Postoji jedna čudna hrvatska vojna navika: spremni smo potrošiti stotine milijuna eura na brodove, radare, Rafale, Bradleye, HIMARS-e i protuoklopne sustave, a onda čovjeka koji tim sustavima treba zapovijedati odjenemo kao da je uniforma ostala zamrznuta negdje između skladišta i priručnika iz prošlog stoljeća.
Svečana uniforma Hrvatske ratne mornarice nije samo komad odjeće koji se navuče za Dan HRM-a, prijem, prisegu ili fotografiranje. Ona je vizualna reprezentacija mornarice, a time i države. U vojsci se sve vidi: čin, držanje, način pozdravljanja, urednost, kroj, obuća, kapa, pa čak i način na koji uniforma sjedi na čovjeku. Ako uniforma izgleda jeftino, mekano, bez forme i bez jasne siluete, teško je od nje očekivati da ostavlja dojam institucije koja upravlja ozbiljnom vojnom silom.
A onda dolazimo do cipela, tog malog detalja koji na kraju odlučuje hoće li cijela figura izgledati kao časnik ratne mornarice ili kao čovjek koji je upravo izašao iz skladišta intendantske službe. Bijele svečane cipele djeluju kockasto, nezgrapno i široko, gotovo kao komad opreme, a ne kao elegantna časnička obuća. Oblikom podsjećaju na cipele bugarskog skretničara na željeznici, što je možda sasvim funkcionalno za čovjeka koji provodi radni dan uz tračnice, ali je prilično čudna estetska referenca za časnika ratne mornarice. Nedostaje im ona osnovna stvar koju bi svečana cipela trebala imati – linija. Časnik nije tenk. Ne treba ga tako ni obući
Ne može se od časnika očekivati da jednom rukom salutira, a drugom pridržava kapu. To možda ima određenu komičnu vrijednost, ali nema nikakvu vojnu. Kape časnika trebale bi imati jasnu, čvrstu formu i ostajati na glavi bez pomoći unutarnje žice i dobre sreće s vjetrom. Mornarica je, naime, jedna od rijetkih vojnih institucija u kojoj je vjetar sastavni dio radnog okoliša. Ako kapa izgubi oblik čim zapuše bura, problem možda ipak nije u buri.
Još je zanimljiviji povijesni paradoks. Hrvatski pomorci i časnici nosili su kroz povijest mornaričke uniforme pod različitim zastavama, od Austro-Ugarske do Jugoslavije, a mnoge od tih starih uniformi danas, kada ih pogledamo na fotografijama i u muzejskim zbirkama, djeluju krojački discipliniranije, skladnije i elegantnije od dijela onoga što danas nazivamo svečanom uniformom HRM-a. To nije nikakva nostalgija za starim državama, nego upravo suprotno: ako su ljudi s hrvatske obale nekoć mogli imati reprezentativne, dobro krojene mornaričke uniforme pod tuđim zastavama, onda je prilično neugodno da ih danas, pod vlastitom zastavom, ne možemo napraviti barem jednako dobre.
Francuzi, Talijani, Britanci, Nijemci i druge europske mornarice nisu zbog modernizacije odbacile tradiciju. Upravo suprotno. Tradicija se najbolje čuva onda kada se zna što treba zadržati, a što treba promijeniti. Dobar kroj, jasna silueta, kvalitetna tkanina, pravilne proporcije, kvalitetna obuća i kapa koja izgleda kao kapa časnika, a ne kao predmet koji čeka prvi jači udar vjetra – to nisu pomodne kaprice, nego elementi vojne reprezentacije.
Ne treba izmišljati nikakvu futurističku mornaričku modu. Treba samo napraviti ono što rade ozbiljne vojske: uzeti tradiciju, sačuvati prepoznatljive elemente i napraviti suvremenu, funkcionalnu i dostojanstvenu uniformu. A uz novu uniformu treba postaviti i ozbiljniji standard osobne tjelesne spremnosti, jer ni najbolji krojač ne može od časnika napraviti vitku figuru, kao što ni najskuplji radar ne može nadomjestiti čovjeka koji ga ne zna koristiti.
Svečana uniforma ne mora biti skupa da bi izgledala dobro. Mora biti dobro osmišljena, dobro krojena i napravljena za ljude koji je nose. A čovjek koji je nosi mora izgledati kao časnik, a ne kao da je uniforma njega pronašla.
