Sudeći prema rezultatima iz povijesti, HDZ-u velika izborna koalicija nikada nije bila potrebna. Jer, HDZ naprosto ili je bio ili ga nije bilo. Koliko je bilo suludo koaliranje kojim je Tomislav Karamarko pokušao zapasati kompletnu desnicu, pokazuje već to što se HDZ doveo u takvu situaciju da su toj stranci, kakva god da jest, čak i politički minijaturisti iz HSP AS-a umislili da je mogu ucjenjivati ukoliko ne dogovore koaliciju na nacionalnoj razini. S novim stranačkim predsjednikom Andrejom Plenkovićem na čelu HDZ je odlučio da će na prijevremenim izborima u rujnu koalirati samo sporadično, lokalno, kako mu gdje bude odgovaralo. Osim što si je s time skratio mučenje postizbornog gubljenja u komunikaciji s često i krajnje egzotičnim koalicijskim partnerima, HDZ je time postigao nekoliko stvari.

Prvo, elegantno se rješava krajnje desničarskih incidentnih političkih organizacija i za pretpostaviti je da si nakon svega neće krenuti pucati u nogu zafrkavanjem s pojavama poput Hrasta. Drugo, nakon što je Karamarko uspio razjuriti skoro do posljednjeg politički racionalnog člana iz stranke, u cajtnotu uoči izbora ovim potezom HDZ otvara prostor za povratak mnoštva tih ljudi na mala vrata – Drage Prgometa, Milana Kujundžića, možda čak i Jadranke Kosor – bez potrebe da u nemoguće kratkom roku pregovara o njihovom povratku u stranku. I treće, takvo Plenkovićevo rezoniranje dobilo je blagoslov samog Milijana Brkića, degradiranog doduše na stranačku drugu ligu zbog svih onih svinjarija s Karamarkom, ali ipak. On je bio taj koji je objavio da je HDZ samostalno ostvarivao svoje najveće pobjede. Pa da vidimo.

Desetljeće u kojem je na vrhu HDZ-a bio Franjo Tuđman zapravo se ne može uzeti u obzir jer je HDZ tada pobjeđivao na njegovoj karizmi. Na izborima 2000. HDZ je samostalno osvojio pukih 46 zastupnika ili samo 30 posto, što je bila još i prihvatljiva cijena s obzirom da su stranci tada na naplatu došli svi grijesi iz 90-ih. Stranka je, zapravo, još i odlično prošla, s obzirom da pokojni Ivica Račan nije iskoristio povijesnu šansu i HDZ tada eliminirao jednom za svagda. Što je mogao. Što su mnogi vodeći HDZ-ovci i očekivali, te su u narednim godinama anonimno priznavali novinarskim zabadalima da su se "sakrivali u mišjim rupama", te da su "očekivali da će njima zbog korupcije i kriminala početi masovno puniti zatvore".

Za prosječnog hrvatskog građanina četiri godine je, pokazalo se, bilo dovoljno vremena da jako puno zaboravi HDZ-u koji je tada vodio Ivo Sanader i koji još nije iskusio efekt bacanja blata u ventilator. Samostalni HDZ osvojio je spektakularnih 66 zastupnika, da bi Sanader iskoristio međusobno čerupanje u dezintegriranoj šestorci i s HSS-om, te HSLS-om prije svih ostalih, dosegnuo saborsku većinu. Takvo postizborno koaliranje, skupa s katastrofalnim Sanaderovim premijerskim mandatom, HDZ je umalo koštalo sljedećih izbora. HSS i HSLS počeli su klizati udesno, umjesto 12 zastupnika koliko su osvojili 2003., na izborima 2007. osvojili su skupa samo osam, a i HDZ je nasuprot SDP-u, koji je tad već vodio Zoran Milanović, do posljednjih anketa stajao krajnje sumnjivo klimavo.

Očekivalo se da će HDZ opet pasti. Ali nije, te je Sanader uspio izgraditi većinu s do tada nezamislivim savezima koji su uključivali čak i manjince. A onda, nakon Sanaderovog "doviđenja i hvala na suradnji", nakon akcijske jurnjave za njim po Autobahnu u Austriji, nakon "kud Ivo, tud' i ja", te bacanja noževa u metu na leđima Jadranke Kosor, HDZ je u koaliciji s Željkom Kerumom i Vesnom Škare Ožbolt, odnosno njihovim wannabe-strankama, uspio popušiti čak i gore nego 2000. Samo 47 zastupnika, od kojih HDZ-ovih tek 44, što se pretvorilo u 43 nakon što su Jadranku Kosor na zgražanje nacije istjerali iz stranke.

Uslijedilo je četiri godine mandata Kukuriku koalicije, koja je u tom mandatu neke stvari napravila dobro, neke loše, nešto i propustila napraviti, da bi joj HDZ, sad s Tomislavom Karamarkom na čelu, koji je u međuvremenu u neviđenom krkljancu proveo stranačku čistku, suprotstavio Domoljubnu koaliciju. Karamarko je slavio pobjedu, nacija je bila zgrožena prizorima divljanja u HDZ-ovom stožeru, možda je tko čak posumnjao da im je neto tamo ubacio određenu količinu kakvog tripa, a istina je zapravo bila da je – HDZ pretrpio još jedan katastrofalan poraz. Cijela Domoljubna koalicija samo 59 zastupnika, od kojih je, nakon namirivanja takvih stranih oblika političkog života kao što su BUZ, Hrast, HDS i slični, HDZ-u ostalo samo 49.

Relativna većina u samo pet od 10 izbornih jedinica, svakom iole politički pismenom bilo je jasno da je to bio najblaže rečeno vrlo jadan egal. A s iznenađujuće snažnim Mostom, koji je u polugodišnjem martiriju kroz najneuspješniju vladu u povijesti Hrvatske, ma što neuspješnu – redikuloznu, s Božom Petrovom sludio Karamarka i pomeo pod njime, savršeno je jasno da je HDZ svoj treći najgori izborni poraz tada pretvorio u svoj najgori mandat u, pa, nazovimo to vlasti.

HDZ-ov samostalni izlazak na izbore zato doista ima rezona. Vlast ionako nemaju teoretske šanse osvojiti. Ali niti bi to bilo realno nakon pola godine torture kojoj su izložili hrvatske građane, niti je garantirano da će SDP s Narodnom koalicijom u ovom trenutku sigurno osvojiti natpolovičnu većinu. Eventualno pripetavanje kroz još jednu rundu suludih suočavanja za pregovaračkim stolom nasuprot Mosta, možda čak i Živog zida, HDZ-u bi bilo posuđeno vrijeme u kojem bi mogao računati da se uvelike pokrpa. Jasno, ukoliko ne učini još nekih politički samoubilačkih poteza kakvima je sklon posljednjih desetljeće i pol.