Nismo razumjeli Afganistan na jednoj temeljnoj razini, nismo znali što činimo. Što uopće pokušavamo uraditi ovdje? Nismo imali ni najblažu ideju o tome što smo počeli. Tim riječima je Douglas Lute, general pukovnik i nekadašnji savjetnik za Afganistan i Bushu i Obami, opisao svu uzaludnost američkog rata u Afganistanu u jednom svjedočenju pred posebnim uredom za istragu obnove Afganistana (SIGAR). "Da Amerikanci znaju koliko duboko seže disfunkcionalnost, da je izgubljeno 2.400 života. Tko će priznati da je to bilo uzalud", nastavio je Lute.

The Washington Post je nakon višegodišnje pravne bitke došao do stotina svjedočenja pred istraživačima SIGAR-a koja redom oslikavaju koliko laži, neistina ili poluistina su mnogi dužnosnici pokušavali prodati javnosti iako su znali da je rat u Afganistanu bio američka greška stoljeća. Ogromna većina svjedoka znala je da njihove riječi neće izići u javnost i zbog toga su neočekivano iskreno govorili o problemima i nedostacima tadašnje, ali i aktualne strategije za stabilizaciju duboko podijeljene države. 

Necenzurirani rat Afganistan: Na prvoj liniji s drogiranim marincima

"Naš službeni stav je bio da želimo stvoriti snažnu centralnu vlast što je bilo idiotski jer Afganistan nema povijest snažne centralne vlasti. Za takvo što treba stotinjak godina, a mi nemamo toliko vremena", rekao je jedan od ispitanika SIGAR-u.

Jedno ranije izvješće posebnog vojnog ureda za istragu obnove Afganistana (SIGAR) objavljeno 2016. godine pokazuje da su Amerikanci pogoršali afganistansku epidemiju korupcije.

U prvom izvještaju, svojevrsnoj obdukciji američkog ponašanja u Afganistanu, zaključili su da je američko prisustvo u Afganistanu pomoglo rastu stope korupcije tako što su u opticaj ubacili milijarde dolara bez konkretnog nadzora potrošnje tog novca. 

"Naše izvješće ukazuje na činjenicu da korupcija u Afganistanu nije nastala 2001. godine, ali se znatno više i znatno opasnije proširila otada", rekao je šef SIGAR-a John Sopko prilikom predstavljanja izvještaja.

Nakon 2001. godine, interni utjecaji poput sve lošije sigurnosne situacije i trgovine opijumom u kombinaciji s nekotroliranim dotokom američkog novca znatno su pogoršali situaciju. Sopko je posebno izdvojio spremnost američke vojske na suradnju s korumpiranim afganistanskim dužnosnicima kao otegotnu okolnost.

Sve to je rezultiralo pravom epidemijom korupcije koja je ušla u sudstvo, vojsku i policiju. Međutim, ni bankarstvo niti neki drugi kritično važni sektori države nisu ostali pošteđeni korupcije.

Sopko je rekao da je mito ozbiljno naudilo američkim naporima obnove Afganistana. Osim toga Pentagon, američko ministarstvo vanjskih poslova i humanitarna agencija USAID nisu dovoljno ozbiljno shvatili protukorupcijska pravila što je na kraju rezultiralo ogromnim količinama bačenog novca.

Jači nego prije 36 sati s Talibanima: Neki nikada nisu vidjeli strance

Jedan od primjera, kojeg je SIGAR često spominjao tijekom istrage, je najskuplja benzinska pumpa u Afganistanu, a vjerojatno i svijetu. Umjesto predviđenih 500.000 dolara, pumpa je koštala 43 milijuna dolara. Dodatni problem je što na toj pumpi se može kupiti samo ukapljeni zemni plin umjesto benzina ili dizela. U Afganistanu praktički nitko ne koristi automobile s pogonom na zemni plin, a jedan od problema je i trošak ugradnje plina u automobile. Procjenjuje se da ugradnja plina košta oko 700 dolara, a prosječna godišnja plaća u Afganistanu je oko 670 dolara.

Sigar je otkrio i sustavnu korupciju unutar samih afganistanskih vlasti koje su milijarde dolara bacile u vjetar. Kriminal unutar afganistanskog sigurnosnog aparata, od ministara vojske i policije pa naniže, dao je svoj doprinos rastrošnosti.

Američko gorivo je ukradeno, novac namijenjen za borbu protiv talibana završio je u privatnim džepovima ljudi poput Ahmeda Walija Karzaija, polubrata bivšeg predsjednika Hamida Karzaija. Ahmed je izgradio pravo malo kraljevstvo u središnjem Afganistanu, u provinciji Kandahar. Tamo upravlja privatnim snagama sigurnosti i nekretninama. Ispostavilo se da su čak i trgovci drogom dobivali američki novac zato što su imali dobre odnose s lokalnim političarima.

Čak i kad je bilo napora za odgovorno trošenje novca, jednostavno ga je bilo toliko da je korupcija bila praktično neizbježna. Jedan od svjedoka ispričao je kako se od njega očekivalo da potroši tri milijuna dolara dnevno na projekte u jednom afganistanskom okrugu. Kad je pitao neimenovanog kongresnika bi li on u SAD-u mogao racionalno rasporediti taj novac, ovaj je odgovor da nema šanse. "Pa, to je nešto što ste nas obvezali da učinimo i to za zajednice ljudi koji žive u straćarama od blata i bez prozora", zaključio je ovaj svjedok.

Jedan od najvećih problema je što nitko ne zna koliko je koštalo dosadašnjih osamnaest godina rata u Afganistanu. Najokvirnije procjene govore da su američko ministarstvo obrane, vanjskih poslova te agencija za međunarodni razvoj zajedno potrošili između 934 i 978 milijardi dolara. Međutim, Washington Post upozorava da tu nije uračunat novac kojeg je CIA potrošila na terenu, ali ni ministarstvo veterana koje pokriva troškove liječenja ranjenih vojnika. 

"Nakon što smo ubili Osamu bin Ladena, govorio sam da se Osama sada smije u grobu kad se uzme u obzir koliko novca smo potrošili na Afganistan", izjavio je Jeffrey Eggers, umirovljeni specijalac i djelatnik Bijele kuće u mandatima Georgea Busha i Baracka Obame. 

Kad se sve zbroji, američki predsjednici su u godišnjim proračunima predvidjeli 133 milijarde dolara za obnovu Afganistana. Usporedbe radi, to je više novca nego što je bilo predviđeno Marshallovim planom za čitavu zapadnu Europu nakon Drugog svjetskog rata.

Intervjuirani svjedoci govore i koliko truda je uloženo u "friziranje brojki" kako bi se na bilo koji način pokazalo da Sjedinjene Američke Države pobjeđuju u ratu protiv Talibana. A da će do pobjede teško doći bio je svjestan čak i Donald Rumsfeld u travnju 2002. godine, nekih šest mjeseci nakon početka rata. "Znam da sam nestrpljiv. Nikad nećemo izvući američku vojsku iz Afganistana ako ne osiguramo mehanizme za stabilnost države koji su preduvjet našeg odlaska", napisao je on u jednom povjerljivom dopisu svojim kolegama.

A tada je američki cilj u Afganistanu bio relativno jasan. Osveta al-Qaidi i sprječavanje nekog novog terorističkog napada na američkom tlu. Otada su se ciljevi razvodnili, a situacija na terenu nikad nije bila manje jasna. Tko je neprijatelj Americi u Afganistanu? Talibani? Razne džihadističke skupine? Je li Pakistan neprijatelj zato što pomaže nekim frakcijama talibana ili je saveznik zato što dopušta SAD-u korištenje zračnog prostora?

Cijelo to vrijeme u Afganistanu je rasla samo proizvodnja i trgovina opijumom. Danas oko osamdeset posto opijuma na cijelom svijetu dolazi iz Afganistana. 

A iz dana u dan ljudi umiru. Iako je Josip Briški tek jedna od gotovo 160.000 žrtava u posljednjih osamnaest godina, simptomatično je da i dalje funkcioniraju terorističke mreže diljem države. Talibani nisu više što su nekad bili, ne vladaju čitavom državom, ali razumne pretpostavke ipak se mogu izvući. Najveći utjecaj u tom dijelu Afganistana ima mreža klana Hakani, a na vrhu piramide sjedi Siradžudin Hakani. O njemu se tako malo zna da čak i FBI procjenjuje kako je Siradžudin rođen negdje između 1973. i 1980. godine, a već dulje vrijeme nalazi se na popisu najtraženijih terorista današnjice.

Amerikanci nude pet milijuna dolara za informacije koje će dovesti do njegova hvatanja, ali da bismo bolje razumjeli Hakanijev način djelovanja, treba se vratiti malo u prošlost. Na Hladni rat. Hakanijevu mrežu (eng. Haqqani Network) osnovao je Siradžudinov otac Džalaludin, za borbu protiv sekularnog afganistanskog vođe Davuda Kana, a nakon sovjetske intervencije samo su nastavili s borbom. U to vrijeme im je čak i CIA pomagala na sve načine, od obuke do dostava oružja i druge opreme. Svoje utočište desetljećima su imali u plemenskim područjima Pakistana i tamošnjim obavještajnim službama.

Pakistancima je odgovarala destabilizacija starog rivala, odgovarala im je i borba protiv Sovjeta, nisu im smetali ni talibani, pa ni borba protiv američkih snaga od prijelaza milenija. Džalaludin je čak imao i ministarsku fotelju u devedesetim godinama prošlog stoljeća dok su Afganistanom vladali talibani. Toliko je bila bliska i dobra njihova suradnja. Međutim, dugi niz godina su zapadne obavještajne službe govorile da su Hakanijevi ljudi zapravo odvojeni od talibana te da ih ne valja svrstavati u isti koš. Pakistanci su išli tako daleko da su ih zvali za pregovarački stol govoreći da su oni umjereni, iako su upravo Hakanijevi pripadnici uveli bombaše samoubojice u ratni arsenal afganistanskih i pakistanskih ekstremista.

Trojica Hakanijevih izaslanika sudjelovala su na prošlogodišnjim pregovorima o mogućem mirnom rješenju rata u Afganistanu. Sve to usprkos činjenici da su upravo oni organizirali seriju napada na afganistanske snage sigurnosti krajem 2017. godine u kojima su ubili više od 150 policajaca, vojnika i novaka u samo tjedan dana. Najsmrtonosniji napad u Kabulu također su organizirali pripadnici Hakanijeve mreže suradnika.

Krvnik Hrvata Josipovo ubojstvo naredio je šef talibana Siradžudin

Dana 31. svibnja 2017. godine ubili su kamionom bombom 150 ljudi, većinom civila, na raskrižju u blizini njemačkog veleposlanstva. A to je samo manji dio njihovih samoubilačkih napada na civile i snage sigurnosti. Siradžudinu se na teret stavlja i planiranje atentata na tadašnjeg predsjednika Hamida Karzaija 2008. godine. Možda i najvažnija odlika čitave te mreže njihova je posvećenost sigurnosti i tajnovitosti. Znaju koje regije kontroliraju i glavešine ne izlaze iz njih. Intervjui ili javni nastupi praktički su nezabilježeni.

Tekst Washington Posta završava depresivnom tezom. Jedina mjerljiva i provjerljiva brojka koja koliko-toliko oslikava sigurnost u Afganistanu je broj poginulih. Što manje ljudi gine, američki rat bolje napreduje. Prošle godine poginulo je 3.804 civila u Afganistanu. Što je rekordna brojka u posljednjih deset godina otkako Ujedinjeni narodi vode evidenciju.