Prvo inozemno putovanje predsjednika Bidena u Europu pokazalo se uspješnim i premašilo sva očekivanja, opravdavajući njegov slogan “Amerika se vratila” potvrđivanjem američkoga globalnog vodstva i obnavljanjem solidarnosti s demokratskim saveznicima.  Više puta je prikazao taj trenutak kao egzistencijalno nadmetanje između demokratskog i autokratskog modela vlasti. Iako se Rusija nadvija nad Europom, Biden se nadao da će geopolitički izazov koji predstavlja Kina potaknuti čelnike na razini G-7, SAD-a i NATO-a. Za razliku od unilateralističkog pristupa Donalda Trumpa, Biden vjeruje da se samo zbijanjem redova demokratski svijet može ekonomski natjecati s Kinom i vojno se suprotstaviti sigurnosnoj prijetnji i Kine i Rusije. Stoga je u Europu došao odlučan ne samo da popravi štetu Trumpovih godina, nego i da revitalizira transatlantsko partnerstvo kako bi odgovorilo izazovima ovoga doba. Iako su europski saveznici sve više zabrinuti grabežljivim gospodarskim i vojnim ponašanjem Kine, nije bilo zajamčeno da će prihvatiti pooštreni pristup koji zagovaraju Sjedinjene Američke Države. Čini se da su američki ustupci, uključujući odluku Bidenove administracije da ne kažnjava dalje Njemačku zbog dovršetka plinovoda Sjeverni tok 2, bili od pomoći u postizanju konsenzusa. Također je bilo ključno primirje između SAD-a i EU-a zbog njihova 16 godina dugog spora o subvencijama Boeingu i Airbusu. Rezultat ove diplomacije bio je snažan stav SAD-a i EU-a protiv kineske prakse ljudskih prava, antidemokratskih poteza u Hong Kongu i vojne prijetnje Tajvanu te navedene namjere o suzbijanju kineskih nepoštenih trgovačkih praksi. To je očito pogodilo Peking, koji je tu kritiku okarakterizirao kao “klevetu” i žurno poslao rekordnih 28 borbenih zrakoplova da ugroze tajvanski zračni prostor. U međuvremenu, čelnici NATO-a prvi put formalno su registrirali zabrinutost zbog Kine izjavivši da “kineske ambicije i asertivno ponašanje predstavljaju sistemske izazove za međunarodni poredak temeljen na pravilima i za područja relevantna za sigurnost saveza”. 

U konačnici, oba summita također su izrazila kontinuiranu potporu ljudskim pravima u Rusiji i teritorijalnom integritetu Ukrajine. Zahvaljujući ovim demonstracijama savezničke solidarnosti, Biden je na svoj najvažniji sastanak s  Vladimirom Putinom u Ženevi krenuo s pozicije snage. Unatoč tome, očekivanja da će summit polučiti opipljive rezultate bila su niska, s obzirom na to kako su odnosi između SAD-a i Rusije postali konfliktni. Mnogi promatrači, uključujući i mene, očekivali su zajedljiv sastanak, s obzirom na besramne ruske intervencije u američkoj politici i sve veći broj kibernetičkih napada. Stoga je bilo iznenađujuće kad sam saznao da su dvojica čelnika zapravo imala produktivan sastanak.  Kao što je Biden nakon toga primijetio, presudno je da vodeće nuklearno naoružane sile, bez obzira na njihove političke razlike, imaju stabilan odnos i mogu se dogovoriti o “pravilima puta” kako bi se spriječile akcije i reakcije koje bi mogle izazvati sukob. Očito su se na toj osnovi SAD i Rusija dogovorile da pokrenu rasprave o kontroli naoružanja i kibernetičkoj sigurnosti, a također su razmotrile potencijalnu suradnju u pitanjima kao što su Sirija, Afganistan i Iran. Također se čini da su Biden i Putin možda u određenom kontekstu razgovarali o međusobnim “crvenim linijama”. Primjerice, Biden je otkrio da je s Putinom podijelio popis od 16 ključnih infrastrukturnih područja koja bi, u slučaju napada, dovela do odmazde od strane vlastitih, pretpostavlja se, zastrašujućih ofenzivnih kibernetičkih mogućnosti. Iako su Sjedinjene Američke Države izjavile da namjeravaju pomoći Ukrajini da se odupre agresiji, moguće je da je Biden možda pronašao način priopćiti da pristupanje Ukrajine NATO-u, “crvena linija” za Rusiju, nije na pomolu. Još je intrigantnija bila Bidenova naznaka da je implicitno sugerirao Putinu da Rusiji nije u potpunosti u interesu da se pridruži Kini u onome što bi u konačnici mogao ispasti zagrljaj gušenja.  

Sve u svemu, čini se da je Biden, poput iskusnog međunarodnog državnika kakav jest, u Ženevi prakticirao oblik realpolitike koji bi učinio ponosnim i Henryja Kissingera. Unaprijed je odredio ton sastanka kad je javno nazvao Putina “dostojnim protivnikom”, a na početku razgovora izravno je nazvao Rusiju “velikom silom”. Drugim riječima, činilo se da je Biden odlučan odnositi se prema Putinu i Rusiji s poštovanjem, dok od Putina traži poštovanje američkih interesa. Kao što je i sam Biden javno priznao, samo će vrijeme pokazati hoće li summit donijeti promjene u ruskom ponašanju i stabilnije bilateralne odnose. No s obzirom na golemi izazov Kine u usponu, zaista je strateški logično tražiti modus vivendi s Moskvom pod prihvatljivim uvjetima. Koliko god vrijedilo, čini se da je i sam Putin povoljno reagirao na ovu očitu maslinovu grančicu. Nahvalio je Bidena, oprečno ruskoj propagandi (i republikanskim temama razgovora) koja prikazuje američkog predsjednika kao teturavog starca. Rekao je: “Biden je profesionalac i morate biti vrlo oprezni u radu s njim kako biste bili sigurni da vam nije ništa promaknulo. Njemu sigurno ništa ne promakne, uvjeravam vas u to”. Naravno, Putin je aktivno nastojao potkopati američku demokratsku stabilnost te će poštovati Bidena i njegove “crvene linije” samo ako bude u stanju uspješno vladati. Predsjednik se vratio u zemlju koja je doživjela rekordni toplinski val, skok inflacije koji bi mogao potkopati gospodarski oporavak i eskalaciju nasilnih zločina diljem nacije koja bi mogla pomoći republikancima da povrate kontrolu nad Kongresom sljedeće godine. U nadolazećim tjednima postat će vruće na svim frontovima i Biden mora pronaći način osigurati zakonsko usvajanje svojega plana gospodarskog oporavka prije kraja ljeta ako želi zadržati svoju političku održivost u zemlji.