Hrvatske Kiowe totalno su promašena stvar. Pa bolji posao odradi običan dron

Kad se sve skupa sabere i oduzme, nabava helikoptera OH-58D Kiowa Warrior za HRZ pokazala se kao promašena stvar. Evo i zašto. Okruglo desetljeće je prošlo od kada je u studenome 2015. godine Ministarstvo obrane odlučilo prihvatiti donaciju vlade SAD-a u obličju 16 rabljenih izvidničkih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior. Par mjeseci kasnije uslijedila je i doprema prvih helikoptera strateškim transportnim avionima C-5B Galaxy na Zemunik. Tema o kojoj se u domaćem žurnalističkom prostoru nikad nije pisalo glasi - zašto su nam Amerikanci uopće donirali te helikoptere? Još 2017. godine zrakoplovna grana Kopnene vojske SAD-a, naime, penzionirala je Kiowe, jer su zaključili da više nemaju koristi od laganih, izvidničkih helikoptera na suvremenom bojištu i suvišni su za hendlanje s obzirom na ukupni borbeni učinak. Obrambeni planeri u Pentagonu došli su do zaključka da je helikopter OH-58D Kiowa Warrior, iako je nekada bio iznimno važan za izviđanje, ciljanje i pružanje bliske zračne potpore, suštinski neperspektivna stvar s obzirom da pobrojane zadaće uspješnije i jeftinije odrađuju – doronovi. MORH je, praktično, tada prihvatio otpisanu tehnologiju. Premda, u tom trenutku, bio je to donekle zahvalan komad opreme, jer je OH-58 u osnovi Bell 206 Jet Ranger kojeg posjeduju MUP i HRZ.

Kiowa je helikopter male visine, male brzine, bez ikakvog oklopa te kao takav poprilično ranjiv, pa gubitak letjelice s posadom ima veće taktičke i borbene posljedice od gubitka drona. Kiowa Warrior je uglavnom izgubio svoju primarnu svrhu u modernom ratovanju zbog sve većeg oslanjanja na dronove. Doduše, može imati ograničenu ulogu u zadaćama nižeg intenziteta ili u vojskama koje nemaju razvijene bespilotne kapacitete. Dronovi, naspram Kiowe, imaju sofisticiraniju opremu, bolju sliku s bojišta i podatkovne veze s drugim platformama. Operativni troškovi dronova su znatno niži, a njihova prisutnost na bojnom polju sveprisutna. Priča sa Kiowama u vojnom zrakoplovstvu SAD-a završila je tako da su zamijenjene bespilotnim letjelicama RQ-7 Shadow koje pružaju veći spektar mogućnosti izvršavanja zadaća i veći izbor različitih vrsta nošenog naoružanja i opreme od OH-58D. I ono možda najbitnije, piloti RQ-7 su "doma" na sigurnome, a ne u neoklopljenoj kabini OH-58D bez vrata i izloženi na milost i nemilost i najobičnijem puščanom streljivu neprijatelja. Istodobno, u hrvatskim medijima i danas se u bajkovitim superlativima piše o “moćnim letjelicama” (nestručni izraz koji žive veze nema sa aeronautičkim riječnikom,op.a.), “snu svakog pilota”, “mogu na daljinu tamaniti tenkove”, neki novinari opisuju Kiowu i “nečujnu letjelicu koja se ispod visine stabala šulja po bojištu”.

Realnost je takva da se Kiowa "šulja" samo u video igricama i gejmerskim fantazijama, a ne na suvremenom bojištu na kojem je i malešnom dronu sve veći problem neopaženo prozujati, a kamoli helikopteru dugom 13, visokom četiri i širokom tri metra. Kupljeni su i pod parolom “umreživanja“ sa drugih borbenim sustavima naših Oružanih snaga. Jedini je problem što se ne može umrežit s ničim! Konkretno, premda se najavljivalo, sa pancerhaubicama PZH 2000, ali ni budućim Caesar samohotkama Kiowa Warrior ne može se podatkovno umrežiti. OH-58D koristi zastarjele analogne formate (npr. VHF/UHF radiotelefoniju), dok PzH 2000 radi s digitalnim taktičkim sustavima za prijenos borbenih informacija poput ADatP-3 ili ATLAS artiljerijskog formata. Kiowin mission computer ne prepoznaje formate koje koriste PzH-2000 i Caesari. OH-58D koristi zastarjeli GPS bez spoofing zaštite, odnosno nema zaštitu od lažnih GPS signala. Kokpit nema digitalne displaye za slanje artiljerijskih podataka. Kiowe nemaju ni digitalne podatkovne veze, data linkove poput ATHS ili IDM ili L2 MUM, a bez kojim nema razmjene borbenih podataka sa drugim platformama; borbenih avionima i helikopterima, zapovjednim mjestima, topničkom bitnicima ili višecijevnim raketnim lanserom MLRS. Kiowa se ne može umrežiti ni preko NATO taktičkog podatkovnog sustava Linka 16, jer ga još uvijek nemaju najbitni djelovi sustava naše obrane; od Rafalea do motrilačkih radara FPS-117 koji ne koriste Link 16 za dijeljenje radarskih podataka.

Naše Kiowe možeš poslati da lete solo ili u paru s drugom Kiowom i da se piloti "dozivaju" putem obične audio veze po modelu “soko zove orla” te jedan drugome govore gdje da gledaju i traže ciljeve. I to je to, jer automatske razmjene podataka o ciljevima između dviju Kiowa, ili Kiowe i nekih drugih platformi kod nas naprosto nema. Doduše, još je na dispoziciji slanje koordinata topnicima na zemlju tehnički rudimentarnijim putem običnih SMS poruka, viberom i whatsappom!

S druge strane balade, nabavljeni turski dronovi TB2 Bayraktari bez problema se mogu integrirati sa recimo PzH2000 i slati topnicima sve potrebne podatke za navođenje i korekciju paljbe. TB2 ima daleko veći asortiman naoružanja i opreme od Kiowe, domet leta turskog drona je daleko veći i dulje može ostati u zraku – dva sata naspram 24 sata! Veći je spektar mogućnosti izvršavanja zadaća i veći izbor različitih vrsta nošenog naoružanja i opreme od OH-58D.

Poražavajuća je činjenica u desetodišnjem paradnom korištenju Kiowa u HRZ-u da ni jednom na vježbama nije letjelo više od četiri, ili čak osam Kiowa raspoređenih u dvije grupe po četiri, a da je, primjerice, jedna grupa vježbala iznad Dalmacije, a druga istovremeno iznad Slavonije. Hrvatske Kiowe nikad nisu bile prebazirane izvan granica i odradile višegransku vježbu sa saveznicima. Ništa. Zero point. Ni vježbe sa stranim borbenim helikopterima nikada nisu organizirane. Čudno nešto skroz… Pitanje je i koliko je pilota dosegnulo punu razinu borbene obučenosti. Ni pet godina nakon pogibije dvojice pilota u Zlarinskom kanalu, HRZ nije nabavio emergency flotas sustave (EFS) za plutanje na vodenoj površini. Iznad mora piloti nam i dalje lete bez suhih odjela. Suluda praksa. Svi parametri ukazuju da je nabava Kiowa Warriora imala samo pozitivne političke efekte, uz usputno “pokazivanje zubiju” susjednoj Srbiji. I ništa više. Vojno gledajući, bijaše to srednjeročno i dugoročno posve pogrešna odluka koju je vrijeme pregazilo. U momentu odluke, davne 2015. godine, naša vojska nije imala ni artiljerijsko-helikoptersku doktrinu koja bi Kiowama dala smislenost. Nema ni danas. Vojno planiranje u Hrvata? Nitko živ ne zna po kojim se parametrima ono odvija. Problematika planiranja naše vojne obrane prioritet je još od okončanja Domovinskog rata. Naši obrambeni planeri imaju pregled igre kao Ray Charles i Andrea Bocelli.