Biljana Plavšić: Kako je zagrebačka studentica postala krvnica Bosne?

U 96. godini preminula je Biljana Plavšić, jedina žena osuđena u Haagu za počinjene ratne zločine na području bivše Jugoslavije. 

Njezin životni put predstavlja nevjerojatnu, nezamislivu i mračnu transformaciju od ugledne zagrebačke studentice, cijenjene sarajevske profesorice i dekanice, do jedne od najradikalnijih predvodnica velikosrpskog nacionalističkog pokreta. Tijekom najkrvavijih godina rata u Bosni i Hercegovini obnašala je dužnost potpredsjednice, a nedugo nakon potpisivanja mirovnog sporazuma postala je i predsjednica Republike Srpske, pri čemu je aktivno sudjelovala u osmišljavanju i sustavnom provođenju politike etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Njezina središnja uloga u krvavom raspadu Jugoslavije, ekstremna ratnohuškačka retorika kojom je predano opravdavala masovne zločine te kasnije iznimno kontroverzno pokajanje pred međunarodnim sudom, čine je zasigurno jednom od najmračnijih i najkompleksnijih figura moderne balkanske povijesti. Iako je u kasnijoj fazi svoje turbulentne političke karijere iznimno pragmatično pokušala stvoriti umjetni imidž umjerene političarke, njezina ratna ostavština prepuna je poticanja na najgoru moguću mržnju i otvorenog podržavanja stravičnih zločina protiv čovječnosti.

Biljana Plavšić je bila vodeća politička ličnost bosanskih Srba i zauzimala je visoki položaj prije, tokom i nakon sukoba 1992.-1995. godine. Učestvovala u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 opština. Podržavala je kampanju etničkog razdvajanja koja je imala za posljedicu smrt hiljada civila i protjerivanje hiljada i hiljada ljudi iz opština u Bosni i Hercegovini u veoma brutalnim uslovima, time što je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u ostvarivanju cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile. Osuđena je na 11 godina zatvora, stajalo je u haškoj presudi.

Profimedia

Na sudu, Biljana Plavšić je priznala krivnju:

Prije skoro dvije godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovječnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim sa ovim optužbama i da poštedim moj narod - jer je bilo jasno da bi oni platili cijenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe, i da ih, zajedno sa mojim braniocima, provjerim i procijenim. Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim. (...)  Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvjek će ostati dio mene. Postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzete gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je - na kraju - samouništavajuća.

No već 2009., dok je još boravila u zatvoru, u razgovoru za švedske medije izjavila je da je "priznanje bila laž s ciljem da se nagodi i izbjegne dugotrajno suđenje te da zapravo nije ništa učinila."

Zagrebački dani Biljane Plavšić

Rođena je1930. godine u Tuzli, u vrlo uglednoj, dobrostojećoj i tradicionalnoj trgovačkoj obitelji oca Svetislava i majke Živane. Zbog prirode očevog posla ubrzo su preselili te je odrasla u Sarajevu gdje je njezin otac, po struci biolog, godinama radio kao cijenjeni direktor Odjela za prirodne znanosti uglednog Zemaljskog muzeja. Upravo je snažan očev utjecaj bio apsolutno presudan za njezino rano profesionalno usmjerenje prema prirodnim znanostima. Nakon što je uspješno završila osnovnu školu i gimnaziju u rodnom Sarajevu, njezin akademski put vodi je izravno u Hrvatsku. S velikim ambicijama upisala je Prirodoslovno-matematički fakultet na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je posvećeno studirala na biološkom odsjeku.

Tijekom svojih zagrebačkih studentskih dana imala je priliku stjecati iznimno važno teorijsko znanje i praktično iskustvo radeći u modernom laboratoriju Botaničkog instituta. Zbog tragične smrti oca krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, za koju je otvoreno krivila tadašnju komunističku vlast tvrdeći da je otac degradiran zbog političke nepodobnosti, njezina se financijska i materijalna situacija znatno pogoršala. Zbog silnog stresa ubrzo se ozbiljno razboljela i morala je prisilno pauzirati zahtjevan studij na čak dvije godine. Unatoč tim golemim osobnim i zdravstvenim nedaćama, uspješno je diplomirala biologiju u Zagrebu 1956. godine obranivši vrlo cijenjen završni rad na temu složenih virusnih proteinskih kristaloida.

Magistrirala je 1964. godine u Sarajevu, a samo tri godine kasnije s najvišim ocjenama obranila je i doktorat iz uskog područja botanike. Zahvaljujući prestižnoj stipendiji američke Fulbrightove zaklade, početkom 70-ih godina provela je devet mjeseci u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je navodno uspostavila prve vrlo čvrste kontakte sa srpskom političkom emigracijom. Vrhunac njezine sveučilišne karijere uslijedio je 1986. godine kada je glatko izabrana za dekanicu Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu.

A onda se opila velikosrpstvom. Njezin iznenadni ulazak u nemirne političke vode dogodio se tek u burno ljeto 1990. godine. Potaknuta snažnim višestranačkim previranjima i agresivnim djelovanjem Jovana Raškovića u Hrvatskoj, na direktan poziv kolege s fakulteta Nikole Koljevića pridružuje se tek osnovanoj Srpskoj demokratskoj stranci u Bosni i Hercegovini. Biljana Plavšić je tada naivnim promatračima tvrdila da u politiku ulazi isključivo iz izrazito antikomunističkih pobuda.

S Arkanom u Bijeljini, gdje su arkanovci počinili nezamisliva zvjerstva Društvene mreže

Brzo je i spretno napredovala u uskoj stranačkoj hijerarhiji te je nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora izabrana za uglednu članicu Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. U Predsjedništvu je oštro i beskompromisno zastupala isključivo centralističke stavove koji su bili potpuno usklađeni s destruktivnom politikom Beograda i Slobodana Miloševića, žestoko se protiveći bilo kakvom obliku bosanskohercegovačke neovisnosti. Javno je počela negirati apsolutno svaku mogućnost mirnog suživota Hrvata, Bošnjaka i Srba na istom teritoriju. Njezina svakodnevna retorika postajala je ispunjena otvorenim i neskrivenim šovinizmom. Zabilježeno je da je nesrpsko stanovništvo često opisivala kao svojevrsnu genetsku grešku na srpskom nacionalnom tijelu. Kada je napadnuta Bosna i Hercegovina u proljeće 1992. godine krenula neizbježnim putem pune državne neovisnosti, ona je bez razmišljanja napustila legalne institucije u Sarajevu i pridružila se vođi pobunjenih Srba Radovanu Karadžiću na Palama, gdje je s ponosom preuzela funkciju potpredsjednice samoproglašene Republike Srpske.

Jezivi poljubac s Arkanom

Najpoznatiji, najšokantniji i najzlokobniji vizualni dokaz njezinog otvorenog odobravanja i poticanja ratnih zločina nastao je u krvavom travnju 1992. godine u tek okupiranoj Bijeljini. Neposredno nakon brutalnog upada raznih paravojnih formacija i stravičnog masakra nad nevinim bošnjačkim civilima, Biljana Plavšić je osobno otputovala u grad kako bi pružila političku podršku zlodjelima. Pred brojnim televizijskim kamerama i fotoaparatima nastale su antologijske fotografije na kojima potpuno bezbrižno korača preko bačenih tijela ubijenih civila i iznimno se srdačno ljubi s ozloglašenim vođom paravojnih postrojbi Željkom Ražnatovićem Arkanom, srčano mu čestitajući na brzoj uspostavi srpske kontrole nad tim gradom.

​- Ja ljubim samo heroje - drsko je odgovorila tada prisutnim novinarima na pitanje o spornom susretu.

Društvene mreže

​- Srba ima dvanaest milijuna, neka ih šest milijuna pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe - poručivala je nevjerojatno hladnokrvno pred masama.

Također, ostala je zabilježena njena surova izjava kojom je bez imalo srama pravdala masovne progone i logore za nesrpsko stanovništvo iz istočnih dijelova zemlje.

​- Ja bih više voljela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Sve i da zadržimo sedamdeset posto teritorija, tu za nas nema pravog mira - izjavljivala je ratnih godina.

Nakon konačnog potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine, unutarnja politička dinamika u Republici Srpskoj dramatično se i nepovratno promijenila. Radovan Karadžić, pod iznimno teškim međunarodnim pritiskom i stalnim teretom ozbiljnih haških optužnica, morao je pod prisilom napustiti javnu političku scenu, a Biljana Plavšić je glatko preuzela funkciju nove predsjednice. Ubrzo je došlo do potpuno otvorenog raskola na vrhu. Odlučila se direktno suprotstaviti snažnoj Karadžićevoj kriminalnoj mreži, javno optuživši svoje dojučerašnje kolege, jednako zaluđene idejom Velike Srbije, za golemu korupciju, ratno profiterstvo i uhodane mafijaške prakse.

Krvava ratna prošlost

Taktički je premjestila glavno središte svoje moći u Banju Luku, raskinula sve veze sa Srpskom demokratskom strankom i osnovala potpuno novi Srpski narodni savez. Zbog tog vješto odigranog pragmatičnog odmaka od najtvrđe nacionalističke struje, Zapad ju je jedno kratko vrijeme doživljavao kao poželjnu i umjerenu partnericu sposobnu za provođenje kompliciranog mirovnog sporazuma, potpuno zanemarujući pritom njenu iznimno krvavu ratnu prošlost. Ipak, na redovnim izborima 1998. godine uvjerljivo je poražena od strane novog ultranacionalističkog kandidata Nikole Poplašena, čime je njezina golema politička moć počela nepovratno i brzo slabiti.

Ruka pravde konačno ju je sustigla početkom novog tisućljeća. Glavno tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u Haagu podiglo je protiv nje tajnu optužnicu krajem 2000. godine, strogo je tereteći za planirani genocid, stravične zločine protiv čovječnosti i teško kršenje svih običaja i pravila ratovanja. Odmah nakon što je službeno obaviještena o podignutoj optužnici, u siječnju 2001. godine potpuno se dobrovoljno predala Tribunalu. Proces koji je ubrzo uslijedio šokirao je mnoge promatrače jer je postala apsolutno prva visokopozicionirana osoba iz ratnog srpskog političkog vrha koja je odlučila priznati krivnju pred sudom.

Spretno je sklopila detaljnu nagodbu s haškim tužiteljstvom, javno priznavši krivnju za sustavan progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, što je okvalificirano kao zločin protiv čovječnosti. Zauzvrat su zauvijek odbačene sve ostale točke optužnice, uključujući i onu daleko najtežu koja ju je teretila za počinjenje genocida. Pravomoćno je osuđena na 11 godina zatvora, koje je odslužila u izoliranom ženskom zatvoru Hinseberg u Švedskoj.

Nakon urednog odsluženja dvije trećine dodijeljene kazne, odlukom suda puštena je na slobodu krajem 2009. godine. Tijekom dugotrajnog boravka u švedskom zatvoru detaljno je napisala, a kasnije i objavila svoje opsežne memoare u kojima je prozirno pokušala iznova ispisati noviju povijest. Kroz stranice knjige uspjela je perfidno povući gotovo sve ono što je godinama ranije kroz suze izgovorila pred iskusnim sucima u Haagu. Svoj vlastiti sudski postupak i javno priznanje krivnje naknadno je pravdala isključivo pukom i sebičnom željom da se zauvijek oslobodi teških optužbi za genocid i na taj način osigura znatno blažu zatvorsku kaznu. Njeno tobožnje sudsko pokajanje, kako su kasnije detaljno analizirali brojni međunarodni pravni stručnjaci, bilo je isključivo hladnokrvno obmanjivanje pravosuđa. Ostatak života provela je potpuno povučeno u Beogradu gdje je naposljetku i preminula u 96. godini života, ostavivši iza sebe jezivo nasljeđe ispunjeno krvlju, mržnjom i podjelama.

* uz korištenje AI-ja