Nikad nisam mislio da ću napisati tekst s takvim naslovom. Pogotovo iz vlastita doma, u svojoj zemlji...

Ponedjeljak, 28. veljače, posljednji je dan zime. Ali ne i posljednji dan rata.

I iznova stvaramo povijest, kao prije osamnaest godina, kao i prije devet godina. Osjeća se neka cikličnost: 2004. – 2013. – 2022. Dva Majdana, a sad i rat. I sva tri puta djelovanje ukrajinskog naroda bilo je usmjereno prema Rusiji. Zato i spajam ove tri godine. Pobuna i tijekom rata ostaje pobuna, svenarodni prosvjed, potpuno neprihvaćanje stavova i poteza zemlje sa sjeveroistoka. Samo, sad nam je cijela Ukrajina postala Majdan. Nadam se, posljednji put. "Bog voli trojstvo", kažu kod nas, a Poljaci imaju poslovicu "Do trzech razy sztuka". Još 2004., u prosincu, kad je bio određen ponovljeni datum drugoga kruga predsjedničkih izbora, za svoju minirubriku na 5. kanalu, u tadašnjem programu Romka Čajke 5 kopejki, napisao sam pjesmu ovakvih stihova:

Neki su već umorni, neki iznemogli,

Ali s nama će sve biti u redu,

Jer i u bajkama dobro pobjeđuje

Jednom za svagda tek treći put!

OKSANA ZABUŽKO Zašto su Ukrajinaci bačeni na milost i nemilost 'serijskom ubojici'

I sad pišem ove bilješke iz grada Irpinja, gdje sam sa suprugom Oksanom, njezinom devedesetjednogodišnjom majkom i trogodišnjim mačkom Basjom. Mačka i mama slabo razumiju što se događa, a Oksana i ja s vremena na vrijeme pomalo poludimo (precrtano), uznemirimo se pa naizmjence umirujemo jedno drugo.

U četvrtak, 24. veljače, ujutro, probudili su nas zvuci eksplozija. Od Gostomelja do nas svega je pet do šest kilometara zračne linije, pa su s balkona (živimo na petom katu) bili vidljivi bljeskovi i odsjaji. Eksplozije i bljeskovi dolazili bi u valovima, a zatim bi jenjavali. Tako je sve do danas. Iako se broj eksplozija smanjio, one se i dalje javljaju po nekoliko puta tijekom sata.

Koliko se toga samo dogodilo u ova četiri dana! U srijedu, posljednju predratnu večer, Petro Zalmajev i ja pili smo kavu u društvu nekoliko krasnih dama. Petro ima američku putovnicu, pa sam ga upitao hoće li otići u SAD zbog ratne opasnosti. Bradati Zalmaj-aga samo se nasmiješio: "Ja sam novinar, ostajem". Nekoliko puta izlazili smo zapaliti u dvorište kafića u Rejtarskoj ulici, bilo je vlažno i prilično toplo, netipično za kraj veljače. Htio sam sljedeću

rečenicu započeti frazom "ništa nije nagovještavalo", ali sam zastao – ne, imao sam predosjećaj, nešto je visjelo u zraku. I taj se predosjećaj pokazao utemeljenim.

Gostomelj, Buča, Irpinj sad su ukrajinska "mjesta ratne slave", čak bi to valjalo napisati bez navodnika i s velikim početnim slovima – Mjesta Ratne Slave.

SOFIJA ANDRUHOVIĆ Rat u Ukrajini - Rat iluzija protiv djece i trudnica

Na jednom postolju u Buči stajalo je staro oklopno vozilo, spomenik podignut sunarodnjacima poginulim u Afganistanu. Okupatori su izdaleka, ne shvaćajući što je to, primijetili vojnu opremu i hrabro krenuli u boj protiv nje. Potrošili su značajan dio streljiva, a poslije su naletjeli na prava oklopna vozila Ukrajinskih oružanih snaga i, naravno, izgubili bitku. Tako izgleda rat, rat u Ukrajini. Čak su i spomenici na našoj strani.

Jučer su pale telefonske veze – navodno su oštećeni lokalni odašiljači mobilnog operatera Kijivstar. Interneta zasad još ima, nadam se da ću uspjeti poslati ovaj tekst u časopis Zbruč.

U dvorištu i na ulici jutros je bio veliki promet – ponedjeljak je, početak tjedna. Policijski sat trajao je do osam, a odmah nakon osam dvorište se ispunilo stanarima i prolaznicima – naše je dvorište prohodno. Čistačica Nadja temeljito je pomela asfalt, odvozilo se i smeće – komunalci rade.

U Irpinju su neke trgovine otvorene, redovi su poprilično dugi, ali nema svađa, skandala ni sličnih sukoba. Eksplozije ponekad dopiru sa sjeveroistoka, iz Gostomelja i Buče. Nekoliko puta čuo se zvuk aviona na nebu – glasan, prodoran i brz. A jučer se na ulazu iz Buče u Irpinj, kod trgovačkog centra Žirafa, odvila prava bitka, čula se pucnjava, i u tom su smjeru trčali momci u civilu, ali sa strojnicama – vjerojatno ukrajinska teritorijalna obrana.

Još bliže samom središtu borbi živi bračni par, Sergij Prilucki i Olena Stepanenko, s malim sinom Adamom. Buča je smještena odmah do Gostomelja, dva do tri kilometra udaljenosti. Uspio sam ih nazvati još kad je telefon radio, no već su bili izvan kuće. I to je dobro jer stan im je u novogradnji, na visokom katu, pogled s prozora je dobar, ali velika je vjerojatnost da će neki projektil uletjeti kroz prozor. A prijateljica moje supruge, arhitektica Oksana Bilous, živi u samome Gostomelju i s njom već nekoliko dana ne možemo uspostaviti kontakt. Srce mi se steže od zloslutnih misli...

U Irpinju su granatiranja zahvatila i nove nebodere i privatne kuće, tamo su mnoge zgrade oštećene, okupatori su pucali po prozorima i uzimali ljudima automobile kako bi se njima uputili prema Kijevu. Ali mostovi preko dviju rijeka, Irpinja i Bučanke, dignuti su u zrak, sad smo kao na otoku, pa ostaje zagonetka dokle su dospjeli.

Rat je rat, ali naš je mačak razmažena životinja, pa bira hranu, ostavlja je puno na tanjuriću kad se najede pa traži svježu porciju. Domaćim mačkama u dvorištu donosim njegovu osušenu i ustajalu hranu za mačke, one nisu toliko izbirljive. Kasno sinoć, kad je počeo policijski sat, odnio sam im, kako se Oksana i ja šalimo, "pošiljku od Basje". U gradu je bio potpuni mrak, posljednjih dana nisu bila upaljena svjetla ni u dvorištu ni duž ulice. Gotovo da nije bilo svjetla ni na prozorima kuća – mnogi su napustili Irpinj. U našem ulazu, od 36 stanova, samo smo mi imali upaljeno svijetlo, i još dva stana, na trećem i sedmom katu. Dvije mačke dotrčale su iz dubine dvorišta i krenule na hranu koju sam im donio.

Izvadio sam cigaretu, zapalio i sjeo na klupu kraj ulaza u zgradu.

 

Kijev u vrijeme rata

Doslovce od prvih dana našeg boravka u Kijevu (od 8. ožujka) osjećam snažan nalet ljubavi prema našem glavnom gradu. I imam svoj, vrlo osebujan odnos s Kijevom.

Napisavši prethodnu rečenicu, ponovno sam je pročitao. Odmah sam se nasmijao u sebi: a što briga Kijev za tvoj odnos prema njemu? To je kao da kažete "odnos prema Bogu".

Od takozvanih "vječnih gradova" nisam bio samo u Jeruzalemu, iako vjerujem da ću ga jednom posjetiti. Ali gradove poput Atene, Rima i Istanbula-Konstantinopolja-Carigrada jednom sam doživio, više-manje. (Da, i Rim je na popisu "vječnih", iako znamo čak i datum njegova osnutka. Ako se podjednako osvrnemo na ukrajinske gradove, onda su i Kijev i Harkiv također "vječni gradovi", iako je Harkiv mlađi.) Nikad nisam sumnjao da je Kijev ipak Vječni Grad, bez navodnika i napisan velikim slovima. Janusz Głowacki, govoreći za novine Gazeta Wyborcza o Kijevu nakon premijere svoje predstave u Mladom kazalištu, nazvao je naš glavni grad "slavenskim Jeruzalemom". Izvrsni poljski dramatičar posjetio je i Kijev i Harkiv zbog svojih predstava koje sam mu preveo na ukrajinski. U Harkivu je upitao novinara koji ga je intervjuirao koliko su od njih udaljeni ruski tenkovi. "Četrdeset kilometara", uslijedio je odgovor.

Janusza već nekoliko godina nema među živima, ali postoji Harkiv i postoji Kijev. Harkiv stoji, i stoji Kijev. Netko je, možda Petro Kraljuk, na internetu iznio mišljenje da je cilj ćelavog nasilnika zauzeti Harkiv i tamo stvoriti alternativnu ukrajinsku vladu i prijestolnicu. Nema taj ruski Führer nikakve kreativnosti, drži se starih obrazaca. Ali Harkiv stoji.

Kijev se, kao i prije sto godina, naglo smirio i uozbiljio. Dalje sam želio napisati "u iščekivanju nepozvanih gostiju", ali zaustavio sam se. Ne, ovo se stanje ne može nazvati iščekivanjem. Stanje uznemirene budnosti, spremnosti na otpor te lebdeći osjećaj solidarnosti koji je prisutan posvuda među ljudima, prožet jednom zajedničkom mišlju, negdje u dubini svijesti: "Nećemo se predati! Opstat ćemo!"

Dobro se sjećam Kijeva iz sedamdesetih i osamdesetih godina. U Lenjinovoj ulici (danas Ulica Bogdana Hmeljnickog) jednom sam tražio novine na kiosku Sojuzdruk. Govorio sam ukrajinski i tad sam svojim ušima čuo tu izlizanu i očito često upotrebljavanu frazu: "Što ne možeš to reći na normalnom jeziku?" Danas bi takav kiosk odavna bio spaljen – i to ne danas nego još i prije deset-petnaest godina. No osamdesetih se godina ukrajinski jezik, osim najava u metrou, mogao čuti, na razini svakodnevne komunikacije, samo u Društvu književnika u ulici Ordžonikidze 2 (danas Bankova ulica).

Vodstvo Društva književnika i dalje je vodilo dosljednu kadrovsku politiku, a kod glavnog ulaza, za stolom s desne strane, uvijek bi sjedila starica koja je govorila ukrajinski i koja je od početka perestrojke još i pozivala posjetitelje: "Uzmite novine! Besplatne novine!" – istovremeno ljubaznom gestom pokazujući na hrpu izdanja RUH-a i Prosvite. Jedna od prvih književnih večeri pjesničke skupine Bu-Ba-Bu kasnih osamdesetih godina održana je upravo tamo, u dvorani Društva, a prije nego što je počela, s pozornice je skinuta velika Lenjinova gipsana bista kako veliki vođa svjetskog proletarijata ne bi čuo bogohuljenje koje se trebalo svaki čas prolomiti s naših usana.

ESEJ O ratu u Ukrajini - Andrij Ljubka: Nad Ahilovim grobom

Ali na ulazu u bilo koju drugu kijevsku instituciju tih bi godina posjetitelja dočekao užasan povik dežurnog čuvara na ruskom jeziku: "Kod koga ste krenuli?!" Povremeno se, poput čavla u otvorenu ranu, mogao čuti i odgovor: "Govorite ruski, ne razumijem ukrajinski!" Odmah je postajalo jasno da na ulazu sjedi umirovljeni vojnik (tad su vojnici, čini se, s 43 godine već imali pravo na mirovinu).

Ukrajinski jezik s vaših usana odmah te činio sumnjivim strancem u njegovim očima. Nasreću, ovaj fenomen u posljednjem je desetljeću i pol konačno spao na nulu. Umirovljeni zastavnici ili su tiho preminuli ili im je tjelesno stanje potpuno loše – što je, zapravo, ista stvar. Ali u tim vremenima, odnosno sredinom 1980-ih, kako je to nedavno u svojoj kolumni opisao Jurij Andruhovič, kad je spominjao staricu u kaputu s krznenom kragnom, koja je siktala za nama: "Pravi nacionalisti!" tijekom mitinga na Sofijivskom trgu, takva je starica posvuda i čvrsto vladala u Kijevu, "majci ruskih gradova", poput zle furije u komunalnoj kući.

Ipak, Kijev se pokazao ukrajinskim gradom – pokazao je ukrajinskost i na Majdanima i u svom sadašnjem ponašanju. Današnji je Kijev nadahnut i neslomljiv, volim ga još više nego prije, duboko i iskreno.

ESEJ O Ratu u Ukrajini - Jurij Andruhovyč: 'Poslije Buče'

Gotovo svaki dan odlazim u grad, trčim po hranu. No u nedjelju to nisam učinio – dan prije nam je dobri otac Jaroslav iz dominikanskog reda donio, točnije za Oksanu, dvije velike kutije kvalitetnih poljskih proizvoda: konzerviranu šunku, paštetu u malim staklenkama, papaline u rajčici... takvo što nikad prije nisam vidio, ili jednostavno nisam na to obraćao pozornost. Deterdženti, paste za zube – sve što treba, i sve je kvalitetno. Čak i hrana za mačke.

No poljski filantropi u svoje kutije nisu stavili nijednu bocu krupnika ili zholondke. Možda i bolje, da ne dođem u iskušenje. Jer u petak, 25. ožujka, navršava se dva mjeseca otkad nisam popio ni kap alkohola. Prestao sam konzumirati alkohol u gradu Rivne, u siječnju, sljedećeg jutra, upravo kad sam navršio 61 godinu. Dakle, sve ove moje bilješke zapisi su potpuno trijezna čovjeka. Ni prije rata nisam popio ništa mjesec dana.

Kao i u mojem prethodnom tekstu, tijekom proteklih dana dogodilo se sljedeće: prvih dana boravka u Kijevu napisao sam pjesmu nadahnutu poznatim tekstom D. Lucenka "Kijeve moj", a Viktor Morozov opet je stvorio glazbu prema toj mojoj pjesmi. Tu je svoje tekstove ponudio i naš dragi književnik Jurko Viničuk, tako su nastale dvije pjesme. Ako vas zanimaju, možete ih pronaći na internetu.

I želim čestitati dragom Viničuku njegov 70. rođendan, doba najveličanstvenijeg cvjetanja u svim vrtovima! Osobno ću popiti u to ime brut-šampanjac (kradomice) da nazdravim u Kijevu u Ševčenkovu parku! Za Kijev! I za našu pobjedu!