Rat u Ukrajini nije donio tehnološku revoluciju. Donio je nešto gore: razotkrio je iluzije. One o “čudesnim platformama”, o skupim strojevima koji sami po sebi jamče vojnu prednost. U stvarnosti, težište ratovanja nepovratno se pomaknulo s platforme na informaciju. Danas ne pobjeđuje onaj tko ima najskuplji helikopter, nego onaj tko prije vidi, brže poveže i preciznije udari, piše ekspertni tim za Express.

Bojište je postalo prozirno. Zasićeno senzorima, dronovima, elektroničkim ratovanjem. Svako kretanje ostavlja trag, a svaka pogreška plaća se odmah. U takvom okruženju ono što je jučer bilo elita bojišta danas lako postaje - skupa meta. I tu dolazimo do pitanja koje se u Hrvatskoj uporno izbjegava: što je danas helikopter OH-58D Kiowa Warrior u sastavu HRZ-a - sposobnost ili relikt?

Da odmah razjasnimo jednu stvar, bez naknadne pameti i salonske mudrosti. Odluka o nabavi Kiowa sredinom prošlog desetljeća nije bila pogrešna. Hrvatska je dobila zapadnu, NATO kompatibilnu izviđačko-borbenu platformu, relativno brzo uvedenu u uporabu i uz nizak ulazni trošak. U tom trenutku Kiowa je imala smisla. Problem nije bio u helikopteru. Problem je bio u tome što se rat, dok su se rotori još zagrijavali, već počeo mijenjati.

CRNA KNJIGA Slučaj Kiowa: Pet godina ne znamo zašto su poginula dva hrvatska pilota helikoptera

Kiowa Warrior nije loš helikopter. Bio je simbol jedne doktrine - niskog leta, bojnog izviđanja i neposrednog vizualnog kontakta s bojištem. No rat se ne vodi nostalgijom. Proliferacija MANPADS-a, laka PZO sredstva i sve gušći senzorski prostor pretvorili su nisko letenje iz prednosti u statistički rizik.

Ukrajina je to ogoljela do kraja. Izviđanje ondje rade dronovi. Korekciju topništva rade dronovi. Lov na oklop temelji se na podacima, a ne na pogledu iz kabine. Jeftini, masovni i potrošni sustavi ostaju u zraku dulje, vide dalje i ne nose pilota. U takvom ratu neoklopljeni helikopter koji mora prići bojištu da bi “vidio” više nema taktičku prednost. Ima samo rizik.

Američka vojska to je prihvatila bez emocija. Kiowa je izbačena iz aktivne uporabe, a njezinu ulogu preuzeli su bespilotni sustavi i jurišni helikopteri koji djeluju s distance, oslonjeni na mrežu senzora i dalekometno oružje. Hrvatska je, paradoksalno, ušla u taj koncept upravo u trenutku kad ga je njegov tvorac napuštao.

U regionalnom kontekstu situacija je još zanimljivija. Hrvatska danas, gledano zbirno, raspolaže najvećim brojem helikoptera na prostoru bivše Jugoslavije. HRZ i MUP zajedno čine helikoptersku flotu kakvu nema nijedna druga država u regiji - ni po količini, ni po raznolikosti, ni po interoperabilnosti sa zapadnim sustavima. Hrvatska je u tom smislu regionalna helikopterska velesila. No brojnost sama po sebi ne znači i relevantnost. Ako ti helikopteri ostanu platforme bez umreženog konteksta, njihova stvarna borbena vrijednost bit će manja nego što brojke sugeriraju.

ANALIZA EKSPERTA Hrvatske Kiowe totalno su promašena stvar. Pa bolji posao odradi običan dron

Ipak, priča o Kiowi u HRZ-u ima jedan ozbiljan adut: AGM-114 Hellfire. To nije sporedno naoružanje, nego standard suvremenog zapadnog ratovanja. Precizna, pouzdana i borbeno provjerena raketa. U pravom sustavu, riječ je o najsofisticiranijem protutenkovskom projektilu na prostoru bivše Jugoslavije. Ali Hellfire nije zamišljena za romantičnu sliku helikoptera koji nisko kruži bojištem tražeći metu. To je oružje mrežnog ratovanja, dizajnirano da djeluje na temelju podataka koje generiraju drugi senzori. I tu dolazimo do srži problema, piše ekspertni tim za Express.

Hrvatske Kiowe, unatoč MMS senzoru iznad rotora, nemaju suvremeno misijsko računalo, nemaju ozbiljne podatkovne veze, nemaju integraciju s topništvom, dronovima i zapovjednim lancem. Ako helikopter ne može biti podatkovno povezan s bespilotnim sustavima ili topništvom dugog dometa, onda nije dio sustava. Onda je samo usamljena platforma. Skupi vrabac u letu.

Iskustvo Ukrajine pokazuje jednu brutalnu istinu: helikopter koji ide prvi - ne vraća se. Kiowa zato više ne smije biti jurišni romantik. Mora postati relejna stanica, hladni koordinator, produžena antena sustava. Nosač i zapovjednik dronova. Helikopter ostaje skriven, dron ulazi u zonu PZO-a, a udar dolazi s platforme koja je najdalje i najsigurnija. U ratu zasićenom PZO-om preživljava onaj tko vidi - ne onaj tko puca prvi.

Cijeli tekst o Kiowama možete pročitati OVDJE.