Najava srbijanskog ministra pravosuđa Nenada Vujića da će Ratko Mladić, osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, biti pokopan uz "sve vojne i državne počasti koje mu pripadaju" izazvala je buru reakcija i ponovno otvorila jedno od najtežih pitanja s kojima se suočavaju postkonfliktna društva: što učiniti s posmrtnim ostacima osuđenih zločinaca? Mladić, poznat kao "balkanski krvnik" zbog svoje uloge u opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, preminuo je u Haagu gdje je služio doživotnu kaznu zatvora.

Odluka da mu se u Srbiji oda počast kao heroju stoji u potpunoj suprotnosti s načinom na koji su se pobjednici u Drugom svjetskom ratu nosili s tijelima arhitekata Holokausta. Grobovi najviših nacističkih dužnosnika ne postoje. Njihov prah je namjerno i metodično uništen kako bi se spriječilo upravo ono što Srbija danas čini: stvaranje svetišta za sljedbenike zločinačke ideologije.

Dilema oko pokopa onih koji su počinili neizreciva zlodjela nije nova i nadilazi slučaj Ratka Mladića. Svaki put kada umre istaknuti ratni zločinac, zajednice se suočavaju s logističkim i etičkim noćnim morama. Smrt bivšeg SS-ovog kapetana Ericha Priebkea u Rimu 2013. godine savršeno to ilustrira. Priebke, koji je odigrao ključnu ulogu u masakru 335 talijanskih civila, doživio je 100 godina, ali njegova smrt nije donijela mir. Italija, Njemačka i Argentina - njegova usvojena domovina gotovo 50 godina - redom su odbile primiti njegovo tijelo. Katolička crkva zabranila je misu zadušnicu. Sprovod je potajno pokušala organizirati ultratradicionalistička vjerska skupina Zajednica Svetog Pija X. u gradiću Albano Laziale blizu Rima. I to baš na 70. godišnjicu deportacije rimskih Židova. Kada su građani i antifašistički prosvjednici to saznali, izbili su nasilni ulični sukobi s neonacistima. Prosvjednici su čak napali i udarali mrtvačka kola. Zbog nereda je policija prekinula ceremoniju. Nakon što je njegovo tijelo privremeno odvezeno u vojnu bazu, postignut je dogovor o tajnom pokopu. Priebke je na kraju pokopan na tajnoj lokaciji na jednom talijanskom zatvorskom groblju.

Otpor je bio razumljiv. Priebke je nijekao Holokaust i nikad nije pokazao kajanje. Temeljni strah koji pokreće ovakve reakcije jest opasnost od stvaranja mjesta hodočašća za neonaciste. Priebkeov rodni grad Henningsdorf već se borio s okupljanjima njegovih pristaša za njegove rođendane. Nitko nije želio sudbinu Wunsiedela, bavarskog gradića koji je desetljećima bio opterećen posjetiteljima groba Hitlerovog zamjenika Rudolfa Hessa. Problem je riješen tek 2011. godine kada je, uz pristanak obitelji, Hessovo tijelo ekshumirano, kremirano, a pepeo prosut u more. Iskustvo s Hessovim grobom potvrdilo je ispravnost odluke koju su Saveznici donijeli više od šest desetljeća ranije, u zoru 16. listopada 1946. godine.

VAGANJ 95 Direktiva 8: Kako je Ante Gotovina slomio Ratka Mladića. Saznao sve njegove planove

Nakon gotovo godinu dana suđenja pred Međunarodnim vojnim sudom, tijekom kojeg su predočeni dokazi o agresivnom ratu, masovnim ubojstvima, progonima i zločinima diljem okupirane Europe, izrečene su presude. Dvanaest najviših preživjelih dužnosnika Trećeg Reicha osuđeno je na smrt. No, smaknuća su stvorila novi problem, onaj koji se nije ticao prava, već sjećanja i budućnosti: što učiniti s njihovim tijelima? Savezničke vlasti bile su odlučne u namjeri da Joachim von Ribbentrop, Wilhelm Keitel, Ernst Kaltenbrunner, Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Fritz Sauckel, Alfred Jodl i Arthur Seyss-Inquart ne dobiju konvencionalne grobove. Rješenje je bilo radikalno i provedeno s kirurškom preciznošću: neće biti javnih sprovoda, prepoznatljivih grobnih mjesta niti trajnih spomenika oko kojih bi se mogli okupljati simpatizeri nacizma. Njihova tijela morala su nestati. U ranim jutarnjim satima 16. listopada, desetorica osuđenika, jedan po jedan, odvedeni su na vješala podignuta u staroj gimnazijskoj dvorani nirnberškog zatvora. Egzekuciju je proveo američki narednik John C. Woods, koristeći metodu standardnog pada koja je kod nekih osuđenika rezultirala sporom smrću gušenjem umjesto brzim lomom vrata. Neki su pri padu glavom udarili o rub otvora na platformi. Bio je to surov i nimalo dostojanstven kraj za ljude koji su upravljali mašinerijom smrti.

Jedan čovjek ipak je izbjegao omču. Hermann Göring, Reichsmarschall i nekadašnji zapovjednik Luftwaffea, bio je najviše rangirani nacist na suđenju i dominantna ličnost među optuženicima. Otvoreno prkosan i bez trunke kajanja, osuđen je na smrt vješanjem. Međutim, Göring nije namjeravao dopustiti Saveznicima da mu priušte takav kraj. U noći 15. listopada, samo nekoliko sati prije smaknuća, u svojoj je ćeliji progutao kapsulu cijanida. Unatoč strogom nadzoru, nekako je uspio dobiti otrov. Nikada nije sa sigurnošću utvrđeno kako mu je to pošlo za rukom, iako se spekuliralo da mu je kapsulu, skrivenu u kutijici s kremom, dostavio jedan od američkih stražara opčinjen njegovom karizmom. Njegov čin bio je posljednji izraz prkosa, pokušaj da izbjegne ono što je smatrao ponižavajućom smrću i umre pod vlastitim uvjetima. Iako je izbjegao vješala, nije izbjegao sudbinu koja je bila namijenjena njegovim suborcima. Njegovo beživotno tijelo pridruženo je ostalima.

BJEŽAO 14 GODINA LOV NA RATKA MLADIĆA Dnevnik je skrio u zidu, Heckler & Koch u čarape

Nakon smaknuća, jedanaest tijela u drvenim ljesovima ukrcano je u kamione američke vojske. Cijela operacija obavijena je velom tajne. Kako bi se zavarali promatrači, službena priča glasila je da se prevoze tijela američkih vojnika koji su preminuli u bolnici. Odredište je bio München, udaljen oko 170 kilometara, točnije krematorij na groblju Ostfriedhof. Izbor lokacije bio je simboličan i praktičan; tijela su odvezena daleko od grada u kojem im se sudilo. U tom istom krematoriju tijekom rata su spaljena tijela tisuća protivnika nacističkog režima, uključujući žrtve iz koncentracijskih logora Dachau i Auschwitz. U jezivom obratu povijesti, počinitelji su završili na istom mjestu kao i neke od njihovih žrtava.

Nakon što su tijela kremirana, pepeo nije predan obiteljima. Nije pohranjen u urne s njihovim imenima. Umjesto toga, sav pepeo je pomiješan kako bi se uništio svaki individualni trag, a zatim su ga američki časnici rasuli u jedan od pritoka rijeke Isar. Ljudi koji su nekoć zapovijedali vojskama i gospodarili životima milijuna, namjerno su lišeni čak i najosnovnijeg oblika povijesne trajnosti: obilježenog počivališta.

Odluka Saveznika nije bila pokušaj brisanja ovih ljudi iz povijesti. Upravo suprotno. Nirnberški proces stvorio je jedan od najopsežnijih javnih zapisa o zločinima jednog režima. Transkripti, dokumenti, fotografije i svjedočanstva sačuvani su za buduće generacije. Njihova imena ostala su zabilježena, a njihovi zločini dokumentirani do najsitnijih detalja. Ono što je uništeno bila je mogućnost da fizički grob postane zamjena za povijest, da se mjesto sjećanja pretvori u mjesto glorifikacije. Saveznici su razdvojili povijesno pamćenje od fizičkog obilježavanja.

U tom svjetlu, odluka srbijanskih vlasti da se Ratku Mladiću priredi sprovod s najvišim državnim i vojnim počastima ne samo da vrijeđa njegove žrtve, već i ignorira ključnu lekciju 20. stoljeća. Ona riskira stvaranje upravo onoga što su pobjednici nad nacizmom tako pažljivo nastojali spriječiti: rehabilitaciju osuđenog zločinca i pretvaranje njegovog groba u 'spomenik'.

*Uz pomoć AI