haagu na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, u emisiji Milomira Marića posljednja je u nizu takvih predstava.

Šokiran 'Olujom' Legija: Mi Srbi smo pič**ce, Hrvati su nas pomeli!

Ako se tome doda da je ministarstvo borane na nedavnom Sajmu knjige promoviralo ratni dnevnik Nebojše Pavkovića, osuđenog na 22 godine zatvora zbog zločina na Kosovu, da je na vojnoj akademiji predavanje održao Vladimir Lazarević, osuđen na 14 godina  zatvora zbog zločina na Kosovu, te da je Veselin Šljivančanin, osuđen na 10 godina zbog Ovčare, držao govor na stranačkoj tribini u Beškoj, a da je Vojislav Šešelj i dalje zastupnik u Skupštini Srbije, postavlja se pitanje hoće li i kada će se u Srbiji konačno prestati s veličanjem u Haagu osuđenih ljudi i početi s kažnjavanjem onih koji to rade. 

Ravnatelj Komiteta pravnika za ljudska prava Yukom, Milan Antonijević, ističe za Blic da zakon koji sprječava promoviranje ratnih zločina i zločinaca već postoji, ali da se ne primjenjuje. 

"Riječ je o Zakonu o zabrani manifestacija neonacističkih i fašističkih organizacija i udruženja i zabrani upotrebe neonacističkih ili fašističkih simbola i obilježja donesenom još 2009. godine. Njegov članak četiri navodi da se zabranjuje proizvodnja, umnožavanje, skladištenje, prezentacija, širenje ili na bilo koji drugi način upotreba simbola kojima se propagiraju ili opravdavaju ideje, radnje ili postupci osoba za koja su te osobe osuđene za ratne zločine. Prilično je jasno da se taj zakon odnosi i na uključenje Mladića u televizijski program, ali se zakon uopće ne provodi", objašnjava Antonijević.

Daleko od Srbije Raskošni život Arkanovog ubojice: Jahte, penthouse...

Kako kaže, bez obzira na to što Mladić još nije pravomoćno osuđen za genocid, država ni s moralne ni s ustavno-pravne strane ne može veličati ratne zločince. 

"Država je usvojila akcijski plan kojim se obvezala obavještavati žrtve o puštanju na slobodu ratnih zločinaca, a kakvu onda poruku šalje žrtvama kada tim zločincima organizira tribine, predavanja, promocije knjiga. Čitav fokus treba prebaciti na žrtve. Možete zamisliti kako su se žrtve ratnih zločina osjećale kada su na televiziji s nacionalnom frekvencijom čuli Mladića. Promocija ratnih zločina ne smije biti državna politika i to svakako ne doprinosi smirivanju strasti u regiji", posebno je naglasio Antonijević. 

Šef Centra za regionalizam Aleksandar Popov naglašava za Blic da Srbiji mora zabraniti veličanje ratnih zločina čak i da zakon ne postoji. 

"To je obaveza svake države koja želi ući u obitelj europskih naroda. Nažalost, država je prva dala povod za veličanje haaških osuđenika kada je organizirala predavanje Lazareviću na Vojnoj akademiji, a Šešelju dopustila da i dalje bude zastupnik. Sada kada se Mladić pojavio uživo na televiziji, nadležna iz REM-a poručuju 'kome je do morala, neka ide u crkvu!'. A poslije se čudimo što je Srbija bila u 15. redu na svečanosti u Parizu povodom obilježavanja stogodišnjice od završetka Velikog rata. Potrošili smo sav moralni kapital stečen u Prvom i Drugom svjetskom ratu", ističe Popov i dodaje da je Njemačka najbolji primjer kako se jedna država ograđuje od ratnih zločina.

Bliža povijest Istraživanje u Srbiji: Zašto nas svi mrze?

Oni su se za pedesetak godina iz pepela apsolutnog gubitnika u Drugom svjetskom ratu pretvorili u lidere Europske unije. U Njemačkoj i Austriji, koja je bila dio Reicha, odmah nakon rata zabranjeni su isticanje i upotreba nacističkih simbola. Tako se u Njemačkoj podignuta desnica u zrak uz pozdrav "Heil Hitler” kažnjava sa šest mjeseci zatvora. U Austriji su zabranjene čak i registarske oznake koje podsjećaju na zločinački nacionalsocijalistički režim. Zbog rastućeg neofašizma i u Italiji odnedavno postoji zakon koji predviđa kaznu od šest mjeseci do tri godine za fašističko ili nacističko salutiranje, pozdrave, prodavanje fašističkih i nacističkih suvenira ili širenje takve propagande na internetu.

Povjesničar Dejan Ristić kaže za Blic da je nemoguće uspoređivati Prvi svjetski rat i ratove koje je Srbija vodila devedesetih. Osim toga, povijest je pokazala da relativizacija zločina nikad nije bila uspješna.

"Kad bismo htjeli povući paralelu sa sličnim slučajevima u europskoj povijesti, uočili bismo da nakon Prvog, a posebno nakon Drugog svjetskog rata, nije dolazilo do službenih pokušaja relativizacije zločina, odnosno predstavljanje pojedinaca osuđenih za njihovo provođenje kao istaknutih osoba. Stoga su pokušaji da se to učini u našem slučaju, od strane povijesne istine i znanosti, unaprijed osuđeni na neuspjeh", kazao je Ristić.