Pripadnik 10. Hrvatskoga kontingenta koji se nalazio u sklopu NATO-ove misije potpore miru Resolute Support u Afganistanu preminuo je u srijedu oko podneva od teških ozljeda zadobivenih tijekom napada na vozilo Hrvatske vojske u Kabulu, objavio je MORH na službenoj stranici.
Riječ je o pripadniku specijalnih snaga Josipu Briškom, rođenom 1992. godine, koji je u Afganistanu bio angažiran na poslovima savjetovanja i mentoriranja Afganistanskih sigurnosnih snaga, koji je nakon ranjavanja u Kabulu prebačen u američku bolnicu u Bagramu. Ministarstvo obrane i Hrvatska vojska izrazili su žaljenje i oštro su osudili napad.
Odgovornost su preuzeli talibani uz uobičajeno hvalisanje da su "ubili velik broj američkih vojnika" u samoubilačkom napadu. Prema njihovim tvrdnjama, napali su CIA-ina vozila koja su prikupljala informacije s terena.
Žalosna je činjenica da će Josipov život biti tek fusnota krvave povijesti grada Kabula, gdje se gotovo svakog dana gine. Iako su talibani preuzeli odgovornost za napad, najveće pitanje je tko je naredio nekome mladiću da se krcat eksplozivom zabije u konvoj civilnih, ali oklopljenih, vozila.
Talibani nisu više što su nekad bili, ne vladaju čitavom državom, ali razumne pretpostavke ipak se mogu izvući. Najveći utjecaj u tom dijelu Afganistana ima mreža klana Hakani, a na vrhu piramide sjedi Siradžudin Hakani. O njemu se tako malo zna da čak i FBI procjenjuje kako je Siradžudin rođen negdje između 1973. i 1980. godine, a već dulje vrijeme nalazi se na popisu najtraženijih terorista današnjice.
Amerikanci nude pet milijuna dolara za informacije koje će dovesti do njegova hvatanja, ali da bismo bolje razumjeli Hakanijev način djelovanja, treba se vratiti malo u prošlost. Na Hladni rat. Hakanijevu mrežu (eng. Haqqani Network) osnovao je Siradžudinov otac Džalaludin, za borbu protiv sekularnog afganistanskog vođe Davuda Kana, a nakon sovjetske intervencije samo su nastavili s borbom.
U to vrijeme im je čak i CIA pomagala na sve načine, od obuke do dostava oružja i druge opreme. Svoje utočište desetljećima su imali u plemenskim područjima Pakistana i tamošnjim obavještajnim službama. Pakistancima je odgovarala destabilizacija starog rivala, odgovarala im je i borba protiv Sovjeta, nisu im smetali ni talibani, pa ni borba protiv američkih snaga od prijelaza milenija.
Džalaludin je čak imao i ministarsku fotelju u devedesetim godinama prošlog stoljeća dok su Afganistanom vladali talibani. Toliko je bila bliska i dobra njihova suradnja. Međutim, dugi niz godina su zapadne obavještajne službe govorile da su Hakanijevi ljudi zapravo odvojeni od talibana te da ih ne valja svrstavati u isti koš.
Pakistanci su išli tako daleko da su ih zvali za pregovarački stol govoreći da su oni umjereni, iako su upravo Hakanijevi pripadnici uveli bombaše samoubojice u ratni arsenal afganistanskih i pakistanskih ekstremista.
Trojica Hakanijevih izaslanika sudjelovala su na prošlogodišnjim pregovorima o mogućem mirnom rješenju rata u Afganistanu. Sve to usprkos činjenici da su upravo oni organizirali seriju napada na afganistanske snage sigurnosti krajem 2017. godine u kojima su ubili više od 150 policajaca, vojnika i novaka u samo tjedan dana.
Najsmrtonosniji napad u Kabulu također su organizirali pripadnici Hakanijeve mreže suradnika. Dana 31. svibnja 2017. godine ubili su kamionom bombom 150 ljudi, većinom civila, na raskrižju u blizini njemačkog veleposlanstva. A to je samo manji dio njihovih samoubilačkih napada na civile i snage sigurnosti.
Siradžudinu se na teret stavlja i planiranje atentata na tadašnjeg predsjednika Hamida Karzaija 2008. godine. Možda i najvažnija odlika čitave te mreže njihova je posvećenost sigurnosti i tajnovitosti. Znaju koje regije kontroliraju i glavešine ne izlaze iz njih. Intervjui ili javni nastupi praktički su nezabilježeni.
U jednom od rijetkih razgovora za, u maniri pravog talibana, Al Jazeeru, Siradžudin je najavio nastavak krvavog rata.
"Hvala Bogu, mudžahedini (borci na Božjem putu, op.a.) sve su napredniji i sad mi upravljamo ratom. Jamčim vam da će u budućnosti naše ratovanje biti još bolje. Na početku ovog rata koordinacija između naših boraca bila je nikakva, ali sad izvode toliko napada da ih ni mi sami ne možemo pobrojiti. Ni to nije dovoljno, a budućnost će pokazati o čemu točno govorim", ispričao je Siradžudin skrivajući lice od kamere.
Bilo je to 2010. godine, njegov otac bio je živ i, barem nominalno, predvodio je čitavu organizaciju. Analitičari su govorili da je on puno opasniji od svog oca i spremniji na žešće napade protiv zapadnih vojnika u Afganistanu. Ovdje ćemo ući u područje čistih špekulacija kako bismo pokazali koliko su Hakaniji opasni saveznici.
Talibane je osnovao mula Muhamed Omer i kontrolirao ih je sve do svoje smrti 2013. godine, kad su nastale brojne frakcije koje se nisu mogle ujediniti. Tek dvije godine kasnije izabran je Ahtar Mensur kao njegova zamjena. Mula Mensur, kako mu je bila počasna titula, ponudio je Hakanijevima da postanu njegovi zamjenici, a istu ponudu je poslao i Muhamedu Jakubu, najstarijem sinu mule Omara.
Svi su to odbili, a Mensur je, ni godinu dana kasnije, poginuo kad je prešao u Pakistan. Promptno je na čelno mjesto talibana postavljen Hibatulah Ehunzade, Siradžudin i Jakub su postali zamjenici te lijepo raspodijelili kontrolu. Siradžudin navodno kontrolira sve napade te nekoliko istočnih i jugoistočnih provincija Afganistana dok Jakub ima pod svojom kontrolom 15 ili 16 provincija.
Ehunzade je još živ, barem službeno, što daje za naslutiti da se nije zamjerio pravim ljudima. Josip se, vrlo vjerojatno, nije posebno zamjerio talibanima. Za pretpostaviti je da on nije imao ucijenjenu glavu ili da su baš njega htjeli ubiti.
"Ma boljeg čovjeka od Josipa nisi mogao upoznati. On je stvarno živio za tu vojsku i jako se trudio. Bio je vrhunski u svemu i zato je bio u Bojni za specijalna djelovanja", ispričao je za 24sata jedan od prijatelja.
S njim je bio u vojsci u Slunju, gdje su obojica provela godinu dana. Karijera ih je prije par godina odvela na različite strane, no ostali su u kontaktu.
"Radio sam nešto izvan kuće i prvo uopće nisam znao za stradavanje. Brat je izašao iz kuće i rekao mi to. Nisam mogao vjerovati. Josip to stvarno nije zaslužio. Bio je momak za poželjeti", kazao je neutješni kolega.
"Rijetko sam ga viđao otkad je otišao u vojsku. Nedavno se oženio i dobio dijete", dodao je Josipov susjed.
Briški je u Hrvatskoj vojsci bio pet godina, a misija u Afganistanu bila mu je prva međunarodna misija. Hrvatski vojnici u Afganistanu se redovno nalaze daleko od najgorih žarišta, ali povremeno moraju uzeti oružje u ruke. Podsjetit ćemo ovdje na situaciju staru više od osam godina.
U redakciju 24sata proslijeđene su snimke hrvatskih vojnika u zauzimanju jednog talibanskog sela na sjeveroistoku zemlje dok navode helikopter na ciljeve.
"Misija nije borbena nego stabilizacijska iako tu i tamo situacija dovede do iskakanja", rekao je Pjer Šimunović, tadašnji državni tajnik u MORH-u.
Prema njegovu mišljenju, iz pokazanih se snimki vidjelo kako naši vojnici podupiru snage afganistanske vojske. Pripadnici HV-a operativni su mentori Afganistancima. Cilj je misije, rekao je, uspostaviti samoodrživu afganistansku vojsku. Pavle Kalinić tad je komentirao da je misija u Afganistanu unaprijed osuđena na propast.
"Ako smo mi članica NATO saveza, moramo poštivati neke uzuse", rekao je Kalinić i dodao kako Hrvatska nema nikakvu alternativnu, izlaznu strategiju.
Kad je 2006. godine ranjen skupnik Goran Špehar, javnost je to saznala tek iz biltena američke vojske.
"Nismo znali što nas čeka u Kandaharu dok nismo došli. Ovo je malo drukčija borba nego što bi inače trebala izgledati. Ali, što bi rekao moj narednik, nismo došli ovamo brati ljubičice", rekao je Špehar dva dana nakon ranjavanja za Jutarnji.
"Išli smo u jednu od svakodnevnih patrola. Iz Sperwan Ghara krenuli smo u selo zvano Zagrabe i ondje imali kontakt s neprijateljem. Američki specijalci, koji s nama obučavaju pripadnike Afganistanske narodne armije (ANA), pozvali su zračnu potporu CAS, avioni su bacili nekoliko bombi i mi smo krenuli u čišćenje sela. Međutim, talibani su i dalje bili na toj točki. Sačekali su nas i gađali raketnim bacačem RPG. Ja sam išao naprijed uz specijalce, izašli smo iz jedne ulice i tu su nas gađali. Jedan geler pogodio me u debelo meso", ispričao je Špehar o okolnostima svog ranjavanja.
Iz objava Wikileaksa saznali smo i da je nekoliko hrvatskih vojnika ranjeno u talibanskoj zasjedi 19. kolovoza 2009. godine, a 23. srpnja iste godine su pripadnike Bojne za specijalna djelovanja napali talibani granatama iz ručnog bacača i puškomitraljeza.
Ostale intervencije su redom bile bezazlene prirode, kao što je bilo izvlačenje njemačkog oklopljenog vozila 15. svibnja 2009. godine. Njemački vojnici su, naime, skliznuli s ceste. Hoće li Josipova smrt nešto promijeniti u ratu u Afganistanu? Vrlo vjerojatno neće. Hoće li hrvatska vojska nešto mijenjati u svojim operativnim planovima? Vrlo vjerojatno neće.
Tragedija obitelji Briški će, nažalost, završiti kao manje važan događaj u dugom i krvavom ratu kojem se ne vidi kraj. Da se vrlo vjerojatno neće ništa promijeniti, daju naslutiti i prve izjave iz vrha države.
Danijel Markić, šef Sigurnosno-obavještajne agencije, kazao je: "Naravno, naš kontingent ne sudjeluje u vojnim akcijama na terenu. Ali znamo da su te misije opasne. Hrvatska sudjeluje već 16 godina i došli smo do prve žrtve" i dodao: "Ne skrivam da me, kao Hrvata, pogodilo, a posebno kao bivšeg pripadnika Hrvatske vojske. Iznimno suosjećam s obitelji, jako mi je žao i iznimno smo ponosni na naše vojnike i vojnikinje koji rade u inozemstvu. Nadam se da će se ostala dva ranjena vojnika vratiti kući".
"Naši su časnici HV-a u kontaktu s obiteljima ozlijeđenih, njima se pruža medicinska pomoć i podrška. U 16 godina prisustva naših vojnika nismo doživjeli ovakav napad s ovakvim posljedicama. Radit ćemo na tome da ozlijeđeni vojnici dođu što prije u Hrvatsku", poručio je premijer Andrej Plenković.
Ministar obrane Damir Krstičević posjetio je obitelj preminulog Josipa. "U ovim najtežim trenucima za Hrvatsku vojsku i Ministarstvo obrane u ime svih pripadnika Hrvatske vojske, djelatnika Ministarstva obrane i u svoje osobno ime izražavam iskrenu sućut. Ovu tužnu vijest primio sam s boli i težinom u srcu.
Ovaj trenutak duboko pogađa svakog pripadnika obitelji Hrvatske vojske i hrvatski narod. Zaista, ne postoje riječi utjehe i onog što može vratiti mladi život. Hrabro i časno u vječnost je otišao naš sin, vojnik, muž i otac i stao uz rame najvećih velikana i ratnika. Počivao u miru", rekao je Damir Krstičević.
Hrvatska je svoje članstvo u Europskoj uniji i NATO-u relativno dobro koristila. Razmjenjujemo obavještajne podatke s partnerskim službama, dobili smo milijunske donacije američke vojne opreme i do sada niti jedan naš vojnik nije platio najveću cijenu. Do sada nismo imali gubitaka. To se sad promijenilo i ovo je najveći dosadašnji ispit našeg savezništva.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
da vidimo što će poduzeti SOA, da se likvidira taj taliban? ili su oni zaokupljeni "važnijim poslovima", gdje je tko čiju ženu?😪👎
Valjda će sad prestati svečani ispraćaji vojnika koji idu ratovati za tuđe interese? i da idu u ophodnju u oklopnim vozilima a ne u običnim terencima?
Po tome ispada da su Hrvati u Domovinskom ratu bili teroristi jer su branili Hrvatsku od agresora.Zar ovi ljudi nemaju na to pravo??