Kamera s položaja američkih marinaca u zabiti provincije Helmand u Afganistanu snimala je cilj. Iz pozadine su se čuli glasovi radijskog navođenja skorog zračnog udara. I odjednom se začula žestoka eksplozija, vikanje marinaca... Ali, u kadru kamere nije se promijenilo baš ništa. Sve do trenutka kad je snimatelj kameru maknuo sa željenog cilja u nekom drugom smjeru i prikazao visok stup plamena i dima.
"... nisu li pogodili krivu zgradu?", začuo se tihi glas nekog od marinaca.
"Holly shit!!! To je pogrešna zgrada!!!", vikao je jedan od suboraca.
Tako počinje dokumentarni film "Combat obscura" Milesa Lagozea, koji je kao ratni snimatelj 1. bojne 6. puka marinaca 2011. i 2012. snimao što se doista događa u ratu u Afganistanu. Lagoze je u rat otišao sa samo 21 godinom, a snimao je za potrebe vojske kako bi mediji imali video materijal za svoje vijesti. Ispalo je, međutim, kao i u svakom ratu, u razmjerima koji su ovisili o demokratskoj razini dotične države, da je ono što završava u vijestima "ispeglana" verzija događaja na terenu. A to se Lagozeu nije svidjelo.
"Snimili smo ono što su htjeli, a onda smo nastavili snimati", naveo je u uvodnoj špici dokumentarca što ga je objavila nezavisna američka filmska kompanija "Oscilloscope". Preko noći dokumentarac je postao popularan kao onaj "koji prikazuje ono što vlada ne želi da vidite" ili "ono što se događa kad prestane propaganda i počne stvarna bitka".
Snimke su realistične koliko to rat na prvoj liniji uopće može biti, a ovdje je bila riječ o dvjema od najgorih godina s američkim žrtvama u tom ratu; 2011. poginulo je 412, 2012. njih 301. Taj dio još nije ono zbog čega bi Pentagon "Combat obscuru" smatrao subverzivnim. Jedini mrtvac prikazan u dokumentarcu je lokalni prodavač kojega su marinci ustrijelili zbog dojave da je radio vezom nešto dojavljivao talibanima.
Možda bi prošlo i to što marince otkriva da naveliko puše kanabis, nekada čak na prvoj liniji usred dana, pa se onda zafrkavaju i dovikuju djeci koja se u daljini igraju neka se nabacuju kamenčićima. Problem je u tome što film ne prikazuje heroje, neosjetljive na strah i užas, kojima se ne može dogoditi da se skamene kad ih nešto pogodi ili krene naopako, nego obične mlade ljude, normalne, odlično uvježbane dečke koji se u kaosu rata i pogube i uplaše.
"Da, dobio sam geler u glavu. Ali samo ogrebotinu. Znaš... Ja nakon ovoga... ne želim više u borbu", govorio je osobno ranjeni Lagoze nakon što su ga previli nakon što im je neočekivana granata pala ravno na položaj.
Ovo nipošto nije film poput rusko-finsko-ukrajinske drame "9. satnija" redatelja Fedora Bondarčuka iz 2005. o "Bici za brdo 3234" između 39 sovjetskih vojnika i 250 mudžahedina iz 1988. godine. To je bila priča o diktaturi i totalnoj cenzuri rata SSSR-a koji je užasno gubio i taj rat i svoje postojanje. Nešto zajedničko ipak postoji. U tom filmu imamo mladiće koji vole i pjevati nacionalnu himnu i votku i seks i očajnički će se boriti za spasiti u borbi sebe i suborca.
To su isti onakvi 20-godišnjaci kao i ovi marinci i tu leži problem. Jer "naši momci" u medijima su u ratno doba toliko puni ideala da nikada ne klonu duhom. Za razliku od "Combat obscura". Ovdje su marinci povremeno i zbunjeni i uplašeni, ali se i igraju s afganistanskom djecom, čak i u punoj ratnoj opremi, uče ih dati "high-five", pokazuju im oružje, jer to su ratna djeca, pa su i igre ratne.
Druže se s pripadnicima afganistanske policije, opet običnim afganistanskim dečkima koji im na mobitelu prikazuju propagandni kratki film afganistanske vlade za novačenje u vojsku. No, "Combat obscura" ne podliježe romantici u koju bi čovjek volio vjerovati. Na nekom položaju, pod stablom, prikazuje marinca u punoj spremi kako zove prevoditelja s paštunskog jer su mu dva mlađa tinejdžera na koje su naišli nešto rekli:
"Rekli su mi nešto poput ‘bomba’."
Prevoditelju dječaci govore da su samo žicali cigaretu.
"Klinac mi laže... Jebeni lažljivče", kaže mladi vojnik, sasvim razumljivo napetih živaca. U drugoj situaciji dva dječaka s kojima su se vojnici u mjestu Kajaki možda samo malo ranije igrali, jer razlika u godinama između njih čak i nije velika, teško su ranjeni u eksploziji granate koju su našli. Dječaci plaču, a vojnici ih krpaju i zovu helikopter kako bi ih poslali u bolnicu. Film prikazuje sve lijepo i sve ružno u ratu, punu sliku, ništa više i ništa manje. Prikazuje i kratak prilog CNN-a u kojem voditeljica govori: "Pogledajte snimku boraca 1. bojne 6. puka Marinaca."
Vidi se bitka, pun pogodak granatom u bunker talibana, te nekoliko ranjenih.
"Ranjeni su se uskoro oporavili i vratili na položaje", govori voditeljica.
Prava je istina bila da je granata promašila talibane, a da su neki od ranjenih morali u bolnicu. Sukobljene verzije "istine" tako zorno dokazuju koliko je Eshil imao pravo kad je u 5. stoljeću prije Nove ere ustvrdio da je "u ratu istina prava žrtva". Dokumentarac ne staje na tome. On ide u srž pojma ratovanja kao situacije u kojoj je svijet podijeljen na njihove i naše, na prijatelje i neprijatelje, te vojske u kojoj su "svi kao jedan".
Sirove snimke bivšeg marinca Lagozea pokazuju da su ratne podjele na terenu često zamagljene, a posebno da nikada i nigdje zdravi, normalni ljudi, tako i "naši dečki", ne mogu biti svi kao jedan. Zbog neke dojave o talibanu u lokalnom selu marinci su neke mještane držali i provjeravali od poslijepodneva do duboko u noć.
"Iscrpljen sam. Mislim da se ovi ljudi samo druže, da ni po čemu nisu loši. Ali, posvuda viđamo isto odjevene, koji na nas pucaju i kako da onda znaš?", otvorio je dušu marinac.
Drugome su nedostajale bitke, jer je bitka "najcool stvar na svijetu" i s njome se "tek možda može usporediti samo skok s padobranom u kombinaciji sa seksom". Treći je pak rekao:
"Pridružiš se Marincima i misliš da su grupa savršenih ljudi. Znaš već, ne čine ništa loše, ne psuju, ubijaju samo po pravilima", usisao je dim marihuane:
"A Marinci su puni nekih od najsjebanijih ljudi koje sam ikad sreo. Poput mene, znaš već."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Prijavio sam se samo da ovo komentiram ...Prvo : Hallmand Valley,nauci se di si bio... sto je teski Tribal Lands. Ta zemlja nema zakona vec 1000 godina...I ti piskaralo nijedno umjesto da budes sretan ko malo mace sto su svi ... prikaži još! pazili na tebe da izadjes ziv odtamo, onda napises ovakvu hrpu govana. Sluzi ti na cast stvarno, a sad sjedis u svojem udobnom uredu misleci da si napisao istinu.. NE bi znao sto je istina, a pogotovo tamo, sve i da te za guzicu ujede. A onda bi napisao clanak o tome..
joj da mi nisu rekli da v ratu prva padne istina ja to nebi nikak znal :-)