U Brodosplitu su je zvali jednostavno - Preša. Kao da je riječ o kakvoj partizanskoj udarnici, a ne o njemačkom industrijskom mastodontu od nekoliko stotina tona, stroju iz vremena kad se Europa gradila u čeliku, a povijest kovala pod hidrauličkim pritiskom. Na njezinu tamnom lijevu i danas stoji utisnuto ime: FRORIEP • RHEYDT. Teška gotika njemačke industrije. Pečat epohe koja je vjerovala da se moć države mjeri debljinom oplate i snagom hidraulike.

Ta je grdosija stigla u Split nakon Drugog svjetskog rata kao ratna reparacija. Jugoslavija je tada iz poražene Njemačke izvlačila sve što se moglo rastaviti, ukrcati i željeznicom prebaciti na jug: turbine, alatne strojeve, dizalice, lokomotive, čak i kompletne tvorničke hale. Zemlja razorena ratom nije imala kapital, ali imala je pravo pobjednika. A pobjeda se 1945. pretvarala u strojeve.

No nisu svi razumjeli koliko je to važno. Mnogi partijski funkcioneri još su živjeli u revolucionarnim parolama, uvjereni da se država može graditi političkom voljom i omladinskim radnim akcijama. Ante Jurjević Baja pripadao je drukčijoj vrsti komunista. Bio je grub, direktan, dalmatinski i splitski partizanski kadar, čovjek koji nije previše vjerovao u fraze. Znao je da nema socijalizma bez industrije i da nema industrije bez strojeva. Zato je upravo Baja, po državnom zadatku nove jugoslavenske vlasti, sudjelovao u raspodjeli ratnih reparacija. To danas zvuči gotovo nestvarno: partizanski komesar, nekoliko mjeseci nakon rata, bira njemačke strojeve za buduću jugoslavensku privredu. Ali upravo se tako stvarala poslijeratna Jugoslavija. Nije to bila romantika revolucije nego hladna logistika pobjednika.

Baja je dobro razumio što znači brodogradnja za Split. Škver nije bio samo tvornica nego budući centar čitave dalmatinske ekonomije. Bez teške opreme Brodosplit bi ostao provincijska radionica za popravak brodova. S njemačkim prešama, valjaonicama i dizalicama postao je industrijski gigant Mediterana.

Baja nije bio samo čovjek reparacija. Bio je i jedan od rijetkih dalmatinskih komunista koji su razumjeli geopolitiku brodogradnje. Dok je vodio splitski škver, Sovjetski Savez pokušavao je preko Beograda forsirati razvoj brodogradnje u Srbiji i Crnoj Gori, prije svega u Bijeloj kod Herceg Novog. Formalno se govorilo o ravnomjernom razvoju Jugoslavije, ali Baja je bio uvjeren da Moskva ima drugi plan - izlazak sovjetske industrijske i vojne logistike na Jadran preko Boke kotorske. To je bila stara ruska opsesija: toplo more.

DRAMA KOD MLJETA Odjednom počela tonuti! Tajna nesreće splitske podmornice Drava P-832

Forsiranje Bijele nije bilo ekonomsko nego strateško pitanje. Sovjeti su htjeli svoje brodove graditi pod vlastitim političkim utjecajem, što dalje od hrvatskih škverova koji su imali previše samostalnosti, previše znanja i previše mediteranskog mentaliteta da bi bili potpuno poslušni. Ali Baja se tome suprotstavio svom tvrdoglavošću dalmatinskog partijskog aparatčika stare škole. Nije dopuštao da Split izgubi brodove i poslove zbog političkih kombinacija Beograda i Moskve. Tako su se sovjetski brodovi ipak gradili u Splitu, Trogiru i Puli.

Baja je razumio nešto što će kasnije mnogi zaboraviti: brodogradilište nije samo ekonomija. Ono je politika, tehnologija i pitanje kontrole mora. Tko kontrolira škverove, kontrolira industriju. A tko kontrolira industriju, kontrolira državu.

Tako je jedna od Froriepovih monumentalnih preša iz brodogradilišta Blohm und Voss iz Hamburga završila na splitskom navozu. Froriep nije bio bilo kakva firma. To su bili industrijski aristokrati starog njemačkog strojarstva, proizvođači opreme za najveće europske čeličane, kovačnice i brodogradilišta. Njihovi su strojevi projektirani za desetljeća rada, u vremenu kad je industrija još imala gotovo vojničku filozofiju trajnosti. Čelik debeo kao tenkovski oklop, zakovice veličine šake, hidraulika koja može savijati limove kao papir.

Sama preša bila je tehničko čudo svog vremena. Visoka poput manje kuće, s portalnom konstrukcijom od lijevanog čelika, razvijala je silu koja se mjerila stotinama, možda i tisućama tona pritiska. Takvi strojevi nisu se jednostavno postavljali na tvornički pod. Za njih se najprije kopao golemi temelj, prava podzemna utvrda od armiranog betona. Stara škverska priča kaže da je preša u Brodosplitu ukopana duboko nekoliko metara u zemlju, na betonskom bloku teškom više od samog stroja. I moralo je biti tako. Kad bi hidraulični cilindri krenuli pritiskati debeli brodski lim, cijela bi hala podrhtavala kao da prolazi teretni vlak. Da temelji nisu bili ukopani duboko u stijenu i zaliveni golemim količinama betona, stroj bi se doslovno pomicao pod vlastitom snagom.

Takve preše nisu oblikovale samo metal nego i prostor oko sebe. One su bile industrijske katedrale. Oko njih se gradila hala, organizirala proizvodnja i stvarao ritam škvera. Kad bi preša proradila, čulo se to kroz cijeli kompleks. Duboki metalni udarci odzvanjali su sjevernim djelom Splita kao topovska paljba. Stari škverski majstori tvrdili su da je upravo ta preša radila limove za Bismarck, najveći i najpoznatiji bojni brod Trećeg Reicha porinut u Hamburgu. Možda nikad neće postojati dokument koji to potpuno potvrđuje, ali legenda u škveru nikad nije nastala slučajno. Froriepove preše doista su radile za njemačku ratnu brodogradnju, a golemi zakrivljeni limovi za krstarice i bojne brodove morali su prolaziti upravo kroz takve strojeve. Kad danas stojiš pokraj te preše u Brodosplitu, lako je povjerovati da je negdje u njezinoj hidraulici ostao zapis jednog drugog vremena - vremena Bismarcka, Kriegsmarine i njemačke opsesije čelikom.

OPERACIJA MARCO POLO Kissingerova tajna: VW Bubom kroz mrkli mrak pa avionom u crveni Peking

Ironija povijesti bila je gotovo savršena. Stroj koji je sudjelovao u gradnji Hitlerove flote desetljećima je poslije radio za jugoslavenski socijalizam. Njime su se oblikovali tankeri za nesvrstane zemlje, trgovački brodovi za Sovjetski Savez, konstrukcije za luke Bliskog istoka i golemi čelični segmenti koji su odlazili po cijelom svijetu. Njemački ratni stroj postao je alat Titove industrijalizacije. I radio je neumorno.

Dok su se države raspadale, zastave mijenjale, a direktori dolazili i odlazili, preša je ostajala ista. Preživjela je Treći Reich, savezničko bombardiranje, socijalizam, samoupravljanje, raspad Jugoslavije, privatizacijske pljačke i hrvatski tranzicijski kapitalizam. Preživjela je i ono što je bilo najteže preživjeti - hrvatske menadžere.

Danas, u gotovo sablasno tihim halama Brodosplita, ta njemačka grdosija još uvijek stoji u savršeno funkcionalnom stanju. Malo ulja, nekoliko majstora stare škole i opet bi bez problema savijala debele čelične limove. Ljudi koji poznaju strojeve kažu da bi mogla raditi još desetljećima.

A to je možda i najpreciznija metafora cijele priče. Jer preša iz Trećeg Reicha još uvijek funkcionira, a brodogradilište kojem je trebala služiti - odavno više ne funkcionira.