'Ponoć u Černobilu' - nakon toga više ništa nije bilo isto

Neke davne događaje prvenstveno pamtimo po asocijacijama. Uglavnom se radi o onim događajima koji su obilježili određeno vrijeme, odnosno događaje za koje se voli reći da ih većina ljudi percipira tako da točno pamte gdje su se nalazili u trenutku kad su se dogodili, odnosno kad su čuli za vijest o njima. Jedan od tih događaja je i nesreća u nuklearnoj elektrani Černobil, koja je ubrzala raspad SSSR-a, a samim time i pad komunizma, uvodeći svijet u novu eru. Tri su asocijacije koje se kod mene javljaju prilikom prisjećanja na ovaj događaj. Prva se odnosi na naslovnu stranicu Vjesnika, iz kojeg sam saznao za nesreću. Zaprepastila me njena dramatičnost. U to vrijeme sam studirao u Sarajevu, bez televizije i radija, kao i većina studenata u to vrijeme, tako da mi je to bila prva vijest o tome. Te naslovne stranice i danas se maglovito sjećam. Najprije sam se zapitao zbog čega bi nâs, tisuću kilometara udaljene od mjesta nesreće, to toliko zanimalo, da bi zauzelo cijelu naslovnu stranicu Vjesnika. Kupio sam novine i u tramvaju, na putu do fakulteta, pročitao vijest o nesreći. Druga asocijacija je tajanstvena “zona” iz filma “Stalker” Andreja Tarkovskog, u što se nakon nesreće pretvorilo idilično područje oko černobilske nuklearke. Taj film, snimljen 1979. godine, kao da je na neki način predvidio što će se dogoditi, i to kao posljedica jednog birokratiziranog i autoritarnog društva. Barem sam ga ja tako doživljavao. Treća asocijacija je najsnažnija: pola godine nakon toga, kao student treće godine strojarstva, bili smo na praksi u jednoj Energoinvestovoj tvornici u sarajevskom naselju Stup, koja je proizvodila goleme posude pod tlakom. Radilo se o praksi iz predmeta zavarivanje. Profesor nam je objasnio da se u golemoj, dvadeset metara visokoj hali proizvode separatori pare za ruske nuklearke. Pred nama je na željezničkom podvozju bila golema, desetak metara dugačka i pet-šest metara visoka cisterna od debelog lima. Za varove na tim posudama bila je potrebna najmodernija tehnologija sa Zapada, tako da su se proizvodili u Sarajevu, a ne u Sovjetskom Savezu, gdje je ta tehnologija bila nedostupna. Profesor nam je rekao da je isti takav separator bio ugrađen i u stradali blok broj četiri nuklearne elektrane u Černobilu. Osjećaj koji me spopao bio je taj da su one tisuće kilometara o kojima sam razmišljao kad sam saznao informaciju o nesreći poprilično relativne, odnosno da je svijet mnogo manje mjesto nego što sam mislio. Kao u onom čuvenom motu romana “Kome zvono zvoni” Ernesta Hemingwaya. Dakle, ta nuklearna nesreća ticala se cijeloga svijeta, a ne samo jedne male zajednice oko dotad nepoznatoga gradića na bjelorusko-ukrajinskoj granici. Vjerujem da mnogi ljudi koji pamte ovaj događaj imaju, kao i ja, neke svoje subjektivne asocijacije na ovaj događaj.