Jevdokija Matuškina teško se sjeća. Sa 79 godina sjećanja je često iznevjere. Osim jednog. Sjedeći u svojoj maloj sobi u domu za starije osobe u istočnom kazahstanskom gradu Semeju, Matuškina se 2011. za AFP detaljno prisjetila eksplozija nuklearnih testova u njihovu kraju u stepi istočnog Kazahstana. Ukupno 456 nuklearnih testova provedeno je na poligonu tijekom 42 godine, sve dok Kazahstan nije zatvorio objekt 29. kolovoza 1991. "Radila sam u medicinskom institutu, predavala kemiju. Gotovo svaki dan, na radiju u podne bi se čule obavijesti: 'Sada će biti testiranje nuklearnog oružja.' Sve bi se treslo. Prozori u mojoj učionici razbijeni su udarnim valom jedne od eksplozija", rekla je Matuškina. Bio je kraj ljeta, 29. kolovoza 1949. kad je u 7 ujutro eksplodirala prva sovjetska nuklearna bomba nazvana Prva munja. Digao se ogroman oblak u obliku gljive ispuštajući ogromne količine radioaktivnog materijala na 1,5 milijuna ljudi koji žive u zoni nuklearnog udara veličine Belgije - oko 30 tisuća četvornih kilometara. To bi bilo otprilike pola površine Hrvatske. Bila je to prva sovjetska atomska bomba testirana četiri godine nakon Hirošime i Nagasakija. S užasnim posljedicama za Semej, u SSSR-u poznat kao Semipalatinsk.

- Nažalost, problema štete koju je prouzročio poligon za testiranje sjećamo se samo na obljetnice - rekao je AFP-u Kazbek Apsalikov, voditelj istraživačkog centra za radijacijsku medicinu i ekologiju Semej, nekoć tajnog objekta stvorenog za praćenje utjecaja radioaktivnosti na stanovništvo.

Provincijski i inače neupadljivi grad Semej nalazi se 150 kilometara zapadno od 18.400 četvornih kilometara velikog poligona za nuklearna ispitivanja gdje je započela utrka u naoružanju između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Pod okriljem tajne, sovjetska vojska izgradila je lažne cestovne i željezničke mostove, pa čak i stambene zgrade na tom mjestu kako bi proučavala utjecaj nuklearnih eksplozija. Njihovi ostaci i dalje vrište kao jeziv nuklearni podsjetnik.

Semipalatinsk: Preživjeli 616 nuklearnih eksplozija

Prije nuklearnih ispitivanja, sovjetska vojska upozorila je javnost da zatvori prozore i ostane kod kuće ili u zgradama, prisjećaju se svjedoci. Ali jedna od onih koja je odlučila proviriti iz znatiželje bila je Suakiš Iskakova, 77-godišnja stanarka iste kuće kao i Matuškina, koja kaže da je to platila svojim vidom.

- Kad sam oslijepila od eksplozije, ujak me odveo liječniku, a liječnik je rekao da je moja krivnja što sam pogledala u jarko svjetlo eksplozije - rekla je Iskakova. Na istom mjestu, u studenom 1955., Sovjeti su detonirali svoju prvu hidrogensku bombu, koju je dizajnirao fizičar Andrej Saharov, kasnije poznati disident. Sovjetske vlasti uspostavile su 1957. i tajni objekt za praćenje utjecaja zračenja na ljudski život. Sada deklasificirani dokumenti opisuju kontaminaciju kazahstanskih sela sa znanstvenom pedantnosću. "Selo S. bilo je kontaminirano zračenjem od oborina nakon nuklearnog testa 1953.", navodi se u jednom dokumentu iz 1967., dodajući da su razine zračenja u selu i dalje bile deset puta veće od normalnih. Iako je lokacija zatvorena već 20 godina, Kazahstan se još uvijek oporavlja od posljedica dugotrajnih nuklearnih testiranja. Semipalatinska regija oko poligona bila je desetljećima izložena radioaktivnim padalinama od ukupno 616 nuklearnih eksplozija. Ukupno 456 nuklearnih testova je obavljeno tijekom razdoblja od 40 godina. Regija ima najveću stopu raka u zemlji, što se barem djelomično može pripisati posljedicama radioaktivnih padalina.

U nekada zatvorenom vojnom gradu Kurčatovu, oko 160 kilometara zapadno od Semeja, zemlja je i dalje kontaminirana i razine radijacije se nisu značajno promijenile u posljednjih 20 godina. Taj grad, Kurčatov, ime je dobio po izvanrednom fizičaru koji će postati vođa sovjetskog nuklearnog programa. 

Kako su Sovjeti došli do atomske bombe?

Iako su sovjetski fizičari pomno pratili otkriće nuklearne fisije u Berlinu još od 1938. godine, njemačka invazija na Sovjetski Savez 1941. paralizirala je fundamentalna istraživanja. No Georgij Fljorov, koji je služio kao časnik u zrakoplovstvu, primijetio je da su iz američkih, britanskih i njemačkih znanstvenih časopisa odjednom nestali svi članci o nuklearnoj fizici. To je mogao značiti samo jedno: Zapad u tajnosti radi na nečemu velikom.

NORVEŠKI GRENLAND Putin želi Svalbard. Tu je hrvatsko sjeme u trezoru i 'špijunske kugle'

U travnju 1942. godine, Fljorov je zaobišao hijerarhiju i napisao dva povjerljiva pisma izravno Josifu Staljinu. Upozorio ga je na posljedice razvoja atomskog oružja i naglasio kako je "neophodno proizvesti uranijsku bombu bez odlaganja". Staljin je shvatio poruku. Odmah je naredio povlačenje ključnih fizičara iz vojske i odobrio pokretanje sovjetskog atomskog projekta. Za znanstvenog direktora imenovan je Igor Kurčatov, briljantni fizičar kojeg će kasnije prozvati "ocem sovjetske atomske bombe". Politički i logistički nadzor nad cjelokupnim, strogo tajnim programom, povjeren je najmoćnijem i najnemilosrdnijem čovjeku u državi nakon Staljina - šefu tajne policije NKVD-a, Lavrentiju Beriji.

"Enormoz": Ključna uloga špijunaže

Dok su Kurčatov i njegov tim postavljali temelje projekta, sovjetska obavještajna služba već je bila duboko u neprijateljskom teritoriju. Njihova operacija, kodnog imena "Enormoz", ciljala je američki Projekt Manhattan. Za razliku od njemačkih pokušaja špijunaže, koji su uglavnom bili neuspješni, sovjetska mreža oslanjala se na ideološke simpatizere unutar samog američkog programa, što se pokazalo iznimno učinkovitim.

Najvažniji izvor bio je Klaus Fuchs, njemački teorijski fizičar i komunist koji je zbog nacističkog progona pobjegao u Veliku Britaniju, a kasnije je kao dio britanske misije poslan u strogo čuvani laboratorij u Los Alamosu. Radeći u samom srcu razvoja američke bombe, Fuchs je svojim sovjetskim vezama predao neprocjenjivo blago: detaljne nacrte, proračune i tehničke specifikacije za implozijsku plutonijsku bombu, istog tipa kao što je bila "Fat Man" bačena na Nagasaki. Uz Fuchsa, podatke su dostavljali i drugi, poput mladog fizičara Theodorea Halla te Davida Greenglassa, vojnog strojara koji je radio na lećama za imploziju. Informacije koje su oni prikupili, kako procjenjuju povjesničari, skratile su sovjetski put do bombe za najmanje godinu do dvije, poštedjevši ih skupih i opasnih pogrešaka. Sam Kurčatov je, vidjevši dobivene materijale, izvijestio Beriju: "Podaci su veličanstveni. Daju nam točno ono što nam je nedostajalo."

Azarmas-16 i atomski gradovi

Unatoč ključnoj pomoći špijuna, pretvaranje nacrta u funkcionalno oružje predstavljalo je golem znanstveni i industrijski izazov. Prvi veliki problem bio je nedostatak sirovina. SAD je tijekom rata osigurao monopol nad poznatim svjetskim nalazištima urana. Sovjetski Savez je stoga morao pokrenuti masovnu potragu na vlastitom teritoriju, otvarajući rudnike u Tadžikistanu, ali i nemilosrdno crpeći resurse iz zemalja pod svojom kontrolom, prvenstveno iz istočne Njemačke i Čehoslovačke.

PROJEKT IZ 70-ih Titov atomski program: 'Prva hrvatska nuklearna elektrana. Lokacija? Vir!'

Izgrađeni su ogromni industrijski kompleksi. Prvi nuklearni reaktor izvan Sjeverne Amerike, F-1, postao je operativan u Moskvi krajem 1946. godine. Ubrzo nakon toga, na Uralu je niknuo divovski kompleks za proizvodnju plutonija, Majak, smješten u zatvorenom gradu Čeljabinsk-40 (danas Ozjorsk). Čitav projekt odvijao se unutar mreže od najmanje devet takozvanih "zatvorenih gradova" ili "atomgrada". Ti gradovi, poput Arzamas-16 (danas Sarov), gdje se dizajniralo oružje, bili su tajni, nisu postojali na kartama, a njihovi stanovnici živjeli su u potpunoj izolaciji.

Situacija se dramatično promijenila u kolovozu 1945. godine. Američko bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki bio je šok za cijeli svijet, a za Staljina jasan signal da mora djelovati još brže. Nekoliko tjedana ranije, na Potsdamskoj konferenciji, američki predsjednik Harry Truman usput je spomenuo Staljinu da SAD posjeduje "novo oružje neuobičajene razorne moći". Sovjetski vođa tada je odglumio nezainteresiranost, no privatno je svojim suradnicima naredio: "Moramo ubrzati Kurčatova i požuriti stvari."

Nakon Hirošime, projekt je dobio apsolutni prioritet i neograničene resurse. Berija je iskoristio svu moć svog represivnog aparata, uključujući i radnu snagu iz gulaga, kako bi uklonio sve prepreke. Glavni cilj postao je što brže replicirati američku bombu "Fat Man", koristeći se dragocjenim nacrtima koje je dostavio Fuchs.

Operacija "Prva munja"

Četiri godine kasnije, sve je bilo spremno. Prva sovjetska nuklearna naprava, nazvana RDS-1, detonirana je na poligonu Semipalatinsk. Test je interno nazvan "Prva munja". Zapadne sile bile su zatečene. Njihove najoptimističnije procjene govorile su da Sovjeti neće imati bombu prije 1953. godine.

Međutim, nisu znali da SAD ima tajni sustav za nadzor. Samo nekoliko dana nakon testa, 3. rujna 1949., američki izviđački zrakoplov WB-29 na rutinskom letu od Japana do Aljaske prikupio je uzorke zraka pomoću posebnih filtera. Analiza je otkrila tragove radioaktivnih izotopa koji su nedvojbeno ukazivali na nuklearnu eksploziju. Predsjednik Truman je 23. rujna objavio vijest svijetu, što je šokiralo sovjetsko vodstvo koje nije imalo pojma da ih se može otkriti. Time je i službeno započela era nuklearnog suparništva koje će desetljećima držati svijet na rubu uništenja, a Truman je ubrzo odobrio razvoj još strašnijeg oružja - hidrogenske bombe.

Tko je bio Klaus Fuchs?

Najbolji ruski špijun u povijesti bio je Nijemac. Klaus Emil Julius Fuchs rođen je 29. prosinca 1911. u njemačkom Rüsselsheimu, u obitelji luteranskog pastora Emila Fuchsa. Njegov otac bio je snažna figura, teolog čija su se uvjerenja s vremenom preobrazila u gorljivi pacifizam i socijalizam, što je duboko utjecalo na svjetonazor njegove djece. Odrastajući u kaosu Weimarske Njemačke, obilježenom poslijeratnom bijedom, vrtoglavom inflacijom i stalnim političkim nemirima, mladi Klaus rano je upio očev osjećaj za socijalnu pravdu.

NUKLEARNA PROCEDURA Trumpovi kodovi: Da aktivira A-bombu, treba torbu s antenom i 'keksić'

Obitelj se često selila, a politički angažman oca Emila, koji se pridružio socijaldemokratima i javno osuđivao desničarski ekstremizam, donio im je probleme. Susjedi su branili svojoj djeci da se igraju s Fuchsovima. U školi su Klaus i njegova braća i sestre bili izloženi maltretiranju. Klaus je bio "osjetljiva duša", tih i povučen dječak s nevjerojatnim darom za matematiku. Dok su se njegov brat i sestra otvoreno upuštali u političke rasprave, Klaus je stajao po strani. Jednom prilikom, kada je kao najbolji učenik u gradu osvojio nagradnu knjigu, ravnatelj mu ju je uručio u tajnosti u svom uredu, zbog ozloglašenosti njegova oca.

Upisavši studij matematike i fizike na Sveučilištu u Leipzigu 1930. godine, Klaus se međutim pridružio Socijaldemokratskoj partiji (SPD), slijedeći obiteljsku tradiciju. No, uspon nacizma i sve brutalniji sukobi na ulicama i sveučilištima radikalizirali su ga. Uskoro se pridružio Komunističkoj partiji Njemačke (KPD), vjerujući da je to jedina sila sposobna zaustaviti Hitlera.

Nakon što su nacisti preuzeli vlast 1933. godine, Fuchs je kao poznati komunistički aktivist bio prisiljen pobjeći. Sklonište je pronašao u Engleskoj, gdje je nastavio svoje akademsko putovanje. Njegova znanstvena briljantnost brzo je prepoznata. Doktorirao je fiziku na Sveučilištu u Bristolu, a potom je radio kao asistent slavnog Maxa Borna na Sveučilištu u Edinburghu.

Savršen špijun - uvjereni socijalist

Kada je izbio Drugi svjetski rat, Fuchs je, kao njemački državljanin, nakratko interniran i poslan u logor u Kanadu. Međutim, intervencijom profesora Borna, pušten je u siječnju 1941. i pozvan da se pridruži britanskom tajnom projektu razvoja atomske bombe, kodnog imena "Tube Alloys". U kolovozu 1942. dobio je britansko državljanstvo i potpisao Zakon o službenim tajnama, obvezujući se na čuvanje državnih tajni. No, njegova odanost i dalje je pripadala komunističkoj ideologiji. Ubrzo nakon što je dobio pristup najčuvanijim tajnama Zapada, samoinicijativno je uspostavio kontakt sa sovjetskom vojnom obavještajnom službom GRU.

Nevjerojatna je činjenica da je Fuchsu uopće dopušten pristup tako osjetljivim informacijama. Dokumenti britanske službe MI5, objavljeni desetljećima kasnije, otkrivaju niz katastrofalnih sigurnosnih propusta. Još 1934. godine njemački konzulat u Bristolu obavijestio je lokalnu policiju da je Fuchs bio aktivni član Komunističke partije. Ta informacija, koja je potekla od Gestapa, odbačena je međutim kao "vjerojatno pristrana".

Krajem 1943. Fuchs je - u idealnom raspletu za SSSR - kao dio britanske znanstvene delegacije, poslan u Sjedinjene Države kako bi se pridružio Projektu Manhattan. Nakon rada na Sveučilištu Columbia, u kolovozu 1944. prebačen je u tajni laboratorij Los Alamos u Novom Meksiku. Tamo je radio u Odjelu za teorijsku fiziku pod vodstvom Hansa Bethea, baveći se najosjetljivijim dijelom projekta: dizajnom plutonijske bombe "Fat Man" i složenim proračunima implozije potrebne za pokretanje lančane reakcije.

Cijelo to vrijeme redovito je predavao informacije sovjetskim agentima. Njegov glavni kurir bio je Harry Gold, kemičar koji je služio kao veza za nekoliko špijuna unutar projekta. Fuchs je Sovjetima predao detaljne nacrte implozijske bombe, podatke o proizvodnji uranija-235, procijenjenu količinu fisibilnog materijala potrebnu za bombu, pa čak i prve teorijske koncepte daleko moćnije, hidrogenske bombe. Stručnjaci procjenjuju da su te informacije uštedjele sovjetskim znanstvenicima godine istraživanja i eksperimentiranja na slijepim ulicama. "Informacije su nam pomogle izbjeći mnoge pogreške", priznao je kasnije Igor Kurčatov, voditelj sovjetskog atomskog projekta.

Četiri godine mislio je da se izvukao, 1949. je uhvaćen

Fuchs se nakon rata vratio u Englesku i postao šef Odjela za teorijsku fiziku u prestižnom Istraživačkom centru za atomsku energiju u Harwellu, nastavljajući špijunirati. Njegova dvostruka igra razotkrivena je tek 1949. godine, kada su američki kriptoanalitičari u sklopu projekta Venona uspjeli dešifrirati kodirane sovjetske poruke poslane tijekom rata. Jedna od poruka sadržavala je izvještaj koji je po sadržaju i vremenu slanja mogao doći samo od Fuchsa.

Suočen s dokazima tijekom ispitivanja od strane agenta MI5 Jima Skardona, Fuchs se slomio i u siječnju 1950. sve priznao.

Osuđen je na 14 godina zatvora, maksimalnu kaznu, budući da je Sovjetski Savez u vrijeme većine njegove špijunaže bio saveznik Velike Britanije. Fuchsovo priznanje pokrenulo je lavinu koja je dovela do uhićenja njegovog kurira Harryja Golda, a potom i Davida Greenglassa te na kraju Juliusa i Ethel Rosenberg u SAD-u.

Nakon što je odslužio devet godina kazne, Fuchs je pušten u lipnju 1959. godine. Oduzeto mu je britansko državljanstvo, a on je odmah emigrirao u Istočnu Njemačku. Tamo je dočekan kao heroj. Dobio je državljanstvo, oženio se i nastavio svoju znanstvenu karijeru, postavši zamjenik direktora Središnjeg instituta za nuklearna istraživanja. Dobitnik je najviših državnih počasti, uključujući Orden Karla Marxa. Najvažniji ruski špijun u povijesti umro je u Istočnom Berlinu 1988.