Kada mu je u studenome 1997. umro otac Louis, američki svećenik Robert Francis Prevost našao se pred odlukom što učiniti s nasljedstvom. Mogao je novac sačuvati za budućnost, ali odlučio se na nešto posve drukčije. U dalekom Peruu postojala je siromašna zajednica koja je godinama sanjala o vlastitoj crkvi. Vjernici su imali zemljište, ali nisu imali dovoljno novca da podignu zgradu. Nedjeljom su se okupljali u improviziranom prostoru napravljenom od granja i lišća. Djeca su sjedila na klupama sprijeda, dok su odrasli stajali iza njih. Prevost je odlučio pomoći. Nasljedstvo koje mu je ostavio otac darovao je za izgradnju betonskih temelja buduće crkve. Gotovo tri desetljeća poslije taj će američki misionar postati poglavar Katoličke crkve, papa Lav XIV.

Ova dosad manje poznata epizoda iz njegova života jedna je od priča koje donosi nova biografija American Pope: Leo XIV's Road from the South Side of Chicago to Vatican City (Američki papa: Put Lava XIV. od južnog Chicaga do Vatikana), koju su napisali novinari američkog NPR-a Daniel Burke i Scott Detrow. Knjiga je objavljena u listopadu ove godine, a donosi niz osobnih detalja o 71-godišnjem Papi, njegovim roditeljima, odrastanju, dvojbama oko svećeničkog poziva i desetljećima provedenima u Latinskoj Americi. Kako piše američki magazin People, koji je izdvojio pet zanimljivih priča iz nove biografije, današnji Papa bio je mnogo bliži običnom obiteljskom životu nego što bi se moglo zaključiti iz njegova današnjeg položaja. Razmišljao je o tome da ima suprugu i djecu, bio je fasciniran automobilima i kamionima, a s ocem je otvoreno razgovarao o tome treba li uopće nastaviti svećeničkim putem.

Prevostova veza s Peruom nije bila samo svećenička ili misionarska. S vremenom je ta zemlja postala njegov drugi dom, a ondje je izgradio bliska prijateljstva i duboke odnose s lokalnim stanovništvom. Nakon smrti majke Mildred 1990. godine počeo je sve više vremena provoditi s ocem Louisom, kojega je povremeno vodio sa sobom u Peru. Želio mu je omogućiti promjenu okruženja nakon gubitka supruge, ali i upoznati ga s ljudima među kojima je njegov sin živio i radio. Louis Prevost nije dobro govorio španjolski, no to mu nije smetalo da se zbliži s mladim bogoslovima i redovnicima. Razgovarali su o sportu, glazbi i vjeri, a on se redovito pridruživao njihovim jutarnjim i večernjim molitvama. Posebno je zanimljivo da su ga sjemeništarci prozvali Luigi, talijanskom inačicom njegova imena. Nitko se poslije nije mogao točno prisjetiti kako je taj nadimak nastao. Louis je i nakon povratka u Sjedinjene Države održavao veze s mladim ljudima koje je upoznao. Za njihove rođendane slao je čestitke, a u svaku je stavljao novčanicu od 20 dolara. Bio je to malen, ali osoban znak pažnje. Prema novoj biografiji, njegova fotografija i danas visi u kapelici redovničke kuće u kojoj su se školovali budući svećenici. Nakon njegove smrti u studenome 1997. Robert Prevost odlučio je da neće zadržati nasljedstvo. U četvrti Santa María žene iz lokalne zajednice već su neko vrijeme molile augustince da im pomognu izgraditi crkvu. Imale su zemljište, ali ne i novac za gradnju. Prevost je pomogao s dokumentacijom, građevinskom opremom i organizacijom projekta. Ipak, nije želio sve preuzeti na sebe. Smatrao je važnim da sami stanovnici sudjeluju u prikupljanju donacija, pa čak i traženju pomoći iz inozemstva. Želio je da na kraju mogu reći kako su vlastitim trudom izgradili crkvu koja pripada njima. Novac koji je naslijedio od oca zato je iskoristio za financiranje njezinih betonskih temelja. Bio je to konkretan doprinos projektu koji je lokalnoj zajednici omogućio da krene prema ostvarenju dugogodišnje želje. Koliko je točno novca darovao, autori biografije ne navode.

Još potresnija priča odnosi se na posljednje godine života njegove majke Mildred. Dok je Prevost radio kao misionar u Peruu, njegova obitelj živjela je u američkoj saveznoj državi Illinois. U to vrijeme udaljenost između njih bila je mnogo veći problem nego danas. Međunarodni telefonski razgovori bili su skupi, a pisma su putovala tjednima. U veljači 1984. Mildred je dijagnosticiran rak. Liječnici su isprva procjenjivali da joj je preostalo tek šest mjeseci života, no eksperimentalna terapija omogućila joj je da poživi još nekoliko godina. Tijekom 1989. i 1990. stanje joj se pogoršavalo, a Robert je više puta putovao iz Perua u Illinois kako bi bio uz nju. Svaki put suočavao se s mogućnošću da je vidi posljednji put. Njegov brat John ispričao je autorima knjige kako je obitelj povremeno vjerovala da je kraj neizbježan. Robert bi doputovao kući, ali majka bi se ponovno oporavila pa bi se on vratio svojim svećeničkim obvezama u Južnoj Americi. U lipnju 1990. postalo je jasno da se Mildred ovaj put neće oporaviti. Robert je ponovno došao u Illinois i posljednje dane proveo uz njezin krevet, gotovo se ne odvajajući od nje. Želio je da majka ne bude sama u trenutku smrti. Preminula je 18. lipnja 1990. u Chicago Heightsu, u 77. godini. Budući Papa potom je predvodio njezinu misu zadušnicu u crkvi svete Marije. Bio je to isti oltar pred kojim je desetak godina prije njegova majka klečala kako bi primila pričest iz ruku svojega tek zaređenog sina. Žena koja ga je još kao dječaka vodila na misu i učila moliti krunicu sada je posljednji put ispraćena upravo njegovom molitvom.

DRUŽBA SVETOG PIJA Tko su 'lefebrovci': Danas će zarediti četiri biskupa, Papa ih izopćuje iz Crkve?!

Iako je već s 13 godina otišao u sjemenište, Robert Prevost nije uvijek bio potpuno siguran da želi život posvetiti svećeništvu. Prema novoj biografiji, u mladosti je razmišljao i o sasvim drukčijoj budućnosti. Zamišljao je da ima suprugu, djecu i obiteljski život nalik onome kakav su imali njegovi roditelji u Doltonu, predgrađu Chicaga. O svojim dvojbama razgovarao je s ocem, koji mu je pomogao da pronađe odgovore na pitanja na koja mu ni razgovori sa svećenicima nisu pružili potpuno zadovoljavajuća objašnjenja. Louis Prevost uvjeravao je sina da postoje različiti oblici duboke povezanosti i ljubavi te da odnos svećenika s Bogom može biti jednako snažan i ispunjavajući kao odnos između supružnika. Ti su razgovori pomogli Robertu da razjasni vlastiti poziv.

No kao dječak nije sanjao isključivo o svećeništvu. Jedno je vrijeme želio postati vozač kamiona. Susjed koji je u njihovoj ulici parkirao velika teretna vozila i prikolice probudio je u njemu fascinaciju svime što ima kotače. Dječak je toliko pažljivo proučavao automobile i kamione da ih je mogao prepoznavati po sitnim detaljima, poput oblika branika ili kotača. Tijekom obiteljskih putovanja naglas je nabrajao marke i vrste vozila koje bi susretao na cesti. Ni tijekom studija nije bio potpuno povučen mladić koji je razmišljao samo o vjeri. Na Sveučilištu Villanova nije izlazio s djevojkama, za razliku od nekih drugih sjemeništaraca, ali odlazio je na zabave i družio se s kolegama. Prijatelji se prisjećaju kako se jednom za Noć vještica prerušio u američkog komičara Groucha Marxa, s velikim umjetnim brkovima i cigarom.

Jedno od najvećih iznenađenja iz nove biografije odnosi se na događaje neposredno prije konklave u svibnju 2025. godine. Robert Prevost tada je već počeo razmišljati o povlačenju iz aktivne crkvene službe. Nije vjerovao da bi kardinali mogli izabrati Amerikanca za poglavara Katoličke crkve. Njegovo uvjerenje dodatno je učvrstio intervju čikaškog nadbiskupa, kardinala Blasea Cupicha, pravim imanom Blaž Josip Čupić koji je bio hrvatskog porijekla. On je u spomenutom intervjuu ocijenio da bi izbor pape iz Sjedinjenih Država bio teško zamisliv zbog goleme političke, gospodarske i vojne moći te zemlje. Prevost je te riječi prenio svojem prijatelju, svećeniku Johnu Merkelisu, uz komentar da zbog toga mirno spava. Bio je gotovo siguran da se njegovo ime neće naći među ozbiljnim kandidatima. Merkelis je njegovu izjavu poslije prepričao njihovoj nekadašnjoj mentorici, sestri Thérèse DelGenio, koja je s obojicom radila tijekom njihova obrazovanja i pomaganja ljudima koji su se borili s ovisnostima. Njezina reakcija bila je kratka i duhovita: "Ups, zaboravio je na Duha Svetoga".

PAPIN APARTMAN TAJNA 10. KATA Bolnica Gemelli: Papu Lava čuvaju naoružani agenti u civilu

Ni Papina obitelj nije bila oduševljena mogućnošću njegova izbora. Njegov brat John priznao je autorima knjige da se u početku molio da Robert ne postane papa. Znao je da bi to značilo manje posjeta obitelji i kraj njihova dotadašnjeg, bliskog odnosa. Ipak, s vremenom je promijenio način razmišljanja i prihvatio da je najvažnije ono što je dobro za Crkvu. Dana 8. svibnja 2025. kardinali su izabrali Roberta Prevosta za 267. poglavara Katoličke crkve. Uzeo je ime Lav XIV. i postao prvi papa rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i prvi augustinac na Petrovoj stolici. Unatoč izboru za papu, Lav XIV. nije prekinuo veze s ljudima iz svojeg nekadašnjeg života. Prema pisanju magazina People, nekadašnji profesori, školski kolege i svećenici iz Perua otkrili su da im iz Vatikana redovito odgovara na elektroničku poštu, poruke na WhatsAppu i SMS-ove, katkad već nekoliko sati nakon što ih primi. Promijenio se, doduše, njegov način potpisivanja. Dok je prije prijateljima poruke završavao pozdravom "Mir i ljubav, Bob", sada ih potpisuje službenim papinskim potpisom "Leone PP. XIV." Sačuvao je i smisao za humor. Kada ga je jedna bivša mentorica upitala kako uspijeva svakodnevno jesti tjesteninu, a da pritom ne zaprlja bijelu papinsku odjeću, odgovorio joj je jednostavno: "Vrlo pažljivo".

Nova biografija objavljena je u trenutku kada se Papa suočava i s vlastitim zdravstvenim izazovima. Dana 13. listopada 2026. operiran je zbog raka pluća, a liječnici su mu odstranili donji režanj desnog plućnog krila. Naknadne pretrage potvrdile su da je bolest bila lokalizirana te da zasad nije potrebno dodatno onkološko liječenje. Papa se vratio javnim dužnostima, iako mu liječnici preporučuju oprez tijekom oporavka. Knjiga American Pope tako dolazi u osobito osjetljivom trenutku njegova pontifikata. Dok se svjetska javnost bavi zdravstvenim stanjem prvog američkog pape i budućnošću Katoličke crkve, autori Daniel Burke i Scott Detrow vraćaju čitatelje desetljećima unatrag, u vrijeme kada je Robert Prevost bio tek mladi misionar koji je pokušavao pomoći siromašnim zajednicama u Peruu.