Povodom smrti Budimira Lončara, neposrednim svjedokom velikih povijesnih događaja, u nekoliko dijelova donosimo feljton objavljen u Expressu 2020. godine koji je prema knjizi povjesničara Tvrtka Jakovine "Budimir Lončar - Od Preka do vrha svijeta" priredio Boris Rašeta. 

Budimir Lončar bio je jugoslavenski ambasador u Washingtonu od 1979. do 1983., baš u vrijeme Titove smrti. Tito je posjetio predsjednika Jimmyja Cartera godinu dana prije Lončarova dolaska u glavni grad SAD-a. “Tito je posjetio Washington u ožujku 1978.”, piše Jakovina. “U pripremama za dolazak Lawrence Eagleburger napisao je kako je režim koji se još mora opisati ‘represivnim’ (‘iako nikako visoko represivnim’), čiji su liberalni iskoraci u 30 godina bili ‘iznimni’, sad ograničen u napretku zbog Titovih godina i kulta koji je oko njega stvoren. 

Sjeme koje je posijano, moglo je odvesti jugoslavensko društvo prema nečemu još bližem praksi zapadne demokracije. Tita je trebalo slušati – ‘možda  čak i nešto naučimo’. ‘Tito se s punim pravom smatra svjetskim čovjekom i državnikom i trebamo mu dati do znanja da i mi dijelimo takav stav’. Trebalo je razgovarati o dijelovima svijeta na koje i Jugoslavija i Sjedinjene Države imaju značajni utjecaj, o Bliskom istoku, Koreji, ali i o razoružanju. Zbigniew Brzezinski poslije je napisao kako bi kontakti Kine i Jugoslavije sad mogli otvoriti kanal kakav su nekada koristili preko Rumunja. Bili su to pokazatelji da se jugoslavenska vanjska politika doista afirmirala. Predsjednik Sjedinjenih Država Titu “priredio topao doček. 

Bio je od pomoći i blizak prijatelj u neprekinutoj korespondenciji koju smo vodili’, zapisao je u dnevniku Carter. ‘Impresivan čovjek, živahan, vrlo samouvjeren, odlično čuje, snažan glas, od pomoći u temama povezanima sa Sovjetima, Etiopijom, Somalijom, Korejom, Egiptom i istočnoeuropskim zemljama’. Nikad ‘zanimanje medija za neki državnički posjet Carteru nije bilo veće’. Posjet je očito impresionirao mnoge, pa i one koji su u međuvremenu postali disidenti. Franjo Tuđman u svom je dnevniku zapisao, ne bez divljenja, kako je Tito u Washingtonu ‘pozdravljen kao jedan od velikih državnika svijeta, suvremenika Churchilla i Roosevelta, osnivača Pokreta nesvrstanih; nezavisnost i integritet Jugoslavije od osnovnog su interesa za mir u svijetu...’

Tko će na Titov pogreb?

Dvije godine nakon posjeta Washingtonu Tito je bio u ljubljanskoj bolnici i počelo je neizvjesno vrijeme za zemlju. Lončar je često kontaktirao američke kolege, ne samo kako bi osigurao američku potporu nego se razgovaralo i o drugim svjetskim pitanjima. Brzezinski i Lončar susreli su se ponovno krajem ožujka 1980. (…) Bilo je očito da Tito odlazi, a ta je smetnja mogla dovesti do nepredvidivih geopolitičkih promjena. Jakovina detaljno opisuje dramu koja se zbivala u američkom vrhu zbog pitanja koga poslati na pogreb i kako reagirati. “Zbigniew Brzezinski pisao je predsjedniku Carteru kako je moguće da će Titova smrt inicijalno zemlju ujediniti, otrijezniti. Čudnovati sustav kolektivnog vodstva mogao bi izazvati nestabilnost. Zato su Sjedinjene Države trebale podržati nove jugoslavenske vođe. ‘Obzirom na svjetski ugled predsjednika Tita i važnost Jugoslavije za zapad, snažno preporučamo Predsjedniku da vodi američko izaslanstvo na pogreb’. Postojali su brojni presedani: Lyndon Johnson na pogrebu Konrada Adenauera, Richard Nixon na De Gaulleovu pogrebu. Iznimno, potpredsjednik može biti zamjena. Brzezinski je 12. veljače 1980. Carteru poslao izvještaj u kojem je analizirao Titov skori odlazak. ‘Izgleda da Tito umire’, počeo je savjetnik za nacionalnu sigurnost. Ponovno je trebalo, govorio je Brzezinski, razmisliti o onome tko ide na pogreb. ‘Odete li, a Brežnjev bi isto tako mogao biti tamo, susreli se s njim ili ne, bit će to velika stvar, iz koje nema dobrog izlaza’. Što god da učine, Sjedinjene Države bit će u teškoj situaciji. Otići, a ne susresti se s Leonidom Brežnjevim, bilo bi kritizirano. Otići i razgovarati sa sovjetskim vođom značilo je ne obaviti mnogo jer Sovjetski Savez teško da je mogao ispuniti ono što su Sjedinjene Države tražile. ‘U uobičajenim okolnostima, bila bi lijepa gesta da to učinite Vi, umjesto da pošaljete potpredsjednika. U sadašnjim prilikama, slučaj je složeniji’, pisao je Brzezinski. Carter je već tad na margini dokumenta napisao: ‘U ovom trenutku sklon sam poslati Mondalea i svoju majku’, mada odluka još nije bila donesena. Titova bolest i smrt koja se očekivala nije došla ‘u dobrom trenutku’, analizirali su Amerikanci. (…) 

Do kraja veljače 1980. u Bijelu kuću je došla informacija kako će u Beograd, kad vijest o smrti bude objavljena, doputovati i premijer kanadske vlade Pierre Trudeau iz Ottawe, kancelar Helmut Schmidt iz Bonna, premijerka Margaret Thatcher iz Londona, predsjednik Valéry Giscard d’Estaing iz Pariza. Tad se pretpostavljalo da sovjetski vođa Brežnjev neće putovati. Američki veleposlanik u Jugoslaviji Lawrence Eagleburger, svjestan da se počelo razmišljati o dolasku Waltera Mondalea, iz Beograda je tražio da to, ako je ikako moguće, bude predsjednik Carter. Brzezinski je u drugoj polovici ožujka, u svjetlu pozitivnih zbivanja u utrci za nove izbore, pa i vijesti da Brežnjeva neće biti na pogrebu, sugerirao da se sad ipak razmisli još jednom. Bila bi to šansa da se “nadmaši” Sovjete, pošalje jasna poruka Jugoslaviji. Lončar je iz Washingtona 2. ožujka 1980. javio kako Stephen Larrabee još nije imao informaciju o tome tko će predvoditi izaslanstvo u Beogradu. Žele demonstrirati potporu na način na koji to odgovara Jugoslaviji, ali osobito su zainteresirani vidjeti tko će predvoditi sovjetsko izaslanstvo. Robert Barry je Lončaru govorio isto. ‘Poznato mu je da Carter osjeća potrebu da lično uzme učešće’, ali susret s Brežnjevim u ovom trenutku nije im povoljan.

TANJUG je vijest o Titovoj smrti, koja je nastupila kratko poslije 15 sati, objavio u 18.40. Od trenutka smrti počelo je izvršenje Plana X, koji je predviđao sve korake od dana D do dana D+4, kad je u Beogradu planiran pogreb. Njegov komandant bio je general Martin Špegelj. Janja i Budimir Lončar toga su dana kupovali cipele u washingtonskoj četvrti Georgetown. Čuli su prodavačice kako komentiraju vijesti s radija. “Svi su počeli komentirati, bilo je to nevjerojatno”, govorila je Janja Lončar. Potreseni, krenuli su kući. Ivan Lončar imao je devet godina. S bratom je trebao na utakmicu, a onda je sve promijenjeno. Prvi je put u životu vidio oca kako plače. Lončar je u ambasadu otišao pješice. Potom je postupio kako je bilo i dogovoreno. Prve vijesti koje je gledao bile su s čuvenim televizijskim novinarom Walterom Cronkiteom, koji je “onim svojim basom” dao komentar. Televizijska mreža CBS te je večeri objavila da je “posljednji veliki vođa Drugog svjetskog rata” umro, a potom su prikazani dijelovi intervjua Waltera Cronkitea s Titom iz 1978. Istog dana Lončar je otišao do State Departmenta, gdje je podsekretaru za politička pitanja Newsomu predao notu i službeno obavještenje o Titovoj smrti. Odmah je obaviješten da je izaslanstvo za pogreb sastavljeno i da će ga voditi Walter Mondale, potpredsjednik Sjedinjenih Država. “Bili [su] skloni tome da dođe predsednik Carter, ali razvoj unutrašnje situacije nakon neuspjele misije spasavanja talaca nije dozvolio da se ova ideja realizuje”. 

Po svom obimu i pozitivnom tonu, “sadašnji publicitet prevazilazi sve dosadašnje norme američkog novinarstva u izveštavanju o smrti šefova jedne strane države i rezultat je pažljivog instruisanja štampe od strane Bele kuće i State Departmenta”. Dan kasnije Lončar je otišao u Ovalni ured na poziv predsjednika Jimmyja Cartera. Uz Cartera bio je niz novinara i snimatelja jer je želja Bijele kuće bila jasno pokazati američki stav. Američki predsjednik je osobno izrazio duboku sućut svim narodima Jugoslavije. “U ime američkog naroda i svoje lično izražavam zahvalnost predsedniku Titu za sve ono što je učinio za svet.” Odlazak Tita odlazak je “jednog od najvećih ljudi našeg vremena...”  (…) Iz Bijele kuće Lončar se uputio do službene rezidencije potpredsjednika Sjedinjenih Država. Potpredsjednik Mondale organizirao je sastanak velikog izaslanstva koje je putovalo u Beograd na Titov pogreb i ono što je sad o njegovim izjavama javljao Lončar bilo je u istom tonu kao i ranije vijesti.  Najprije je potpredsjednik održao “snažan i emotivan govor” o Titu. “Podvukao da je Tito bio strani državnik čije je savjete predsjednik najviše uvažavao”, prenosio je Lončar. Već tad Mondale je napomenuo kako Carter razmatra dolazak u Jugoslaviju nakon sastanka u Veneciji u lipnju. S Gromikom i Brežnjevim nije se namjeravao susresti. Sa sovjetskim se ministrom trebao sastati novi državni tajnik Edmund Muskie. Carter je u svome dnevniku zabilježio teme o kojima je želio da Muskie razgovara s Andrejem Gromikom, među kojima je i Jugoslavija.

(…) “Svi su zvali”, prisjećao se Lončar. Zvao je predsjednik Carter odmah, zvao je i politički utjecajni bankar David Rockefeller, izjavivši “da bi mu bila velika čast da on i njegov prijatelj idu specijalno i budu uvršteni na sprovod”. “Ja sam nazvao i naši su bili dovoljno pametni da su prihvatili, tako da je išao on i [John] McCloy”. Poslije, kad je Jugoslavija morala reprogramirati svoje dugove, Lončarovi dobri odnosi s utjecajnim Johnom McCloyem, bivšim dužnosnikom Svjetske banke i bivšim predsjednikom Vijeća za inozemne odnose, pokazali su se neobično korisnima. Odlazak tih ljudi na Titov pogreb bila je stvar njihove reputacije, odlaskom u Kuću cvijeća dokazivali su se, kao i mnogi drugi u tom trenutku. Istini za volju, s Rockefellerom je bilo određenih poteškoća jer je on želio dati izjavu u prostorijama Generalnoga konzulata u New Yorku, gdje se došao upisati u knjigu žalosti, ali izjavu nisu prenijeli u Jugoslaviji. Iz Generalnog su konzulata upozoravali da je riječ o nejasnoj odluci jugoslavenskih medija, čemu je za pravo dao i savezni sekretar Josip Vrhovec. Dolazak Rockefellera na pogreb je na još jedan simbolički način ukazivao na važnost Tita u svjetskim razmjerima, jer je riječ bila o čovjeku čija je obitelj bila institucija. On sam nije bio toliko bogat koliko je bio sinonim za bogatstvo. O pogrebu su izvještavali svi, jer su u Beograd došli izaslanici 95 posto čovječanstva. Samo iz Sjedinjenih Država su u Beogradu bila 63 izvjestitelja. Titov pogreb prenosio je i Walter Cronkite. Lončar je pamtio kako je izgovorio da na grobu nema ni titula niti oznaka. Ništa nije niti potrebno na grobu čovjeka koji je obilježio cijelo 20. stoljeće. U određenom je smislu ovo bio zvjezdani trenutak, posljednji mirnodopski globalni interes koji je Jugoslavija izazvala.

Svađa s Arafatom

Najteži trenutak Lončarove karijere zbio se u Bagdadu, gdje je pokušao uvjeriti Sadama Huseina da se povuče iz Kuvajta. „ (…)29. prosinca 1990. Lončar je po dobivenom pozivu konačno otputovao u Bagdad. Ključni posrednici bili su Palestinci. Sadam je Lončara, mimo običaja, dočekao na vratima. Bio je odjeven u feldmaršalsku uniformu s pištoljem o pojasu. “Čvrst stisak ruke, direktan pogled”, smiren, sabran, samouvjeren. Irački diktator bio je naočit muškarac. Oči su mu bile crne, izgledalo je kao da plivaju u ulju. Sugovornika je fiksirao, gotovo da ga je mogao opčiniti. Sjeli su za stol. Sadam je odložio pištolj. Nekoliko kurtoaznih pitanja o Lončaru, pa o temi misije. Jugoslavenska strana odabrala je pristup koji je “prilagođen partneru s kojim imamo dugogodišnje dobre odnose”. Lončar je iračkog vođu obavijestio o ciljevima, podvukao da govori u ime Pokreta kojeg je Irak članica i koji Iraku želi sve najbolje. Četrdeset minuta trajao je razgovor u četiri oka; preostalo vrijeme u prisutnosti suradnika, Branka Lukovca i otpravnika poslova, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Vladimira Kohuta. Bio je to najteži razgovor koji je jugoslavenski šef diplomacije ikad vodio u svojoj političkoj karijeri. Lončar je Sadamu jasno rekao da je vojna intervencija neminovna ostane li Irak u Kuvajtu. Sadam je ponavljao priču svoga ministra, o širini i dubini problema, o povijesnom opterećenju, o Palestincima. Govorio je sigurno, sistematično, uvjeren u ono što kazuje. Kuvajtsku “ekonomsku diverziju” podupirali su protivnici Iraka, nepobijeđenog nakon osmogodišnjeg rata s Iranom. Oni koji žele nadzirati arapska bogatstva, oni stoje iza ove krize. Vjerojatno je najbizarnija bila priča iz starog Babilona koju je Sadam citirao. Jedan davni vladar želio je osvojiti sve četiri strane svijeta. Savjetnik mu je rekao kako to neće biti dovoljno jer bez Babilona neće dominirati svijetom. Baš tako je Sadam Husein vidio svoju ulogu i ulogu svoga naroda. Na tim će poukama biti temeljen i irački otpor agresiji, a bit će to otpor za “slobodu cijelog svijeta” u kojem će Irak zamijeniti posrnuli Sovjetski Savez jer on više ne predstavlja protutežu Sjedinjenim Državama.

Iračkog vođu čudilo je što su se neki Arapi iznenadili zbog intervencije. Još u svibnju 1990., na 17. izvanrednom summitu Arapske lige u Bagdadu, jasno je govorio da postoje problemi između Kuvajta i Iraka. “Čovjek ima dvije vrste hrabrosti. Jedna je da nešto osvojite, druga da se povučete. Ja mislim da Vi imate tu osobinu”, rekao je Sadamu Lončar. Jugoslavenski je dojam bio da je Sadam Husein svjestan opasnosti, rata, tragedije. Planirano je bilo da u 20.30 jugoslavensko izaslanstvo napusti Bagdad. Sadam je zamolio da u Bagdadu ostanu još jedno vrijeme. Vratili su se u rezidenciju gdje im je poslužena večera. Novinari koji su pratili Lončara opisali su ga u tom trenutku “vidno zadovoljnim”. Lončar je još mislio kako će Sadam igrati na ivici rata, ali uz pretpostavku da sukob na kraju ipak neće izbiti. On je bio taj koji je u ovoj partiji određivao ritam, on jedini nije imao pacifističke pokrete i strah od žrtava kao faktor u političkom odlučivanju. Iznenada se začula buka, gungula, nered. Svi su se pogledali, uplašili. U prostoriju je ušao Jaser Arafat. 

“Vi ste došli nagovarati na kapitulaciju, naša dugogodišnja borba sad je na kocki, naša se sloboda može ostvariti samo ako Sadam nastavi”, vikao je na jugoslavenskog ministra šef PLO-a. Obojica na nogama, dva su političara počela polemizirati. Lončar je uvažavao osjetljivost i sujetu Jasera Arafata, pa su razgovarali malo na engleskom, malo na arapskom i hrvatskom, ovisno jesu li koristili usluge prevoditelja. Arafat je otišao, uzbuđeni diplomati pokušali su dokučiti smisao onoga što su čuli. Potom je na vratima još jednom nastala pomutnja. Ovog puta, možda nakon što je Arafat poslao obavijest o svome posjetu, Sadamov podsekretar je ušao i obavijestio Jugoslavene da je predsjedniku Sadamu žao, ali da mogu otputovati, da više nemaju potrebe ostajati u Iraku. 
Napad Sjedinjenih Država i saveznika počeo je 16. siječnja 1991.

“ “Te je godine počeo – ili je dovršen – i raspad države čiji je Lončar bio ministar. (…)Lončar je u rujnu organizirao susret Miloševića, Kadijevića i Tuđmana u Igalu, gdje su 17. rujna 1991. u prisutnosti lorda Carringtona potpisali zajedničku “Izjavu o prekidu vatre”. Važno je bilo dobiti Miloševića za susret jer je do tada govorio da je rat koji se vodi rat između JNA i Hrvatske. Sporazum, potpisan i bombastičnog naslova, vrijedio je kao i svi prethodni – možda nekoliko sati. Kako Lončar nije otišao na taj sastanak, Tuđman mu je rekao da će mu Hrvoje Šarinić, predstojnik njegovog ureda, nešto priopćiti i da o tome razmisli. Dok su na aerodromu Carrington i Tuđman razgovarali preko prevoditelja, Šarinić je rekao kako Lončara sad službeno mole da razmisli o prelasku na hrvatsku stranu. Do sada je bilo nekoliko udica, nekoliko sugestija. Hrvatskoj je čak i odgovaralo da on bude u Beogradu, no sada bi, rekao je Šarinić, pomoglo Hrvatskoj da se stavi na njezinu stranu. Nude mu mjesto u najužem vodstvu i svjesni su da će imati velikih osobnih i profesionalnih gubitaka. U tome je smislu Hrvatska spremna kompenzirati, dostaviti nekoliko milijuna na račun koji on odredi. Svota može ići i do pet milijuna dolara. Lončar je rekao da nakon ovakvog pristupa ne može niti razmišljati o nečemu sličnom. Čiji bi to bili novci? Šarinić je ustuknuo i rekao da će, bude li Lončar izašao s time van, sve poricati.

Takvih je ponuda bilo i ranije, Šarinić je zvao i telefonom. Bilo bi to puno lakše. Niti Lončar, niti Janja to naprosto nisu mogli prihvatiti. Nije to bio jedini put da je Tuđman Lončaru nudio dužnost potpredsjednika i ministra vanjskih poslova u hrvatskoj vladi. Činio je to u isto vrijeme kad ga je u Saboru Ivan Vekić divljački napadao. “Kako ću ja funkcionirati uz Gojka Šuška i druge”, pitao ga je, više retorički, Lončar. Suglasili su se, ne želeći produbljivati sukob, da je onda korisniji izvan zemlje i tako je ostalo. U kolovozu 1991. Budimira Lončara napadala su srbijanska glasila kao pronositelja “antisrpstva”. Hrvati drže glavne funkcije u zemlji, rade za “interese Hrvatske”. U isto vrijeme, Mjesna zajednica Preko i tamošnji ogranak HDZ-a sakupljali su potpise za peticiju kojom se Lončar optužuje da je posve predan “interesima velikosrpske Miloševićeve politike” i proglašava “nepoželjnim u svom rodnom Preku”. Biti na saveznoj funkciji značilo je biti na mjestu koje publika prezire, ne razumije, bilo je to mjesto bez političke “baze”, samo formalno-pravna opna. Neki su govorili i da je javna ekskomunikacija političkih neistomišljenika nespojiva s demokracijom i slobodom za koju se tad Hrvatska borila. Uskoro će postati jasno da shvaćanje slobode na prostoru bivše Jugoslavije nije uvijek bilo apsolutno nego je ovisilo o dnevnopolitičkim i propagandnim potrebama. 

Internacionalizacije jugoslavenske krize

Lončar je sredinom rujna 1991. došao u Zagreb. Sastanak je održan na njegovu inicijativu, a uz njega su bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić i Ante Marković. Ključno je pitanje kako zaustaviti ratne sukobe. “Glavnu je riječ imao Tuđman. Mesiću i Markoviću nije dao da govore, dva puta ih je prekidao. Markovića nije trpio. Jedini koji se slobodno osjećao je Manolić, a u sobu je povremeno dolazio Gojko Šušak i nešto šaptao”. Tuđmana je zanimalo postoji li šansa da intervenira Sjevernoatlantski pakt. “Jedini je izlaz internacionalizacija krize”, rekao mu je Lončar. Sovjetski Savez i kretanja tamo bila su najvažnija i ništa što bi eventualno ugrozilo mirnu transformaciju u Sovjetskom Savezu neće biti prihvaćeno. Postupak internacionalizacije jugoslavenske krize započeo je s Konferencijom o Jugoslaviji; Ujedinjeni narodi dodatno bi intenzivirali taj proces. Vijeće sigurnosti moglo je inicirati aktiviranje Glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda. “Bilo je to genijalno, bio je to sjajan potez koji je JNA i Srbiju ostavio bez oružja”, a Jugoslaviju, zbog netipičnog poteza saveznog sekretara, stavio u žižu dijela javnosti, rekao je poslije prvi hrvatski ministar vanjskih poslova Zdravko Mršić.

Jedan od Mršićevih nasljednika, Davorin Rudolf, smatra da Lončarov istup na Vijeću sigurnosti zbog žestokih kritika “još uvijek u Hrvatskoj nije temeljito istražen i u literaturi pojašnjen”. Konferencija o Jugoslaviji, koja je slijedila logiku da nema mijenjanja granica silom bila je drugi važan faktor internacionalizacije krize, kao i Badinterova komisija, koja je zaključila kako se Jugoslavija raspada te da republike posjeduju državnost.U Ameriku je preko Trsta putovao i Stipe Mesić. U Washingtonu nije ostvario planirane susrete, ali se u New Yorku susreo s glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda. Lončar mu je tada u rezidenciji Darka Šilovića, stalnog jugoslavenskog predstavnika u New Yorku, pokazao govor koji namjerava održati u Vijeću sigurnosti. Hrvatski član Predsjedništva bio je oduševljen. Govor je bio u interesu svih koji su mislili jednako kao savezni sekretar: Milošević je bio glavni uništavatelj ne samo Jugoslavije, već i života ljudi. To je trebalo zaustaviti.

Vijeće sigurnosti je 25. rujna 1991. donijelo Rezoluciju 713 koja je pozivala na mir, ali je također, u točki šest, na temelju Glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda, obvezala sve države da “u svrhu uspostave mira i stabilnosti u Jugoslaviji, odmah provedu opći i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji dok ovo Vijeće drugačije ne odluči”. Članice Vijeća sigurnosti, kojim je predsjedao francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas, bile su, osim pet stalnih, Austrija, Belgija, Bjelokosna Obala, Ekvador, Indija, Jemen, Kuba, Rumunjska, Zair i Zimbabve. Tri članice Vijeća, dvije stalne, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, te Belgija, već su 5. srpnja 1991. kao članice Evropske zajednice, uvele embargo na izvoz oružja u Jugoslaviju. Uvodno je na Vijeću sigurnosti izlagao Lončar. Bio je prvi ministar u povijesti svjetske organizacije koji je vlastitu zemlju stavio na dnevni red Vijeća. Pozvao se na Glavu VII. Povelje na koju su se do toga trenutka države pozivale uvijek i samo kad bi tražile zaštitu od neke treće države. “Nalazim se pred jednim od najtežih trenutaka u svom životu. U profesionalnom smislu svakako. O Jugoslaviji se sada po drugi put raspravlja na Savjetu bezbjednosti. Prvi put... bilo je to prije četiri decenije. Naše suvereno pravo na miran život, neometan razvoj i odlučivanje o vlastitoj sudbini bilo je duboko ugroženo. Morali smo braniti svoj opstanak. Sad, nakon četiri decenije, mi se moramo braniti sami od sebe”. 

Embargo na uvoz oružja inicirala je Austrija, koja je imala simpatije za Hrvatsku. Poslije joj je pomagala u nabavci oružja jer ga Hrvatska, kao još nepriznata država, nije mogla legalno nabavljati. “Kampanja koja se kasnije vodila protiv mene, bila je glupost”, govorio je Lončar. “Ja sam jedino sazvao Vijeće sigurnosti, u duhu dogovora s Tuđmanom, a oni od drva nisu vidjeli šumu”. Lončar u svojem nastupu pred Vijećem sigurnosti nijednom riječju nije spomenuo embargo. Desetljećima je opstala interpretacija kako je šef hrvatske Socijaldemokratske partije Ivica Račan razoružao Hrvatsku, a Budimir Lončar ju je spriječio da se naoruža. Obojica Hrvati, obojica izdajnici. Austrijski ministar Alois Mock u svojim memoarima piše kako je uvođenje embarga “dovelo do paradoksalne situacije, da je baš onim zemljama koje su bile cilj agresora” uskraćena mogućnosti da se naoružavaju. “Austrija je u početku mislila da će se embargom moći zaustaviti agresija. No ubrzo sam se uvjerio da je embargo samo ohrabrio agresora da nastavi napadima, a da je žrtvama agresije oduzeo mogućnost da se na odgovarajući način suprotstave”.

Ostalo je otvoreno pitanje vrijedi li embargo na uvoz oružja u državu koje više nije bilo i za države koje su nastale na njenom području, posebno nakon što su bile međunarodno priznate (što se dogodilo tek 1992.). Članice Vijeća sigurnosti nisu mogle biti odgovorne za tu dvojbu kad su 1991. donijele embargo na uvoz oružja onome tko ga je jedini u formalno-pravnom smislu i mogao kupovati, a to je tad bila Jugoslavija, u tom trenutku jedini međunarodno priznati subjekt.

PRETHODNI NASTAVCI:

ŽIVOT BUDIMIRA LONČARA Partizan iz Preka za kojeg su se lijepile Njujorčanke: 'Ženama se udvaraj suptilno' ŽIVOT BUDIMIRA LONČARA Kada bi igrao Hajduk, noge bi mu drhtale, morao je popiti ‘valijum’ da se smiri