Nekad je politika bila zaslužna, sad je politika kriva. Onaj koji se držao politike, družio s političarima, ovisio o politici, nastupao kao političar, ratovao s političarima i javno dijelio političke stavove, sad se žali da je postao žrtvom politike. Tko se politike laća, od politike i pogiba. 

Kao najbolja prvoaprilska šala odjeknula je vijest da Ivan Turudić ipak nije izabran za predsjednika Vrhovnog kaznenog suda. Toliko je bilo teško u to povjerovati. Da imenovanje koje je HDZ namjestio za Turudića nije na kraju palo u njegove ruke.
Turudić nije skrivao da ga je to jako naljutilo i uvrijedilo, a za sve je okrivio Zorana Milanovića. “Protiv mene vođena je nesmiljena medijska hajka, prvenstveno od predsjednika države, koji je iznio niz laži o meni”, žalio se. “Od saborskih zastupnika svih provenijencija, lijevih, desnih, srednjih, javnost je stekla dojam da sam za nešto kriv.”
U najkraćem, politika ga je stajala imenovanja na taj visoki sud.

Bez obzira na činjenicu da je upravo politika pripremila teren i stvorila uvjete da se Turudića imenuje na tu visoku sudačku dužnost. Bivši ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković prije dvije godine povjerio je Turudiću tehničko-administrativne poslove osnivanja Visokog kaznenog suda, čime se oglušio na odredbu Zakona o sudovima prema kojoj se poslovi osnivanja VKS-a mogu povjeriti sucu istog ili višeg ranga, što Turudić kao sudac Županijskog suda u Zagrebu ipak nije bio.
I tako, politika ga je gurala, politika mu je - navodno - presudila.

Samo taj jedan slučaj predstavlja sukus Turudićeve sudačke karijere zadnjih dvadesetak godina. Uvijek je bio blizu politike ili blizak s političarima, sudio je političarima ili na političkim suđenjima, hvalio se političkim stavovima, svrstavao uz jednu politiku i vodio javne polemike s drugom politikom, obično lijevom.

Pa je tako i sad HDZ-ova politika otvorila vrata Turudićevu imenovanju na Visoki kazneni sud, koji bi trebao preuzeti dobar dio ovlasti od Vrhovnog suda, dok je paralelno s time HDZ računao s novim imenovanjem Đure Sesse za predsjednika Vrhovnog suda, samo da bi se Turudić požalio da mu je ona druga politika, utjelovljena u Zoranu Milanoviću, osujetila to imenovanje. Sudac koji je karijeru gradio ruku pod ruku s jednom politikom sad ima obraza žaliti se da je postao žrtva druge politike. A politika je oduvijek pratila Turudića u stopu, kao što je Turudić išao ukorak s politikom. 

Osudio je Hrvoja Petrača zbog otmice sina Vladimira Zagorca i autora one famozne izreke o “Smranaderu” na suđenju koje je imalo medijsko-političku pozadinu. Onda je Ivo Sanader, uz Miroslava Šeparovića i Vladimira Šeksa, gurao Turudićevo imenovanje za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, koje je tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt srušila. Pa je Sanader srušio nju.

Zatim je Turudić osudio Sanadera, samo da bi njegova presuda otvorila vrata HDZ-ovu Ustavnom sudu da poništi presudu, a i na Arbitražnom sudu za Inu i MOL zaključeno je da je Turudić bio previše pristran u tom suđenju. Potom je Turudić preko medija poručivao kako je spreman razmisliti o ministarskoj poziciji u vladi Tomislava Karamarka, dok je istodobno vodio javne ratove protiv predsjednika Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića, kojega je nazivao “boljševikom i monarhom”.  Bilo je to u vrijeme dok je kao sudac posjećivao šatoraše i tvrdio kako je “HDZ stranka koja je dala odlučujući doprinos stvaranju hrvatske države” te upozoravao da Milanović, koji je tad bio na diplomatskoj funkciji u Bruxellesu, “sigurno nije dao isti doprinos kao on koji je bio dragovoljac Domovinskog rata”.

Znači, nemaju svi isto pravo na ovu državu. U doba Karamarkova puštanja nacionalističkog zloduha iz boce Turudić je predlagao zatvorske kazne za javno izrečene tvrdnje da je Domovinski rat bio građanski rat, kao što se javno družio s Josipom Rimac i Zdravkom Mamićem dok su se protiv njih vodili kazneni postupci. 

I kao što tvrdi da je Milanović protiv njega vodio nesmiljenu hajku, Turudić bez krzmanja poručuje kako ga “HDZ nije nikad štitio, nikad u životu”. Možda tek promovirao.Zanimljivo, ovaj Turudićev neuspjeh, jedan od rijetkih i vjerojatno najveći otkako je počeo graditi svoju sudačku karijeru, poklopio se s odlaskom plejade njegovih patrona, prijatelja i suradnika. Nema više Ive Sanadera, Zdravka Mamića, Milijana Brkića, Vladimir Šeks je na izlaznim vratima, u HDZ-u su zapuhali neki novi vjetrovi, pa bi se ovaj Turudićev poraz mogao smatrati simboličkim krajem jedne ere. Netko hrabriji usudio bi se prognozirati kako Turudićevim micanjem u stranu kreće prava reforma pravosuđa. Kao što misle da bi ta reforma trebala početi i micanjem Đure Sesse s čela Vrhovnog suda i imenovanjem Zlate Đurđević za njegovu nasljednicu.
Time bi se jednim udarcem ubile dvije HDZ-ove muhe na vrhu hrvatskog pravosuđa. Premda se na tom pravosuđu skupilo već previše muha u ovih trideset godina otkako je političku kontrolu bivše partije nad sudstvom zamijenila kontrola HDZ-a, kao duhovnog nasljednika Saveza komunista.

Primjerice, suđenje Zdravku Mamiću zbog Turudića svojedobno se prebacilo u Osijek, gdje je Mamić pronašao nove jatake, kojima je dijelio darove i satove. No kao što Turudić sad kritizira politiku za svoj neuspjeh, iako je politika bila zaslužna za njegove uspjehe, tako se visoka politika s Pantovčaka i iz Banskih dvora javno prepire oko Vrhovnog suda, potvrđujući time kako je hrvatsko sudstvo bilo i ostat će pod kontrolom, paskom ili makar pokroviteljstvom politike.
Tu činjenicu će Ivan Turudić, sa svojim prijateljem Zdravkom Mamićem, kao i s plejadom visokorangiranih optuženika, vrlo rado iskoristiti u svojoj argumentaciji. Ipak, oni ne vide problem u činjenici da politika drži pravosuđe. Problem je samo ako ga ne drži njihova politika. Obično HDZ-ova.