Osma sjednica CK SK Srbije bila je istinski početak vladavine Slobodana Miloševića. Jedan "običan unutarpartijski obračun" na kojem je Milošević srušio i u političku povijest poslao svog kuma i dotadašnjeg zaštitnika Ivana Stambolića, kao i tadašnjeg prvog čovjeka partijske organizacije Beograda Dragišu Bucu Pavlovića, ubrzo je u povijesti počeo sloviti kao prijelomni trenutak za ružna vremena koja će doći.

Posebno se apostrofiralo da je taj Miloševićev posljednji korak u dolasku na vlast tog rujna 1987., bio ujedno i prvi korak u raspadu Jugoslavije. I često se postavljalo pitanje bi li se mogla održati Jugoslavija da je Osma sjednica imala drugačiji ishod. U to vrijeme dok se Milošević Srbima još uvijek obraćao sa "drugarice i drugovi"..., pisao je Nedeljnik.

Milošević je tada povukao neočekivani potez, uveo je televizijske kamere. Bio je to žestoki obračun u državnom vrhu Srbije, a on je građanima Srbije omogućio da sve to gledaju. Sjednica je počela 23. rujna u kasnim poslijepodnevnim satima, a završena je 25. rujna u ranim jutarnjim satima. I sve je to bilo na televiziji. Milošević je to uradio zato što je u tipičnoj komunističkoj maniri prije toga "završio posao" i pripremio ishod sjednice.

Dragiša Buca Pavlović, predsjednik beogradske partijske organizacije, bio je glavna Miloševićeva meta na Osmoj sjednici. On je na tom mjestu naslijedio upravo Slobodana Miloševića. Pavlović je 11. rujna osudio srpski nacionalizam, i to tako što je izgovorio čuvenu rečenicu o "olako obećanoj brzini" i rekao da zapaljive riječi ne donose ništa osim požara.

Već 14. rujna uslijedio je napad na njega u članku "Olake ocjene Dragiše Pavlovića" objavljenom u Politici ekspres. Istoga dana Ivan Stambolić je pred delegatima srpske Skupštine obrazlagao prijedlog Predsjedništva da se pristupi promjeni republičkog Ustava. Milošević je sjedio u prvom redu, u društvu generala Nikole Ljubičića.

20 GODINA OD SMRTI Mračna tajna Miloševića: Ubili se i otac i majka. Na grob ocu Slobodan nije otišao

Dragiša Pavlović i Ivan Stambolić pokušavali su se braniti. Pavlović 17. rujna održava sjednicu Gradskog komiteta u proširenom sastavu, gdje je dobio podršku. Većina ljudi je na njegovoj strani, ali puno je i onih koji se kolebaju.

"Ostaje upamćen primjer Aleksandra Bakočevića i Dragana Tomića koji su 17. rujna podržali Pavlovića, a na Osmoj sjednici Miloševića. Za razliku od njih, Radoš Smiljković, Jagoš Purić, Slobodanka Gruden, Dušan Mitević, Slobodan Jovanović, Zoran Todorović Kundak i Snežana Aleksić odmah su podržali Miloševića", navodi povjesničar Kosta Nikolić za Nedeljnik.

Prije okršaja sa Dragišom Bucom Pavlovićem i Ivanom Stambolićem na Osmoj sjednici, Slobodan Milošević je pripremio teren tako što je 18. i 19. rujna organizirao prijelomnu zatvorenu sjednicu Predsjedništva CK SKS u proširenom sastavu Predsjedništva, s predsjednicima regionalnih komiteta, vodećim službenicima republike, predstavnicima pokrajina, predsjednicima komisija Centralnog komiteta i predstavnicima federalnog vrha...

Ta sjednica trajala je 23 sata, a u debati je sudjelovalo 49 govornika. Predsjedništvo je odlučilo da predloži Centralnom komitetu da Dragišu Pavlovića razriješe dužnosti člana Predsjedništva CK. Za taj prijedlog glasalo je 11 članova, četvero je bilo protiv, uz petero suzdržanih. Da je samo jedan manje glasao "za", bilo kao "protiv" ili kao suzdržan, većinu ne bi imali i Miloševićev plan ne bi uspio.

Na toj zatvorenoj sjednici stvari očito nisu bile tako izgledne za Miloševića. Zato se i navodi da je to zapravo ključna točka njegovog dolaska na vlast, kada je povijest mogla otići i u nekom drugom smjeru.

U nekim tadašnjim organima, kao u Predsjedništvu RK SSO Srbije (Omladine), za odluku je bilo nužno da glasova "za" bude više nego onih koji su "suzdržani" i "protiv". Ako bi se to pravilo primjenjivalo i u Predsjedništvu CK SKS, onda je Milošević na toj sjednici pobijedio za praktično samo jedan glas.

Osma sjednica: Jedan glas je presudio

"Na toj zatvorenoj sjednici jedan glas je odlučio. U suprotnom bi se povijest drugačije pisala. Vidite što jedan glas odluči. Ta sjednica je dugo trajala. Iza ponoći zove me Momčilo Baljak da mi javi: 'Bucu će protjerati iz Partije, tebe u Sibir...' Tu je sve odlučeno. Sve poslije bio je šou za publiku", ispričao je za aktualni broj Nedeljnika Radmilo Kljajić, u to vrijeme jedan od najbližih Stambolićevih i Pavlovićevih suradnika.

Jedan glas od 11 kojih su glasali za Miloševića, možda je mogao promijeniti sve ono što je uslijedilo s ratovima po prostorima bivše Jugoslavije od 1991. nadalje...

Kum Ivan Stambolić posebno je poglavlje Miloševićevih zločina. 

Milošević se tako riješio čovjeka koji ga je uveo u politiku i pomogao mu da postane predsjednik Srbije, ali s kojim se kasnije razišao zbog različitih pogleda na politiku i rat u Jugoslaviji. 

Stambolić je uveo Slobodana Miloševića u visoku politiku 1986. godine, pa postao predsjednik Predsjedništva SR Srbije iste godine, a 15-ak godina kasnije to ga je prijateljstvo koštalo života. Ivan Stambolić ubijen je 25. kolovoza 2000. godine na Fruškoj Gori i bačen u jamu sa živim vapnom, a potraga za njim trajala je tri godine, pa se čak i vjerovalo da je u tajnosti napustio zemlju, pisao je Express. Nakon što su pronašli njegovo tijelo, potkraj ožujka 2003., provedena je detaljna istraga, a put je preko Jedinice za specijalne operacije i njihovog zapovjednika Milorada Ulemeka Legije, doveo do bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire Marković iako su Stambolić i Milošević bili prijatelji od studentskih dana.

FELJTON: BALKANSKI KRVNIK Tajni dokument otkriva: Slobodan Milošević bio je mentalno bolestan čovjek

Obojica su studirali pravo, a u politiku je prvi ušao Stambolić 1982. koji je dvije godine bio predsjednik Gradskog komiteta, pa ga je na tom mjestu 1984. godine naslijedio pet godina mlađi Milošević. Zajedno su radili i u beogradskom poduzeću 'Tehnogas', u kojem je također Stambolića na direktorskom mjestu zamijenio Milošević. Ivan Stambolić i Slobodan Milošević su počeli druženje dok su studirali na Pravnom fakultetu i odatle je krenuo njihov uspon. Najprije je Stambolić od 1982. do 1984. bio predsjednik Gradskog komiteta, a onda Milošević iduće dvije godine. Prije toga, po istom redoslijedu, vladali su beogradskim poduzećem „Tehnogas”. Nakon toga putevi su im se opet spojili kad je Stambolić postao predsjednik privredne komore Beograda, a Milošević direktor Beogradske udružene banke i opet naslijedio Stambolića u komori.

Konačno, 1986. godine Stambolić je postao prvi čovjek Srbije, i tada počinje razilaženje s Miloševićem koji je 1987. na Kosovu održao povijesni govor i rečenicom 'Niko ne sme da vas bije' nagovijestio kojim putem će krenuti.

Budući da se Stambolić zalagao za mirno rješenje kosovskog pitanja, dvojica starih drugova krenuli su svatko svojim putem, tim više jer je Miloševićeva struja u tadašnjem Savezu komunista pobijedila. Dogodilo se to na 8. sjednici održanoj 23. i 24. rujna 1987. kad se ohrabren razvojem događaja, Milošević drznuo otvoreno pred kamerama kritizirati svog dosadašnjeg mentora i prijatelja. Od tog trenutka srpski komunisti priklanjaju se nacionalistima u Udruženju književnika Srbije i Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Mnogi se slažu da je upravo ta sjednica bila uvod u raspad Jugoslavije i uzrok krvavog rata koji je slijedio. Nakon smjene Stambolić se potpuno povukao iz javnog života a pola godine kasnije zadesila još jedna obiteljska tragedija. Pod sumnjivim okolnostima u travnju 1988. godine u prometnoj nesreći nedaleko Budve, poginula je njegova 24-godišnja kći Bojana.

Pismo Ivana Stambolića

Stambolić je 1991. napisao pismo Slobodanu Miloševiću u kojem mu je dao do znanja što misli o njemu i njegovoj politici:

"Izolirao si me od svih i svega, računajući i na moje, tebi dobro poznate ljudske osobine. U tri i pol godine zgusnuo si i isprobao sve najcrnje i najgore iz onog vremena na koje se, inače rado i silovito obrušavaš. Varao si ili uništavao ljude, organizacije, pokrete, državu... Prevareni i uništeni postaju tvoje ukleto ogledalo", napisao je Stambolić.

"U azilu šutnje pritiskao me je također osjećaj odgovornosti što sam te sam doveo do pred sama svoja leđa, a u njih si gledao. Samo je trebalo da ti i nož dam. A i njega sam ti dao. Ti ni časa nisi časio. Ponovio si, ne samo u ovoj stvari - lošu stranu srpske povijesti, mislio možda podcjenjivački, da mi Srbi druge povijesti i nemamo. U tvojim novinama Slobodane Miloševiću, ubrzo poslije 8. sjednice pročitah da mi i 'sjeme u korijenu treba satrti'. Osjećaš li barem danas, svu težinu takve 'političke kampanje' koju si birokratski otmjeno nazvao 'diferencijacijom'? Tada sam te, kad su te zle riječi i zli nalozi odlazili na javnu scenu, posljednji put nazvao telefonom. U bijesu, a valjda i strahu, više ne znam što sam ti u slušalicu izgrmio. Znam da si u svoju obranu jedino govorio da to rade drugi i da je štampa slobodna."

Stambolić u pismu piše da su ga na reakciju navela događanja na tzv. martovskim demonstracijama 9. ožujka, kad je 'na beogradske ulice pala svježa krv'.

"Dosta nam je tvoje antisrpske politike! Ti ne znaš, Slobodane Miloševiću, ni tko su Srbi, ni što je Srbija! Zato Slobodane Miloševiću, otiđi. Povuci se sam, samovoljno, kao što si i sve drugo sam radio. Tvoja ostavka će biti prihvaćena kao čin čovjeka koji je na kraju, ipak shvatio svoju pravu šansu. Duboka zahvalnost naroda na ostavci spasit će te socijalnog i moralnog linča, kojem ste ti i tvoji paževi izložili svoje prethodnike. Drama je velika i kad je junak mali, veličinu drame ne određuje veličina junaka. Odigraj Slobodane Miloševiću i posljednji čin!", napisao je Stambolić. 

FELJTON: SLOBODAN MILOŠEVIĆ (2) Američki dani balkanskog krvnika: 10. kat, Madison Avenue 635, New York

Završio je tragično. Iz kombija, a u blizini iskopane jame, Ivana Stambolića su 25. kolovoza 2000. godine na Fruškoj Gori  izveli Dušan Maričić-Gumar i Nenad Bujošević - Rambo. Gumar ga je uhvatio za lijevu, a Rambo za desnu ruku i dovukli metar do rupe. Gumar i Rambo su naredili Stamboliću, kojem su ruke bile vezane lisicama "Klekni!" i on ih je poslušao. Međutim nitko nije htio uzeti pištolj. Pet minuta su se nijemo gledali. Sve vrijeme Stambolić je mirno klečao, ruku vezanih iza leđ i s ljepljivim trakama na ustima i očima - opisao je Nenad Šare, nekadašnji šef tjelohranitelja Milorada Ulemeka Legije, zapovjednika Jedinice za specijalne operacije i jedan od, godinama kasnije, optuženih Stambolićevo ubojstvo.

Ubojstvo Ivana Stambolića

- Onda je Berček uzeo pištolj i repetirao ga. Prišao je Stamboliću i gotovo prislonio "Berettu" uz njegovu glavu. Okrenuo sam se, nisam mogao to gledati. Čuo sam jedan., a djelić sekunde kasnije i drugi pucanj. Stambolić nije pao u jamu, već pored nje. Pritrčao je Škene i skinuo mu lisice s ruku. Gumar i Rambo su ga spustili u pripremljenu raku. Prethodnu su u nju stavili dio kreča, a ostatak preko žrtve. Krenulo je zatrpavanje i uklanjanje krvavih tragova. Radilo se na "smjenu". Preostalu zemlju rasturili smo desetak metara dalje od jame. Preko nje prostrli smo otpalo lišće, stavili smo i neki stari, suhi panj, a zatim smo prosuli papar da životinje ne osjete miris- ispričao je jedan od sudionika ubojstva. Ubojice su nosile značke Jedinice za specijalne operacije (JSO), kojom je tada zapovijedao šef Državne bezbednosti Radimir Marković, pisao je Express. 

Cijelo desetljeće Stambolić nije uopće sudjelovao ni u političkom ni u društvenom životu Srbije, sve do 2000. godine, kad je postalo jasno da se Miloševićeva era bliži kraju i da će vrlo vjerojatno izgubiti na izborima u rujnu. Na izborima za koje se spremao Stambolić i u čemu ga je, kao kandidata DOS-a, spriječilo svirepo ubojstvo, Miloševića je pobijedio Vojislav Koštunica. Milorad Ulemek Legija osuđen je 2007. godine na 40 godina zatvora. Kasnije je dobio još 15 za pokušaj ubojstva predsjednika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, a Jedinica za specijalne operacije je nakon toga, naredbom srpske Vlade, raspuštena.

Jedini kandidat koji je bio sušta suprotnost ratnom huškaču Miloševiću bio je upravo Stambolić. Međutim, samo mjesec dana prije izbora koji su se - igrom slučaja trebali održati baš 24. rujna, na 13. godišnjicu Osme sjednice SK, Stambolić je ubijen. Tog 25. kolovoza 2000. godine krenuo je, kao i obično na jogging Topčiderom, odjeven u sportsku odjeću. I to je bilo posljednji put kad su ga vidjeli. Stoga se iduće tri godine pričalo čak da je pobjegao u inozemstvo.  Kasnije se pisalo da je nekoliko dana prije nestanka pored njegove kuće stalno obilazio bijeli kombi marke 'VW'. Stambolića su posljednji put vidjeli na platou ispred restorana 'Golf' na Košutnjaku gdje je zastao da predahne. Čuvar restorana rekao je da je primijetio kako je kraj njega polako prošao noviji bijeli 'VW'. Odmah nakon toga Stamboliću se izgubio svaki trag.