U srpnju 1997. godine, časnik Vojske Jugoslavije Milan Gunj primio je hitan telefonski poziv u svom domu u Beogradu. Nešto se čudno događalo na poslu i morao je odmah doći. Posao stožernog narednika Gunja bio je posao vojnog hotelijera. Brinuo se o nizu čuvanih odmarališta koje je vojska osiguravala za svoje najviše časnike. Vojnik koji ga je zvao radio je u jednom od tih idiličnih utočišta, na Rajcu. Stigli su neočekivani gosti, a vojnik se nije usuđivao reći više. Nekoliko trenutaka kasnije, stigao je i drugi poziv, iz ureda načelnika Generalštaba, s naredbom da odmah ode na Rajac. Sve će mu biti rečeno kad stigne.
Dva sata kasnije, Gunj je stigao u odmaralište i zatekao desetak naoružanih muškaraca u civilu. A onda je iz predvorja hotela izašao i razlog cijele te tajnovitosti: nepogrešiv lik nabijenih prsa i otupjelog, rumenog lica koje je Gunj stotinu puta vidio u vijestima o ratu u Bosni - general Ratko Mladić.
- Bio sam donekle iznenađen, uplašen i zbunjen. Prvo, jer je to bilo u mom kompleksu, a nisam imao nikakve informacije da će se to dogoditi. I drugo, znam da je gospodin Ratko Mladić optužen za određena djela od strane Haškog suda. U tom trenutku bio sam u panici - prisjetio se Gunj.
General je bio optužen za najteže zločine u Europi od doba nacizma. Nadgledao je trogodišnju opsadu Sarajeva i svakodnevno ubijanje njegovih stanovnika granatiranjem i snajperskom vatrom. Bio je tamo i kada su njegove trupe u srpnju 1995. pregazile Srebrenicu. Predstavljajući se kao instrument nacionalne osvete, Mladić je umirivao zarobljene bošnjačke žene da će njihovi najmiliji biti sigurni, dok su istovremeno njegovi vojnici odvodili i ubijali osam tisuća njihovih muževa i sinova. Čovjek koji se pojavio u Gunjovom odmaralištu bio je najtraženiji čovjek na svijetu.
Mladić i njegova pratnja ostali su na Rajcu mjesec dana prije nego što su, opet usred noći, otišli u drugo vojno odmaralište, Štragare, elaborirano šumsko sklonište s sportskim terenima i bazenima. Generalštab je bio odlučan u namjeri da Mladiću osigura udobnost i sigurnost, pa je cijeli jedan odjel, 30. personalni centar, zadužen da se brine o njemu. Uz falangu tjelohranitelja, Mladić je imao vozača, kuhara, pa čak i osobnog konobara. U tom je razdoblju provodio i mnogo vremena u Beogradu, u obiteljskoj kući na Košutnjaku, odlazeći u restorane i na nogometne utakmice.
Pad zaštitnika i početak skrivanja
No, dok je Mladić živio u zaštićenom balonu, Srbija se mijenjala. Pad Slobodana Miloševića s vlasti 5. listopada 2000. i njegovo izručenje Haagu sljedećeg lipnja uznemirili su Mladića. Više se nije mogao oslanjati na beogradsku vlast. Užurbano se preselio u još jednu bazu, Krčmar kod Valjeva, Titovo sklonište s jačim utvrdama i podzemnim bunkerima. Od tada će Mladić biti u stalnom povlačenju, jer je nova vlast postupno preuzimala kontrolu nad sigurnosnim aparatom. U ožujku 2002. formalno je umirovljen, a ubrzo je donesena i uredba o suradnji s Haškim sudom. Generali su mu nevoljko rekli da mora napustiti Krčmar. Njegov početni odgovor bio je prkos. Naredio je tjelohraniteljima da se ne miču, što je izazvalo napetu situaciju u svibnju 2002., tijekom koje je vojska izvodila lažne helikopterske napade iznad baze kako bi ga natjerala da ode. Mladić je konačno popustio i 1. lipnja napustio bazu u konvoju vojnih automobila.
Time je završila era vojnog luksuza i započela faza izolacije. Njegova mreža podrške smanjila se s cijele vojske na šačicu starih suboraca iz bosanskog rata, predvođenih Jovom Đogom. Ovaj bivši pukovnik vodio je iznajmljivanje niza stanova u labirintu nebodera na Novom Beogradu. Šetnje šumom zamijenila je betonska stvarnost.
- U Novom Beogradu ostajao je u stanu, donosili su mu hranu i novine, a za razliku od vojnih objekata, obitelj ga nije mogla posjećivati - rekao je Mladićev odvjetnik Miloš Šaljić.
Zidovi se zatvaraju
Život mu se dodatno zakomplicirao 12. ožujka 2003., kada je ubijen srbijanski premijer Zoran Đinđić. Uslijedila je masovna akcija uhićenja koja se opasno približila Mladićevoj mreži. Postao je još oprezniji. Promijenio je stan, ali tjelohranitelji više nisu bili s njim. Samo je jedan čuvar u svakom trenutku znao njegovu adresu. Odanost pomagača osiguravana je na brutalan način: pokazivane su im fotografije njihove djece, kao jeziv podsjetnik na cijenu izdaje.
Dokazi sugeriraju da se Mladić neko vrijeme skrivao i u labirintu podzemnih tunela ispod vojarne na Topčideru u Beogradu. Ondje su 5. listopada 2004. pronađena mrtva dva vojnika, Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović. Vojna istraga zaključila je da se radilo o ubojstvu i samoubojstvu, no civilna komisija kasnije je utvrdila da ih je ustrijelila treća osoba. Roditelji žrtava uvjereni su da su ubijeni jer su otkrili dokaze da se Mladić tamo skriva.
Do 2005. Mladić se osjećao sve nervoznije. U prosincu je premješten u selo Ljuba kod Sremske Mitrovice, no ruralna idila bila je kratkog vijeka. U siječnju 2006. uhićen je njegov logističar Đogo. Mladić je naglo prekinuo sve veze sa svojom mrežom, vjerujući da je kompromitirana, te se usred noći 4. veljače 2006. pojavio na vratima svog šogora Krste Jegdića. Njegovo prijeteće ponašanje natjeralo je Jegdićevu suprugu da mu zabrani ostanak. Umjesto toga, odvezli su ga u kuću drugog brata, Miroslava, u selu Mala Moštanica. U travnju 2006. sigurnosna agencija BIA izvela je glasnu raciju u selu. Gledajući kroz prozor, Mladić je sigurno mislio da je gotovo, no agenti su upali u pogrešnu kuću. Bila je to ili monumentalna pogreška ili namjerno upozorenje. Mladić je pobjegao u šumu i nekoliko dana kasnije zauvijek napustio Malu Moštanicu.
Otkriće dnevnika i ruska veza
Značajan trenutak u potrazi dogodio se u veljači 2010. godine. Policija je, koristeći specijalnu kameru koja može gledati kroz zidove, pretraživala Mladićevu obiteljsku kuću. Iza lažnog zida otkrili su pravo blago - 18 bilježnica s njegovim ratnim dnevnicima, stotine zvučnih zapisa i brojne dokumente. Materijali su pružili do tada najuvjerljivije dokaze o koordinaciji između vojske bosanskih Srba i Beograda.
U međuvremenu, nova srbijanska vlada pod Borisom Tadićem pojačala je pritisak, motivirana željom za ulaskom u Europsku uniju. Pritisak je vršen i na Mladićevu obitelj. No Mladići su imali moćnog zaštitnika: ruski FSB. Moskva je u Mladiću vidjela slavenskog vojnog heroja kojeg progone zapadne sile. Operativci BIA-e našli su se u igri špijuna protiv špijuna.
- Svaki put kad bismo se približili nekome iz njegova kruga da surađuje, otišli bi na dugu sjednicu u rusko veleposlanstvo i izašli hladni na ideju da razgovaraju s nama - prisjetio se Miodrag Rakić, koordinator potrage. Rakić je posumnjao da Rusija financijski pomaže obitelj. Šokirao se kada ga je posjetio jedan od Mladićevih pristaša i, kako bi dokazao ozbiljnost prijetnje, detaljno mu opisao dnevnu rutinu njegovog malog sina. Rakić je bio uvjeren da samo FSB ima kapacitete za takvo što. Stoga je 2010. u Moskvi izravno suočio Nikolaja Patruševa, Putinova šefa tajnih službi.
- Osjećam vrlo hladan vjetar u lice koji dolazi s istoka - rekao mu je Rakić. Patrušev je sugerirao da je zaštita odobrena s vrha, misleći na samog Putina, ali je obećao da će "učiniti što može". Što god da se dogodilo, ruska podrška Mladićevoj mreži nakon toga je presušila.
Posljednji dani slobode
Mladićev život bjegunca završio je u trošnoj seoskoj kući njegova rođaka Branislava, u selu Lazarevo. Zdravlje mu se naglo pogoršalo, no odbijao je ići u bolnicu. Na kraju ga je odala obiteljska sentimentalnost. Na Đurđevdan 2011. godine, sin Darko doveo je svoju djecu u Lazarevo. Nakratko su svratili do Branislavove kuće. Nisu ulazili, samo su stajali u dvorištu dvadesetak minuta, što je zbunilo policajce koji su ih pratili. Tek nakon uhićenja postalo je jasno zašto.
- Gledao ih je kroz prozor. Nije bio dobro. Nije mogao dopustiti da ga djeca vide, ali je imao želju vidjeti ih - rekao je tadašnji predsjednik Tadić. Nakon toga, obitelj Mladić je u tri dana dva puta zvala Lazarevo. "Zašto dva puta? To nas je na kraju odvelo do te kuće."
U zoru 26. svibnja 2011., policajci su upali u kuću. Iza vrata jedne sobe pronašli su starca s crnom bejzbolskom kapom. Izgledao je toliko oronulo da ga isprva nisu prepoznali. "Tko si ti?" pitali su.
- Našli ste onoga koga tražite. Ja sam Ratko Mladić - odgovorio je s tračkom prkosa. Njegov pištolj Heckler & Koch pronađen je među prljavim čarapama na dnu ormara. Kada je odvjetnik Šaljić stigao u ćeliju, bio je šokiran.
- Izgledao je plavo, a usta i lice bili su mu iskrivljeni. Ne bih ga prepoznao na ulici - prisjetio se. Vidjevši ga, starac je ustao, zagrlio ga i počeo jecati. Prije izručenja u Haag, sudac mu je ispunio posljednju želju na srbijanskom tlu: posjet grobu kćeri Ane, koja si je 1994. oduzela život njegovim pištoljem. Mladić je dobio 45 minuta na groblju. Stražari su se povukli.
- Mogli ste vidjeti kako mu se usne miču. Razgovarao je s njom - prisjetio se Rakić.
