Otvara se Pandorina kutija, i to nije dobro. Unatrag 75 godina živimo zajedno, prošao je i Domovinski rat, zar nam, nakon svega, treba sad još i ovo, da se ponovno uzburkaju stari, loši duhovi i počnu nove nevolje? Pitaju se tako neki od mještana Josipdola, u kojem je ovih dana počelo premještanje spomenika žrtvama fašističkog terora 1941. - 1945. iz centra mjesta na - pravoslavno lokalno groblje. 

Radovi su daleko odmakli pa će i imena gotovo 80 Hrvata - civilnih žrtava crnokošuljaškog i četničkog pokolja 1943., na ploči s ukupno 247 imena žrtava, uskoro osvanuti na pravoslavnom vječnom počivalištu u centru Josipdola. Tamo se, moguće, kako kažu ogorčeni njihovi potomci, nalaze i grobovi onih koji su sudjelovali u ubijanju. 

Na pravoslavnom će groblju biti tako i ime Dragutina Fifke, katoličkog svećenika kojeg su četnici mučki ubili. Potomcima hrvatskih žrtava nije nikako jasno zašto premještaju spomenik baš tamo, od svih, dodaju, “neutralnih” lokacija koje je bilo moguće naći. 

Tropska mora Najgori napad morskih pasa u povijesti: Jeli su ih danima

Pisali su načelniku Zlatku Mihaljeviću (HDZ), ići će i dalje od lokalne razine bude li trebalo, jer za ovo što se događa, dodaju, nema logičnog objašnjenja niti opravdanja. Svi redom s kojima smo razgovarali kažu isto - protiv pravoslavaca i njihova groblja nemaju ništa, ne protive se ni tome da se za spomenik nađe neko drugo mjesto, ali je nedopustivo, smatraju, da on završi na pravoslavnom groblju. Najgore je, dodaju, to što ih nitko prije preseljenja nije pitao za mišljenje.

"Jako nas je ovo potreslo. Ponižavajuće je i žalosno. Slažemo se s tim da se spomenik premjesti i da se na njegovu dosadašnjem mjestu u centru napravi nešto drugo, korisno za zajednicu, turizam... Ali ploče s imenima naših bližnjih ne mogu završiti tamo gdje ih se planira staviti. Spomenici ostaju za buduće generacije i što će im ovaj, na pravoslavnom groblju, poručivati? Da su žrtve bile samo pravoslavci?", govori Ivica Poljak (63), doktor političkih znanosti iz Cerovnika pored Josipdola. 

Sin je Stjepana Poljaka, koji je kao 14-godišnjak preživio crnokošuljaško strijeljanje 1943. godine, ali nisu djed Kazimir i stric Milan, tad 16-godišnji mladić. Sve redom očevi i sinovi, nevine žrtve, muškarci i dječaci koji nisu pripadali ni jednoj strani.

"Često razmišljam kako bi netko od njih možda i preživio da je pripadao nekoj od strana. Ovako, ubijeni su jer su bili neutralni, jer su ostali kod kuće", kaže.

Košić i ostali Mesar Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Ideja s premještanjem spomenika iz centra Josipdola začeta je 2017. godine, ali je ubrzo i zaustavljena zbog negodovanja dijela stanovnika i njihovih negativnih reakcija u lokalnim medijima. U srpnju ove godine, međutim, kreće novi pokušaj premještaja. 

Općina Josipdol objavljuje poziv na dostavu ponuda za javnu nabavu, kako stoji, “izvođenja radova na preseljenju spomenika na mjesno pravoslavno groblje”. Procijenjena vrijednost nabave bila je 140 tisuća kuna, bez PDV-a. Javila se samo jedna tvrtka, iz Ogulina, čija je ponuda u kolovozu i prihvaćena. Iznosi 488 tisuća kuna, s PDV-om 610 tisuća kuna. “Ne postoji razlog za njezino odbijanje”, stoji u evaluaciji ponude. Kako su radovi procijenjeni na 140 tisuća kuna odjednom prihvatljivi za gotovo pola milijuna, ostaje nejasno. 

Načelnik Mihaljević nam u telefonskom razgovoru kaže da neće stajati ni upola toliko, ali će konačni račun biti poznat tek kad sve bude završeno. Pred našu kameru ne želi, kao što o ovome, kaže, za medije više ne želi ni govoriti. Premještanje je počelo u subotu, postavljeni su okviri za nove spomen-ploče, koje bi trebale stići uskoro. S imenima, kao što je i prije bilo, 45 palih partizanskih boraca na jednoj ploči i 247 civilnih žrtava stradalih u Josipdolu tijekom 2. svjetskog rata na druge dvije. Hrvata i Srba.

"Nemam što više reći o tome, sve sam rekao što je trebalo. To jest pravoslavno groblje, ali je zemlja hrvatska, nije li? Nismo spomenik preselili u Srbiju", kaže nam u razgovoru načelnik.

Ante Gattin Ustaša koji je znao da Pavelić gubi: Svi moramo u partizane!

Dodaje kako je za premještaj odabrana najbliža moguća lokacija od one na kojoj je spomenik bio prije. U Domovinskom je ratu oštećen, kaže, no tko ga je oštetio, ne zna. Ali zna da je već godinama ruglo u centru Josipdola.

"Sve nam više turista dolazi ovamo, slikali su spomenik takav kakav je bio. Što se, pak, nezadovoljnih mještana tiče, nikad nisam vidio da je netko došao na spomenik zapaliti svijeću ili pokloniti se žrtvama", zaključuje Mihaljević.

Ima pravo, kaže još, da u toj medijskoj priči više ne sudjeluje.

"Ali smo i mi imali pravo da nas se nešto pita, ogorčen je Antun Poljak (80), kojemu su 1943. ubijeni otac i brat.

Spaljena im je kuća, pobijena sva stoka, ostatak obitelji vratio se u zaseok Poljaki na zgarište. Kao da sve to nije bilo dovoljno, i u Domovinskom ratu su pet godina bili u progonstvu tek koji kilometar dalje, u Josipdolu. 

Sad kad je sve prošlo, kaže Antun, ponovno nemir. Poljakovi, koji su pisali načelniku, traže da se hitno nađe druga, neutralna lokacija za spomenik, ili da se, u protivnom, imena žrtava iz njihove obitelji izbrišu sa spomen-ploče. Ionako su zapisana, kažu, na ploči pored crkve u Cerovniku.

Uporan Vojnik koji se ni 29 godina nakon rata nije htio predati

Tako kaže i Marija Grdić (78), rođena Poljak, koja je 1943. izgubila oca. Preživio je djed, kojega je streljački vod promašio i koji je pored sebe gledao mrtvoga sina. 

"Naravno da nas ‘žulja’ premještaj na pravoslavno groblje", zaključuje ona.

Na tom groblju nije nikad bila, dodaje, niti će tamo ići bude li spomenik premješten.

Župnik u Oštarijama i Cerovniku, don Ante Luketić, otkriva kako je u srijedu održan sastanak svećenika Ogulinskog dekanata na kojem je zaključeno kako su suglasni da se za spomenik nađe neutralno mjesto. Crkva se time usprotivila odluci HDZ-ova načelnika da se spomenik smjesti na pravoslavnom groblju.

"Tražimo da se očuva dostojanstvo mrtvih, ali i živih. Ni nas, svećenike, nitko nije pitao za mišljenje. Ovo nije pametno niti je najbolji način. Radi se revizija povijesti. Istinu moramo poštovati", zaključuje don Ante.

Hoće li načelnik sad zaustaviti bagere, nije poznato.