Dokumenti okupacijskih talijanskih vlasti od prije 75 godina, 1943., stanje u Splitu opisuju više, manje takvim da praktično nikada nisu znali iza kojeg ugla će im doletjeti metak ili bomba, a u okolici grada – od Žrnovnice preko Splita, Kaštela i Trogira, odnosno na sjever do Sinja – svakodnevno je bilo mnoštvo diverzija. Pod talijanskom fašističkom okupacijom redovito se zbog vlastitih žrtava bunila i četnička komanda u Splitu, jer su partizani u svojim diverzijama s osobitim zadovoljstvom nišanili u kolaboracioniste.
Bitka na Neretvi uslijedila je u ožujku 1943., bitka na Sutjesci u lipnju iste godine, ali u cijelom tom kaosu koji se te godine odigravao u Splitu i okolici jedan od najzanimljivijih izvještaja splitske četničke komande potječe već iz siječnja. Bila je riječ o izvještaju tijela koje se zvalo „Srpski nacionalni komitet“ koji je imao direktne veze s Dražom Mihailovićem, a koji je zabilježio da je malo iza Nove godine u Split doputovao izvjesni Ante Gattin.
„Početkom siječnja doputovao je u Split hrvatski ustaški admiral Gatin, inače rodom Splićanin, poslan od grupe hrvatskih ustaša koji se kupe oko dr. Berkovića i dr. E. Bulata. Gatin je imao zadatak povezati sve hrvatske frakcije u Splitu i okolici, a govorio je ovako:
'Približava se konac ovome ratu, pobjeda je sigurna na strani Saveznika, i radi toga potrebno je da mi Hrvati mislimo o našem spasu. S Pavelićem se ništa ne može, on je lopov i izdajica i radi toga moramo mi svi bez njega, i protiv njega, da se udružimo i da spremni dočekamo kraj rata. Već sada svi mi Hrvati moramo stupati u redove partizana i pomagati ih svim silama i sredstvima. Svi, i domobrani i ustaše moraju k ovima, jer jedini oni moći će da nas spasu od zla koje nas može zadesiti radi bezglavo vođene politike sa strane hrvatsko-ustaškog vodstva. Ujedinjeni s njima moći ćemo se spasiti i osvete sa strane Srba i njihovim političkim prestižom moći ćemo pregovarati sa Srbima na ravnoj nozi i oboružani kao i oni…'“, zapisano je u tadašnjem izvještaju četničke komande u Splitu.
Ali je unatoč svemu tome suština tog izvještaja morala biti točna; visoki ustaški časnik već u siječnju 1943. doista jest bio dijelom tajne opozicije u relativno visokim strukturama NDH, on doista jest već tada shvaćao da ustaški pokret s Antom Pavelićem, takvim kakav je već bio, nema nikakve šanse nego odjuriti do kraja rata ravno u propast, te je vrlo vjerojatno na toj liniji u to vrijeme bio i s ustaškim ministrom Edom Bulatom i s dr. Josipom Berkovićem koji je u NDH bio prvo potpredsjednik Sabora, a potom i diplomat.
Bulat je od 1922. do početka 1930-ih bio istaknuti član Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) u Splitu, da bi rojalistički ekstremizam 1941. zamijenio ustaškim ekstremizmom, zbog čega je nakon sloma NDH morao spašavati glavu bijegom u Buenos Aires. Bulat je u životu imao i jednu tragikomičnu epizodu, Slavko Kvaternik ga je 12. travnja 1941. imenovao „ministrom za Dalmaciju“, da bi već 21. travnja vlast morao predati talijanskom okupacijskom zapovjedništvu, u skladu s Pavelićevom predajom ili prodajom dijelova Dalmacije Mussoliniju, odnosno Italiji.
Berković je, pak, izvorno bio HSS-ovac, da bi do uspostave NDH toliko radikalizirao stavove da se uklopio u ideologiju kvislinške države. Drugim riječima, i Bulat i Berković, unatoč svemu, ipak su u političkom smislu bili materijal koji je realno mogao shvatiti već pri kraju druge godine tog rata da je NDH i vojna i politička katastrofa.
Što se Ante Gattina tiče, njega u svojim istraživanjima naveliko spominje Branka Boban u svom radu u Zavodu za hrvatsku povijest „Vojno-obavještajni rad dr. Karla Radoničića i grupe domobranskih mornaričkih časnika za NOP i veza s I. S. (1943. - 1944.)“. Ona u tom radu navodi da je 1944. Redarstvo oružanih snaga NDH pohvatalo na desetke pripadnika ilegalnog pokreta otpora u Zagrebu koji su radili direktno za partizane, ali i desetke domobranskih, pa čak i ustaških časnika.
"Ratni sud Zapovjedništva grada Zagreba 9. lipnja 1944., zbog rada za Narodnooslobodilački pokret i jednu stranu obavještajnu službu, osudio je grupu od četvero civila i šesnaest domobranskih časnika, nazvanu od suda 'Radoničić i drugovi'. Kako ni braniteljima optuženih nisu dati materijali na temelju kojih je podignuta optužnica, niti je do samog suđenja dozvoljen razgovor s optuženima, nemoguće je ustanoviti kako su ustaške vlasti otkrile rad te grupe", napisala je povjesničarka Boban.
Kako su vlasti NDH uspjele provaliti neprijateljske obavještajce u svojim redovima, ona ne navodi, ali piše da sve ukazuje na to da su pali nakon što je izvjesni domobranski nadsatnik Katušil poginuo kod Dubrovnika, pa mu je ustaška policija u dokumentima koji su ostali iza njega pronašla materijal kojim je sve te domobranske i ponekog ustaškog časnika poslala ili na strijeljanje ili u Jasenovac ili u zatvor.
Bilo je tu i jezivih mučenja tijekom saslušavanja, no posebno su se gadno proveli oni koje su osudili „zbog kaznenog djela protiv vojske“, nešto blaže oni koji su osuđeni zbog „kaz. djela protiv obstanka države i njenog ustavnog uredjenja“, što je opet tragikomično zato što NDH uopće nije imala zapisan ustav, pa doslovno nije postojalo nikakvo ustavno uređenje koje se moglo kršiti.
Od svih osuđenih Gattin je prošao najblaže, dobio je samo šest mjeseci zatvora, i to samo zato što su mu na sudu uspjeli doznati tek to da je napisao dio rada za pravnika Karla Radoničića, kojega su vlasti samo dva tjedna prije uhićenja mobilizirale kao pričuvnog poručnika suca. Ispalo je da je bila riječ o planu po kojem bi se plovila i oružje koje je NDH imala na Jadranu nakon pada Italije, predala partizanima i Saveznicima.
Radoničića su tada osudili na smrt, da bi mu glavu spasilo to što je bio očito toliko dobro umrežen da je za njega urgirao osobno Mile Budak. Pavelić mu je kaznu preinačio u „strogu doživotnu robiju“, usput dodavši da je Radoničić "počinio sramotno djelo". A Gattin?
Gattin bi pak sigurno bio izgubio glavu da su tada ustaške vlasti znale za, primjerice, to da je sa samim vrhom partizanskog Narodnooslobodilačkog pokreta dogovorio da će sabotirati ustašku mornaricu na rijeci Savi kako ne bi bila u stanju djelovati u borbama protiv partizana 1943. u okviru napada na Kozaru. Inače su pomorska zapovjedništva, dakle sav Jadran, bila pod kontrolom talijanskih vlasti, a i zbog Rimskih ugovora NDH nigdje nije smjela imati ratne brodove preko 50 tona.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
nijemci su ih drzali ustaše izdajnici