Neke davne događaje prvenstveno pamtimo po asocijacijama. Uglavnom se radi o onim događajima koji su obilježili određeno vrijeme, odnosno događaje za koje se voli reći da ih većina ljudi percipira tako da točno pamte gdje su se nalazili u trenutku kad su se dogodili, odnosno kad su čuli za vijest o njima. Jedan od tih događaja je i nesreća u nuklearnoj elektrani Černobil, koja je ubrzala raspad SSSR-a, a samim time i pad komunizma, uvodeći svijet u novu eru. Tri su asocijacije koje se kod mene javljaju prilikom prisjećanja na ovaj događaj. Prva se odnosi na naslovnu stranicu Vjesnika, iz kojeg sam saznao za nesreću. Zaprepastila me njena dramatičnost. U to vrijeme sam studirao u Sarajevu, bez televizije i radija, kao i većina studenata u to vrijeme, tako da mi je to bila prva vijest o tome. Te naslovne stranice i danas se maglovito sjećam. Najprije sam se zapitao zbog čega bi nâs, tisuću kilometara udaljene od mjesta nesreće, to toliko zanimalo, da bi zauzelo cijelu naslovnu stranicu Vjesnika. Kupio sam novine i u tramvaju, na putu do fakulteta, pročitao vijest o nesreći. Druga asocijacija je tajanstvena “zona” iz filma “Stalker” Andreja Tarkovskog, u što se nakon nesreće pretvorilo idilično područje oko černobilske nuklearke. Taj film, snimljen 1979. godine, kao da je na neki način predvidio što će se dogoditi, i to kao posljedica jednog birokratiziranog i autoritarnog društva. Barem sam ga ja tako doživljavao. Treća asocijacija je najsnažnija: pola godine nakon toga, kao student treće godine strojarstva, bili smo na praksi u jednoj Energoinvestovoj tvornici u sarajevskom naselju Stup, koja je proizvodila goleme posude pod tlakom. Radilo se o praksi iz predmeta zavarivanje. Profesor nam je objasnio da se u golemoj, dvadeset metara visokoj hali proizvode separatori pare za ruske nuklearke. Pred nama je na željezničkom podvozju bila golema, desetak metara dugačka i pet-šest metara visoka cisterna od debelog lima. Za varove na tim posudama bila je potrebna najmodernija tehnologija sa Zapada, tako da su se proizvodili u Sarajevu, a ne u Sovjetskom Savezu, gdje je ta tehnologija bila nedostupna. Profesor nam je rekao da je isti takav separator bio ugrađen i u stradali blok broj četiri nuklearne elektrane u Černobilu. Osjećaj koji me spopao bio je taj da su one tisuće kilometara o kojima sam razmišljao kad sam saznao informaciju o nesreći poprilično relativne, odnosno da je svijet mnogo manje mjesto nego što sam mislio. Kao u onom čuvenom motu romana “Kome zvono zvoni” Ernesta Hemingwaya. Dakle, ta nuklearna nesreća ticala se cijeloga svijeta, a ne samo jedne male zajednice oko dotad nepoznatoga gradića na bjelorusko-ukrajinskoj granici. Vjerujem da mnogi ljudi koji pamte ovaj događaj imaju, kao i ja, neke svoje subjektivne asocijacije na ovaj događaj.

S druge strane, imamo jedan krajnje objektivan prikaz černobilske katastrofe iz pera britanskog novinara Adama Higginbothama, čija je knjiga “Ponoć u Černobilu”, izvorno objavljena 2019. godine, koja je neka vrsta sveobuhvatne enciklopedije o najvećoj mirnodopskoj nuklearnoj nesreći. Knjigu je objavilo zagrebačko Znanje u prijevodu Ruđera Jenyja i Marije Perišić. Higginbotham je rođen 1968. godine. Bivši je američki dopisnik The Sunday Telegraph Magazina i bivši glavni urednik časopisa The Face. Pisao je također i za neke druge listove, poput The New Yorker i The New York Timesa.

Silan je trud i godine uložio Higginbotham u ovu knjigu, i rezultat je uistinu impresivan. Knjiga je opremljena fotografijama, zemljopisnim mapama, shemama nuklearnog postrojenja, kazalima imena i pojmova, obiteljskim fotografijama neposrednih sudionika, sastav vlade i Politbiroa Komunističke partije SSSR-a u vrijeme nesreće... O trudu koji je uložio Higginbotham u “Ponoć u Černobilu” na najbolji način pokazuje podatak da se popis vlastitih bilježaka koje je iskoristio kao građu za knjigu proteže na gotovo stotinu dvadeset stranica, dok bibliografija zauzima tridesetak stranica knjige. Domaći izdavač se potrudio čak i oko stručnih recenzenata prijevoda, što je za svaku pohvalu. Taj iznimno zahtjevni posao obavili su prof. dr. sc. Dubravko Pevec i diplomirani inženjer fizike mr. sc. Damir Subašić. Znanstvene titule dvojice recenzenata nisu tu tek tako, nego zbog kompleksnosti Higginbothamova teksta koji na jedan jednostavan i pristupačan način piše o jednoj tako kompleksnoj temi kakva je nuklearna fizika i strojogradnja.

Netko bi rekao da je slična knjiga u ovom momentu, 35 godina nakon katastrofe, nepotrebna, suvišna, da govori o jednom događaju o kojemu znamo gotovo sve. Međutim, nije tako. “Ponoć u Černobilu” se čita poput kakvog trilera. Radi se o dokumentarnoj knjizi koja ima svoje “glavne junake” po svim pravilima trilerskog žanra, gdje autor donosi njihove biografije, od djetinjstva pa do kobnog dana u černobilskoj nuklearci. To je Viktor Brjuhanov, graditelj grada Pripjata i elektrane te njen direktor. Tu su zatim dvojica viših reaktorskih nadzornih inženjera, Leonid Toptunov i Aleksandar Juvčenko, koji su se te kobne noći, na 26. travnja 1986. godine, zadesili u petoj smjeni u nadzornoj sobi bloka broj četiri. Stvarne biografije u kontekstu jednog povijesnog događaja na iznimno sugestivan način oslikavaju černobilsku tragediju iz jednog potpuno novog kuta, dajući joj i jednu novu, potpuno zanemarenu dimenziju, priču o obiteljskim tragedijama koje su se odvijale iza kulisa jedne globalne kataklizme, što Higginbothamovoj knjizi daje jedan snažan književni suspens.

Priča o Černobilu započinje u veljači 1970. godine, kad je Politbiro Partije donio odluku da se izgradi dotad najveća nuklearka u SSSR-u u idiličnom krajoliku udaljenom 15 km od gradića Černobila, koji je smješten na ukrajinsko-bjeloruskoj granici, uz obale rijeke Pripjat, pritoke Dnjepra. Planirana je gradnja elektrane od četiri zasebna bloka, svaki snage 1000 megavata, s reaktorom RBMK-1000, koji je bio veći od svakog dotad izgrađenog reaktora na Zapadu. O kojem redu veličina je ovdje riječ na najbolji način govori podatak da je jedan takav reaktor bio sposoban proizvoditi električnu energiju za milijun suvremenih kućanstava. Dakle, elektrana Černobil je od 1983., kad je pušten u pogon fatalni četvrti blok, snabdijevala električnom energijom četiri milijuna kućanstava. Planirana je gradnja još dva bloka, čime bi Černobil postao najveća nuklearna elektrana na svijetu.

Za glavnog inženjera gradnje odabran je mladi Viktor Burhjanov, vrhunski inženjer i idealist, koji u zimu 1970. stiže u šume u blizini mjesta gdje je predviđena gradnja elektrane. Ovaj dio knjige neodoljivo podsjeća na one filmske sage o američkim pionirima koji su osvajali Divlji zapad. Burhjanov je u šumi za sebe i šačicu svojih najbližih suradnika podigao privremeno naselje nazvano Lesnoj (Šumsko), skupinu drvenih koliba na kotačima, svaka s kuhinjicom i peći na drva. Dolaskom proljeća podigao je školu za učenike do četvrtog razreda osnovne škole. U kolovozu te godine Brhjanovu su se pridružili supruga Valentina, šestogodišnja kći i sinčić Oleg. “Za Valentinu je Lesnoj bio čarobno mjesto, s desetak obitelji okupljenih u sklepanim kolibama - kad bi utihnula buka buldožera i bagera, noću bi se na proplanak spustila koprena tišine, a samo je jedan fenjer probijao tamu i hukanje sova”, stoji na jednome mjestu u knjizi. Za samo sedam godina Brjuhanov je napravio graditeljsko čudo. Prva tri reaktora puštena su u pogon u ljeto 1977. godine. Prosječna dob stanovnika Pripjata, naselja izgrađenog u rekordnom roku na obali istoimene rijeke, bila je 26 godina, a više od trećine stanovništva bila su djeca. Mlade su obitelji imale na raspolaganju pet škola, tri javna bazena, trideset pet igrališta i plaže na pješčanim riječnim obalama. Urbanisti su sačuvali šumsko ozračje grada: svaki je stambeni blok bio okružen drvećem. Zgrade i otvoreni prostori bili su ukrašeni skulpturama i spektakularnim mozaicima u slavu znanosti i tehnologije.

Pripjat je preko noći postao jedno od najpoželjnijih mjesta za život u cijelom SSSR-u. Nuklearna energija bila je ponos sovjetske industrije. U Pripjatu je krajem sedamdesetih bila postavljena velika parola “Neka atom bude radnik, a ne vojnik”. To je bila neka vrsta “sovjetskog Prometeja”, kako je nazivana, što je dio socijalističke simbolike koja je egzistirala i u bivšoj Jugoslaviji, a podrijetlo vuče iz antičke mitologije. Prometej se usprotivio Zeusu i podario ljudima vatru, zbog čega je bio okrutno kažnjen. Romantični pokret iz 19. stoljeća stvorio je od njega simbol slobode, simbol božanstva koje je ljudima dalo vatru kao simbol sveopćeg napretka, a ujedno i simbol ljudske borbe protiv nepravde i sile. Brjuhanov je odobrio postavljanje spomenika u središtu Pripjata. Radilo se o masivnom brončanom hiperrealističnom kipu visokom šest metara. Prikazivao je Titana, gologa ispod nabora ogrtača, s plamenim jezicima u ruci. Bio je to Prometej koji se s Olimpa spustio noseći ljudima dar vatre. “S njom je čovječanstvu”, ironizira Higginbotham, koristeći zvaničnu partijsku terminologiju, “donio svjetlost, toplinu i civilizaciju - baš kao što su lučonoše Crvenog atoma noću osvjetljivale sovjetske domove”.

Uzroci kobne nesreće na reaktoru u bloku broj četiri bili su brojni konstrukcijski nedostaci na reaktoru RBMK-1000. U povjerljivoj studiji koja je izrađena 1980. godine, navodi se devet velikih konstrukcijskih propusta na reaktoru. Nesreću je izazvao fenomen koji su konstruktori reaktora bili svjesni od početka, ali ga unatoč tome nisu otklonili: pod određenim okolnostima kontrolne šipke mogu ubrzati reaktivnost reaktora umjesto da je uspore. To se događalo kad elektrana radi s malom snagom, odnosno kad se planski gasi reaktor zbog redovitih servisa. “Bila je to apsurdna i zastrašujuća zamjena uloga zaštitnog sustava, kao da papučice automobila spojite, pa pritiskanjem kočnice papučice automobil ubrza, umjesto da uspori”, objašnjava Higginbotham. Umjesto da se rektor ugasi, te kobne noći je došlo do nekontrolirane lančane reakcije koja je na kraju stalila jezgru reaktora.

Tragični bilans černobilske nesreće bile su 31 umrla osoba, po službenim podacima, a 116.000 ljudi je trajno preseljeno. Međutim, prijetila je nezamisliva katastrofa, da radijacija preko podzemnih voda uđe u tok rijeke Pripjat i Dnjepar, čime bi veći dio istočne Europe postao nenastanjiv. To bi se dogodilo ako bi reaktor rastalio masivno betonsko kućište u koje je bio smješten, jer je temperatura jezgre reaktora bila veća od 1500 stupnjeva uslijed nekontrolirane lančane reakcije više od 150 tona radioaktivnoga goriva koje se nalazilo u njemu. Tome je pogodovalo bogatstvo voda u tom području. “Krajolik je obilovao vodom, beskrajna ravnica tresetišta, močvara i vodom natopljenih šuma koji su tvorili dio slijeva Dnjepra, mreža trideset dvije tisuće rijeka i potoka koja prekriva gotovo polovicu Ukrajine. Samo petnaest kilometara nizvodno od mjesta odabranog za novu elektranu, rijeke (Pripjat i Dnjepar, op.a.) su se susretale i zajedno tekle do Kijevskoga jezera, goleme akumulacije koja je vodom opskrbljivala dva i pol milijuna stanovnika glavnoga grada republike, udaljenog dva sata vožnje na jugoistok”, piše Higginbotham. Taj fenomen poznat je pod nazivom “kineski sindrom”, kad rastaljena i užarena jezgra reaktora pali materijal ispod sebe i tako prodire duboko u zemlju. Naziv potječe od filma katastrofe Jamesa Brigesa koji je snimljen 1979. godine i prikazan nekoliko tjedana prije nuklearne nesreće u elektrani Otok Tri Milje, smještenoj u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, koja se danas smatra najvećom nuklearnom katastrofom nakon Černobila, gdje je također došlo do taljenja jezgre reaktora. U filmu prijeti probijanje radijacija kroz cijeli planet, sve do Kine i od tuda naziv tog fenomena. Zbog toga je Politbiro Partije na čelu s Mihailom Gorbačovom donio odluku o gradnji takozvanog sarkofaga oko černobilske elektrane, čime je pravovremeno spriječen “kineski sindrom”. U taj grandiozni pothvat utrošeno je 440.000 prostornih metara betona, 600.000 prostornih metara šljunka i 7700 tona čelika. Međutim, pravi uzroci nesreće bili su mnogo dublji, a kriju se u društvenim odnosima koji su vladali u tadašnjem SSSR-u. Radilo se o birokratiziranom društvu u kojemu je glavnu riječ imala Partija. Svaki proizvodni pogon, civilno ili vojno poduzeće nadzirali su članovi Partije: povlašteni politički aparat “koji je u cijelom sovjetskom imperiju tvorio birokraciju u sjeni”. Tako je lokalni čelnik Komunističke partije bio nadređen direktoru nuklearne elektrane, pa čak i kad je bilo riječ o sigurnosnim procedurama. U Černobilu se dogodio i jedan takav propust, koji je pokrenuo lančanu reakciju nepredvidivih događaja koji su rezultirali katastrofom, jer je po zapovjedi iz kijevske centrale Partije odgođeno gašenje reaktora za desetak sati zbog potreba industrije za električnom energijom, odnosno dostizanja planskih stopa u proizvodnji.

Akademik Valerij Legasov, svojevrsni guru nuklearnog lobija u SSSR-u, bio je uvjeren da je za černobilsku katastrofu odgovoran upravo taj “duboki podbačaj sovjetskoga socijalnog pokusa”: “Heroji su izgradili prvu nuklearnu elektranu i poslali Jurija Gagarina u svemir - težili su novom i boljem društvu djelujući moralno i nepokolebljivo, onako kako su to naslijedili od Puškina i Tolstoja. Ali ta nit kreposne svrhe iskliznula im je iz ruku, ostavivši za sobom generaciju tehnološki sofisticiranih mladih ljudi, ali moralno vrlo nesputanih”. Ti partijski birokrati su vladali nasiljem i zastrašivanjem: “Bili su to birokratski razbojnici koji su, kako je napisao romanopisac i povjesničar Piers Paul Read, imali lica vozača kamiona, a ruke pijanista”.

Banalan primjer te političke bahatosti i arogancije opisuje Higginbotham u svojoj knjizi. Odigrao se godinu dana nakon nesreće, prilikom dekontaminacije prostora oko elektrane. Za postupak dekontaminacije bio je zadužen general Vladimir Pikalov, zapovjednik sovjetskih postrojbi za kemijsko ratovanje.

Ubrzo mu se pridružio general armije Valentin Varenikov, koji je opozvan iz Afganistana, gdje je vodio operacije sovjetske vojske u toj zemlji. Pikalov je u svom prvom izvještaju radnoj skupini Politbiroa naveo da će postupak dekontaminacije trajati sedam godina. Jegor Ligačov, glavni tvrdolinijaški oponent Mihailu Gorbačavu u tadašnjem Politbirou, rekao je Pikalovu da za taj zadatak ima sedam mjeseci: “Ako to ne obaviš dotad, možeš se oprostiti od svoje partijske knjižice!”. “Poštovani Jegore Kuzmiču, ako stvari stoje tako, ne morate čekati sedam mjeseci da mi uzmete partijsku knjižicu. Evo vam je odmah!”, odgovorio mu je general.

O povijesnom značaju černobilske katastrofe na najbolji način govore riječi koje je zapisao Mihail Gorbačov u travnju 2006. godine, na dvadesetu obljetnicu tragedije: “Možda pravi uzrok kolapsa Sovjetskog Saveza nije bilo moje pokretanje perestrojke, nego nuklearna katastrofa u Černobilu koja se dogodila pet godina prije raspada i čiju dvadesetu godišnjicu ovaj mjesec obilježavamo. Černobilska je katastrofa doista bila povijesna prekretnica: postojalo je vrijeme prije nesreće i posve drugačije vrijeme nakon nje”.