Povodom smrti Budimira Lončara, neposrednim svjedokom velikih povijesnih događaja, u nekoliko dijelova donosimo feljton objavljen u Expressu 2020. godine koji je prema knjizi povjesničara Tvrtka Jakovine "Budimir Lončar - Od Preka do vrha svijeta" priredio Boris Rašeta.
Budimir Lončar od mladosti je više podsjećao na kakva britanskog markiza nego na diplomata komunističke Jugoslavije, zemlje na brdovitom Balkanu. Vitak kao hrt, uvijek elegantno odjeven, brižno začešljan, u njujorškom konzulatu ‘50-ih često je znao čuti kako podsjeća na Humphreya Bogarta. Kad je, skoro četiri desetljeća kasnije, postao ministar vanjskih poslova, njegovi su gospodski maniri odmah naišli na dobar prijem javnosti.
“Za Budimira Lončara ... zaista nitko ne može reći da ne pozna manire svoga poziva, kada je čak i sve na njemu u skladu s tim zanatom: od pedantno vezane kravate, probrane dugmadi na rukavima košulje, brižljivo ispeglanog odijela, pa do uglađenog ponašanja i odmjerenih riječi kojima se obraća svojim sugovornicima”, napisao je Danilo Slivnik u ljevičarskom Danasu.
Bečki dopisnik konzervativnog Frankfurter Allgemeine Zeitunga Viktor Mayer ocijenio je kako novi ministar u Beogradu “nije iz tamnog vilajeta”, što je bila izravna aluzija na Lončarovog prethodnika iz Bosne i Hercegovine, ali i na novo vodstvo Srbije. Sovjetska Izvestija opisala ga je kao “jednog od vodećih diplomata poslijeratnog pokoljenja”, vrijednog i sposobnog, srdačnog i komunikativnog. „ “U svom nastupu više odgovara predstavi engleskog gentlemana stare škole, nego slici bivšeg komunističkog partizana”, pisao je Carl Gustaf Ströhm.
Nekoliko osnovnih lekcija u diplomatskoj školi života dao mu je generalni konzul, stari kraljev diplomat Miodrag Marković, koji je ostao u službi i nakon promjene režima. Zbog njihove lapidarne mudrosti, vrijedi ih citirati – dobro dođu i van konzulata, a Lončar, najjača memorija jugoslavenskog MVP, nije ih samo zapamtio, već ih je odmah počeo primjenjivati. Marković je Lončaru blagonaklono savjetovao da bude zanimljiv, ali ne tako da se pravi važan.
“Slušaj puno, govori malo”. Savjetovao mu je da ne zamara sugovornika, ne dovodi ga u neugodnu situaciju. “Pitaj ga o onome o čemu znaš da ti sugovornik može biti od koristi i onom što znaš da dobro poznaje. Uskoro ćeš u društvu sjediti s onima koji će ti biti po funkciji podređeni, a po godinama stariji. Ponašaj se tako da uvijek pokazuješ poštovanje prema njihovim godinama. U društvu uvijek pokaži da si prisutan, pokazuj uvažavanje, ma kako da si umoran ili su ti oni koji su s tobom možda dosadni. Ne navaljuj, ne nudi se previše, ne dosađuj onima koji su atraktivni po svom položaju. Komplimenti ne smiju biti rutinski, neuvjerljivi, lažni. Činiš li to, devalviraš se i moralno i intelektualno, postaješ najgori diletant.
"Ženama se udvaraj suptilno"
Komplimentiranje je ipak važno, osobito ženama. Ženama se udvaraj suptilno, bez da je muško-ženska strast vidljiva. Pohvali njezinu energiju, svježinu, ne oči ili usne. Svaka pohvala mora biti iskrena. Najgori su ‘falši’ komplimenti, ubitačni za onog tko ih neumjereno izriče. Starijim ženama nikad ne komplimentiraj na njihovom dobrom izgledu. Ako si mlađi od žene, pohvali njezino znanje, zaključivanje, pokaži da si se tako za nekoga zainteresirao. Starijima ustupi mjesto, ali učini to diskretno, kao da to činiš iz poštovanja, ne zbog godina. U diplomaciji se moraš dobro odijevati. Ne smiješ se načičkati, odijelo ti može biti zgužvano, ali košulja i cipele uvijek ti moraju biti čiste. Kosu moraš prati svakog dana, moraš se brijati svako jutro”.
“Njegov smireni stil, razvučen i gotovo tih glas, kontrolirane geste kojima je nastojao steći povjerenje sugovornika, odavale su ministra s ovladanim umijećima diplomatskog općenja. Šarmantan, s izvanrednim međunarodnim vezama, kao da je bio rođen za crni frak i cilindar, lakirane cipele i veliku bijelu leptir-mašnu”, reći će kasnije Davorin Rudolf.
“Lončar je svoje sazrijevanje, ali i mogućnosti New Yorka, počeo koristiti do krajnjih granica. Polagao je vozački ispit, što je uspio tek iz trećeg pokušaja. Parkiranje na uzbrdici unatrag bilo je kobno, ali kasnije ga je savladao tako da je automobil mogao ugurati bilo gdje. Sve više se kretao u krugu umjetnika. Taj je svijet tek počeo otkrivati, a ostat će trajno prisutan i sve važniji u Lončarovom životu. Društvo umjetnika koristio je da se obrazuje, ali i uživa i otkriva svijet koji mu je do tada bio skriven ili naprosto na takav način u Jugoslaviji nije ni postojao.
Prvi umjetnik kojega je upoznao bio je flautist Julius Baker koji je stanovao u blizini. Osim umjetnosti, povezalo ih je i zanimanje za djevojke. Lončar se jednoga podneva u Central Parku upoznao s Julie Newmar. Ona je pila kavu prije probe, on je izašao na pauzu. Otpratio ju je do kazališta, uskoro su “prohodali”. Mate Meštrović, sin slavnog kipara, kasnije je govorio kako je Lončar bio neobično uporan ako bi na ulici ugledao ženu koja mu se sviđala. Newmar je glumila u filmovima, ali i u mjuziklu Silk Stockings koji se na Broadwayu počeo izvoditi 1955. Radnja je bila slična slavnom filmu “Ninotchka”. Newmar je bila prava zvijezda u usponu. O vezi se počelo pričati, a u konzulatu su službenice često uspoređivale Lončara i Humphreya Bogarta.
Prvu predstavu na Broadwayu Lončar je pogledao u društvu Ljube Drndića. Bio je to Darkness at Noon, dramatizacija romana Pomračenje u podne Arthura Koestlera, kritika čistki i montiranih procesa u Staljinovom Sovjetskom Savezu. Najozbiljnija veza koju je ostvario u Americi bila je s Amerikankom japanskog porijekla, Midori Shimanouche. Oba su joj brata bili diplomati, ali u Japanu, kamo se vratila cijela obitelj, nakon ratnog iskustva internacije u Sjedinjenim Državama. Midori i Lončar upoznali su se preko čuvenog Michaela Todda, koji je slavu stekao na Broadwayu. Talentirani producent, kasnije suprug Elizabeth Taylor, kontaktirao je Lea Matesa i razgovarao o mogućim lokacijama za snimanje poznatog filma “Put oko svijeta za osamdeset dana”. Todd se povezao s Matesom, a u Jugoslaviji ga je tad oduševio folklor.
Poželio je u Beogradu vidjeti ansambl Kolo, kojemu je organizirao i financirao odlazak na američku turneju. Todd je kratko prije smrti 1958. s Elizabeth Taylor doputovao u Beograd. Obećao je da će poslati posebne Todd-AO uređaje (proporcijske filmske slike), kako bi se “Put oko svijeta” mogao prikazati u zemlji, što je organizirala Elizabeth Taylor. Poduzeće Avala film nove je uređaje odmah stavilo u upotrebu i zahvaljujući njima postalo konkurentno. Midori je Lončaru nabavljala karte za sve kazališne premijere. Plaća mlađeg jugoslavenskog diplomata nikada ne bi mogla dostajati da se pokriju predstave i svi izlasci, barem ne onoliko koliko ih je punim plućima Lončar živio. Ovako je bio u prilici vidjeti mnoge predstave, pa i najpoznatije komade iz sredine pedesetih godina.
Praizvedba “Mačke na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa bila je jedna od onih koje su mu ostavile dubok i trajan dojam.
Za ozbiljnu vezu s Midori Shimanouchi znali su u Konzulatu, a za nju je saznao i sam Koča Popović, ministar vanjskih poslova. Lončar za brak nije bio spreman, još manje je bio spreman karijeru dovesti u pitanje brakom sa strankinjom. To nije bio razlog da Midori jednoga ljeta ne posjeti Zadar i izazove opće zanimanje u vrijeme kada turista iz azijskih zemalja nije bilo. U jugoslavenskoj diplomaciji, kao i u mnogim diplomacijama i desetljećima kasnije, nije se dobro gledalo na veze sa strancima. Takvi su brakovi još dugo, unatoč nekim vrlo istaknutim izuzecima, ostali sumnjivi. Konačno, kratko po povratku u Beograd, bio je na partijskom sastanku u Državnom sekretarijatu inozemnih poslova, gdje je kolega koji se vratio sa službe u Njemačkoj optužen zbog ljubavne veze sa strankinjom. Rasprava je bila neugodna, primitivna. Lončar se pogledavao sa Zdenkom Svetom, bliskim prijateljem, koji je od 1956. do 1958. također služio u New Yorku.
Obojica su napustili djevojke s kojima su bili emocionalno povezani. Samo su se šutke pogledali na hodniku nakon sastanka i “pranja” druga iz ministarstva. Midori i Lončar rastali su se kad se on vratio u Beograd, ali prijateljstvo nije prestalo. Midori se udala za Petera Lederera, odvjetnika u tvrtki Baker&-Mackenzie. S njom se povezala i Janja Bralo, nakon što se udala za Lončara. Kad bi Janja dolazila u New York, a da Lončar nije mogao biti na aerodromu, dočekala bi je Midori.
Nakon 1992., kad je Lončar napustio Beograd te ostao bez države i posla, više je tjedana živio u Ulici Central Park West, gdje je stanovala i obitelj Lederer. U teškoj situaciji nakon raspada države, usred rata, sin Srđan Lončar napustio je Beograd i u Americi tražio mogućnost za studij. Lederer je ponudio platiti školarinu, a novac zauzvrat nikad nije primio. “Nisi ti meni ništa dužan”, rekao je Lončaru nakon što se on početkom devedesetih zaposlio u Ujedinjenim narodima i bio u mogućnosti vratiti posuđeno. “Nije mi dužan ni Srđan, već je Srđan dužan nekom budućem mladom čovjeku koji će se naći u sličnoj situaciji”. Midori je preminula tijekom devedesetih. Lederer se ponovno oženio Japankom, a s Lončarom se nastavio kontinuirano družiti.
Žito je stiglo iz SAD-a
Jakovina u knjizi opisuje i svestranu suradnju Jugoslavije i Amerike. “Kada je iz zemlje 1952. došlo upozorenje da bi mogla nastupiti glad i zahtjev da se od Sjedinjenih Država hitno zatraže velike količine žita, Popović je problem razriješio originalno. Lončaru je, unatoč svim ogradama prema Popovićevoj diplomatskoj vještini, ovo bila potvrda uspješnosti diplomacije kakva po njegovom sudu inače nije bila opravdana, ali je u tom trenutku i s obzirom na mjesto i ulogu Jugoslavije, očito mogla biti odgovor na poteškoće. Najprije se na dramatičnu situaciju pokušavalo reagirati standardno.
Jedan je savjetnik otišao u Ministarstvo poljoprivrede, ali se tamo nije dogodilo ništa. Savjetnik za trgovinu imao je svoje ideje. Vladimir Popović je slušao, brojali su se neuspjeli pokušaji, a onda je pozvao Mirka Brunera. Bruner, kojeg je kao prevoditelja doveo u Ameriku, zaprepastio se kao i ostali kada mu je rekao: ‘Zovite mi generala Waltera Bedell Smitha’. Smith, koga je Popović poznavao iz Moskve i zvao po njemački, ‘Šmit’, bio je ambasador u Moskvi od 1945. do 1949. Sada je bio direktor CIA-e. ‘Mi smo svi stali’. Bruner se znojio, mučio, neprestano vraćao s odgovorom da Bedell Smitha nema, da će se javiti prekosutra po povratku u Washington, ali je Popović inzistirao. ‘Recite mu da je pitanje života ili smrti, da imam hitnu poruku maršala Tita!’
Svima je bilo čudno, no Smith se na kraju ipak pojavio u Washingtonu. ‘Vi znate u kakvom smo mi okruženju, što se može očekivati. Pitanje je stabilnosti moje zemlje’, poručio je Popović. Smith je predložio da se nađu sutra poslijepodne. ‘Ne, ako je moguće, sutra ujutro.’ Pristao je. Smith je saslušao Popovića, pa razgovarao s Trumanom. Sve se sada činilo lako. ‘Kad bi vam to trebalo? Ako može sutra. Pa sutra ne može, ali može prekosutra’, prisjećao se već anegdotalno Lončar raspleta krize.
Tako su za ‘tri dana’ došle američke rezerve hrane iz Italije, koliko god je bilo potrebno i traženo. Priča, koja je vjerojatno dobila naknadnu obradu, pokazivala je dobro kakav je čovjek bio Vlado Popović. Sve je to bilo vrlo nediplomatski, mislio je Lončar. ‘Prvo smo se svi za glave hvatali, a onda smo se svi divili’. Za Vladimira Popovića oproštaj u New Yorku pripremljen je 23. siječnja 1954. u Jugoslavensko-američkom domu (Zapadna 41. Ulica broj 405). “Ambasador Vladimir Popović je, tijekom svoga mandata u Washingtonu, Jugoslaviju, kao sumnjivog i još uvijek nepouzdanog partnera, učinio saveznikom Sjedinjenih Država, posredovao je u sklapanju Balkanskog saveza i pridonio da, u slučaju nužde, Jugoslavija i Sjevernoatlantski pakt usko surađuju na zajedničkoj obrani od sovjetske agresije.
(…) Strateška važnost Jugoslavije za Zapad još je bila velika, nepromijenjena. Razgovori s američkim dužnosnicima o nabavci oružja i vojnoj pomoći vođeni su u New Yorku. S jugoslavenske strane sudjelovao je Aleš Bebler, diplomat koji je uvijek išao korak ispred službene politike, a u New Yorku mu je zahvalni sugovornik bio Hamilton Fish Armstrong iz Council on Foreign Relations. Potom se krug širio. George Kennan, šef posebnog savjetodavnog tijela State Departmenta poznatog kao Policy Planing Staff bio je na sastanku na kojem je, kao zapisničar, uz Ratka Plejića prisutan i Budimir Lončar. Amerikanci su, a velik je bio i interes Francuske, namjeravali bolje povezati blok južnih država: Grčku, Tursku, Italiju i Jugoslaviju. Unatoč otporu dijela javnog mnijenja, u Jugoslaviju je do toga trenutka, pisao je američki državni tajnik John Foster Dulles britanskom kolegi Anthonyju Edenu, uloženo gotovo 400.000.000 dolara. Bez raspleta Tršćanskog pitanja bilo je jasno da se na Sredozemlju neće planirati. Americi je bilo potrebno da Beograd pokaže da može pregovarati, da dogovor shvaća kao dvosmjernu ulicu.
Koča Popović je u Washington na razgovore s američkim državnim tajnikom Johnom Fosterom Dullesom doputovao 12. listopada 1953. Konstantin Popović je, kako je poslije govorio, već 1951. – kada je kao načelnik Generalštaba pregovarao o vojnoj pomoći – Ameriku doživio kao: ‘veliko otrežnjenje, kao dinamično, moderno društvo s moćnom tehnologijom ali i visokom, demokratskom kulturom’. Isti je dojam bio i Budimira Lončara i to je bio jedan od razloga zašto su poslije dvojica diplomata tako dobro surađivali.”
Prespavao bi u Murtićevu ateljeu
U Zagreb je Lončar dolazio često, nekada samo da bi se družio, ponekad na predavanja, ponekad službeno. Kada je dolazio zbog susreta i društva, najčešće je to bilo na inicijativu Ede Murtića, prijatelja od američkih dana. U ateljeu u Martićevoj 14 E moglo se i prespavati, što je Lončar činio češće nego kod brata Šime koji je stanovao u Zagrebu. Murtić je bio i financijski u mogućnosti povesti na večeru, obično Lončara i Juru Kaštelana, ponekad i slikara Dalibora Paraća. Parać je bio izuzetno šarmantan, duhovit, odličan pripovjedač. Edu Murtića je zanimala politika, a vanjska politika je nakon Rezolucije Informbiroa dobila na značenju u cijeloj zemlji, bila je dinamičnija i zanimljivija od unutarnje.
Običan se svijet njome češće i bavio. Bila je najmanje sporna, mnogima je stvarala prilike, jer s su Jugoslavenima postale dostupne stipendije na Zapadu i zemlju je postupno otvarala svijetu. ‘Umjetnici su i inače bili zainteresirani, i zato smo mi u jednom času što se tiče umjetnosti bili duboko u europskom ambijentu i okvirima’, smatrao je Budimir Lončar. Parać je 1961. nazvao Lončara iz Murtićeva ateljea. “Slušaj, stari, zovem od Murtića, kad ćeš u Zagreb? Imam jednu mačku, nikako ne mogu do nje, volio bih da ju zajedno potražimo. Sjajna je, ja oblijećem i ništa”. Poklopilo se tako da je Lončar s Volkswagenovom “bubom”, koju je tada vozio, došao u Zagreb na tribinu Studentskog centra “Pet poslije osam”. Bio je rujan, uspio je s Paraćem pozvati studenticu koja mu se sviđala na ručak, na Sljeme. Lončar se s njom dogovorio vidjeti sutradan navečer. Na tribine u Zagrebu dolazio je često, ali ova je bila posebna jer je toga dana tamo Lončar upoznao Janju Bralo, brucošicu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Slučajnost će odrediti mnogo toga u njihovim životima. Lončar se idućeg dana ispred hotela Esplanade trebao naći s djevojkom s kojom je ručao prethodnog dana. Ugledao je Janju s tetom Finkom Brdar, na terasi. Prišao im je, ostao je s njima. ‘Ovu uopće nisam dočekao. Bio sam prasac, iskreno, nisam se niti ispričao, već sam se jednostavno ugasio’, pričao je Lončar.
‘Daliboru sam rekao da je sve bilo komplicirano, da od susreta nije bilo ništa’. Tako je počela veza s Janjom Bralo. Lončar je po nećaku Željku često slao cvijeće, pokazivao da mu je stalo. Rođena je u Livnu, a otac joj je 1944. stradao kao partizan. Gimnaziju je pohađala kod tete Finke u Bujama. Isprva je željela upisati matematiku, ali je konačno upisala Tehnološki fakultet. Bila je siromašna, stanovala je u Studentskom domu “Nina Maraković” u Šarengradskoj. Od stipendije mogla je platiti dom i jedan obrok dnevno. Dijelila je ručak iz studentske menze u Savskoj na dva dijela kako bi imala i nešto večerati. Visoka 177 cm, s jedva 56 kilograma, kratke kose, bila je posve drukčija od prosječnih djevojaka.
Lončaru su se, naviklom na broadwayske ideale ljepote, njezina vitkost i dječački izgled sviđali. Od Lončara je bila mlađa punih 17 godina. Najprije su živjeli između Zagreba i Beograda, da bi se u rujnu 1963. Janja Bralo trajno nastanila u Beogradu, u Lončarovoj garsonijeri u Ulici 7. jula, a onda u stanu na 10. katu zgrade u Ulici 27. marta. Brak je konačno sklopljen u Zagrebu 13. travnja 1964. Izbor zagrebačke Općine Centar u Ilici nije bio slučajan, premda tamo nitko od njih više nije prebivao. Kumovi su bili prijatelji s Budimirove strane: Zdenko Svete, diplomat, i Ljubica Šmigmator (Polimac), pedagoginja, partizanka s Korduna.
Onaj tko ih je ženio bio je zapravo razlog dolaska u Zagreb. Predsjednik Općine Centar Pero Splivalo bio je Lončarov ratni drug. Zajedno su bili na Visu, u Oblasnom komitetu SKOJ-a. Njemu se tad svidjela partizanka Sanja Mirić kojoj je Lončar slao pisma, a sve u ime Splivala, pa primao odgovore. Na kraju je podvala uspjela, svi su se smijali, a njih dvoje završilo je u braku. “Neka, neka, oženit ću i ja tebe kad-tad”, rekao je Splivalo Lončaru, koji se priče sjetio i došao u Zagreb. Sjetili su se prijatelji i Lončarove ljubavi za ptice, pa je mladi bračni par dobio par japanskih kanarinaca. Dobili su mlade, koje su Lončarovi posve pripitomili. Fakultet je Janja Lončar s lakoćom dovršila u Beogradu.
Još neko vrijeme, a već je bila supruga i majka, znalo se dogoditi da bi kuriri iz ministarstva, ponekad i kasno noću, zvonili na vrata i pitali: “Je li tata kod kuće? Pozovi ga”. Kolege, kao Raif Dizdarević, bili su iznenađeni brakom jer veza sa studenticom bila je manje glamurozna od veza na koje ih je Lončar naučio i po kojima je bio poznat u Beogradu. Kad ih je Raif prvi put posjetio, Leko je Janji stalno govorio: “Spusti zastore, pomakni onaj jastuk”. Bile su to manire “usidjelice”, govorio je Dizdarević. Lončar se oženio “u zadnji čas”, komentirao njegov sarajevski prijatelj. Iznenađeni su bili i Livnjaci. Znatno stariji, pa još i plavokos – “kako ćeš ti za takvoga”, govorili su joj – jer je odudarao od prosječnog muškarca u tome kraju. Prvi dolazak u Zabrišće izazvao je zbrku. Bila je to uobičajena znatiželja malog mjesta u koje je pristigao potencijalni zet iz velikog grada gdje je radio važan posao, štoviše, imao je automobil, a u mjestu se pričalo da je suradnik najvažnijih ljudi u zemlji.
Ministar i u Markovićevoj vladi
Janja je bila praktična, brza, on više kontemplativan, manje vješt. Janja Lončar voljela je svježinu, svjetlo, zrak. Budimiru Lončaru odgovaralo je toplo, ugodnije, tama i tišina kada se odmarao.“ Kad je Ante Marković postao savezni premijer – kao peti Hrvat od ukupno devet premijera koliko je Jugoslavija imala nakon 1945., Lončar je ostao ministar vanjskih poslova. “Novi mandatar Savezne vlade bio je također Hrvat, Ante Marković. Lončar isprva nije bio siguran hoće li ostati u novom kabinetu. ‘O, na tebe se jako računa što se tiče Hrvatske. Na tebe i Ante računa, smatra da si ti ključni čovjek i kad su dolazili pluralistički izbori u Hrvatskoj, govorilo se da si ti čovjek koji bi trebao doći u Republiku, ali da si važniji u saveznim organima i da ćeš mu pomoći’. ‘Bila je to dobra procjena’, kasnije je potvrdio i sam Lončar, komentirajući izjavu Ive Vrandečića, tada funkcionera u Saveznoj skupštini.
Nekoliko je prigodnih riječi zbog imenovanja u novu vladu izgovoreno i na prvom kolegiju sredinom ožujka 1989., kad je Lončarov zamjenik Milivoje Maksić kratko rekao kako su svi ‘jako zadovoljni što produžavaš svoju funkciju saveznog sekretara’, a posebno jer je čovjek koji ‘svojim profilom... invencijom, ne dozvoljavaš sebi da budeš zarobljenik bilo čega što je do jučer bilo ispravno i najprirodnije’, već je posve prirodno ulazio u ambiciozni, dinamični plan novog SIV-a. Lončaru, govorio je Maksić, ‘kliker radi i kad mi svi padamo od umora’. Bio je potreban i zemlji i vladi. Pokazalo se da je formiranje nove vlade bila tek formalna potvrda da Lončar ostaje na dužnosti saveznog sekretara. Kada je Lončar postao ministar u Mikulićevoj vladi, na prvi službeni prijem supruga ambasadora akreditiranih u Beogradu Janja Lončar pozvala je supruge Nikezića, Tepavca, Đerđe, onih ministara i diplomata koji su smijenjeni zbog političkih razloga. Kritizirali su to, ali više nitko nije osjećao potrebu da nešto službeno kaže ili poduzme. ‘Da je Tito bio živ, bilo bi presmiono da smo tako nešto učinili’.
Pluralizam bez institucionalnosti, bio je u višenacionalnoj državi, isprepleten i s nacionalnim i socijalnim. Uvijek sklon pozitivnom, optimističkom, spreman dobro tražiti i u onima koji su bili nedvojbeno zli, prema vani rijetko frustriran i deprimiran, Lončar je svaku krizu doživljavao kao mogućnost da oni koji mogu, znaju i vide, učine nešto da stvari budu bolje, tako je vidio i sebe, vladu u kojoj je sudjelovao, ali i zemlju koju nije doživljavao kao prevladano, prolazno rješenje. Neprolazni su, mislio je Lončar, i federalizam i samoupravljanje, ‘revolucionarna radnička tekovina’. Jugoslavija je bila u neravnoteži, između potencijala i rezultata, između slobodarstva i kreativnosti i institucionalnih ograničenja. Petnaest godina trajao je negativni razvoj. Svijet se tehnološki inovirao, integrirao, a Jugoslaviju su ograničavali i razjedinjavali gospodarska kriza, dogmatizirano upravljanje, dok su ‘obrane nekih historijskih tekovina služile kao paravan za zaštitu vlastitih pozicija’. Reforma gospodarstva mora biti u suglasju s promjenom političkog sustava. Građani moraju dobiti izravniji pristup političkom procesu, demokratizacija treba potisnuti nacionalizme, govorio je Lončar. Decentralizacija je postajala problem, zlorabljena je od birokracije. Rješavanje gospodarskih problema kupovinom socijalnog mira, dovelo je do jačanja dogmatskih trendova.
Manje razvijene republike bojale su se uvođenja tržišta, otpisivanja kompanija koje su proizvodile gubitke. Tržište je međutim nužnost, smatrao je Lončar i takvu je politiku zagovarao u svim svojim javnim govorima. Reforma privrede znači i potrebu reformiranja Partije. Partijski sustav morao je postati politički pluralan, govorio je u svibnju 1989. mađarskom kolegi Lončar. Kakav, s koliko lijevih, a koliko drugih partija, stvar je različitih interpretacija, no ‘pluralizam nema alternative’. Pluralizam, samoupravljanje, tržište i federalizam, demokratizacija i ljudske slobode, položaj pojedinca, sve je to moralo biti naglašeno i sačuvano kroz reformu, mislio je savezni sekretar za inozemne poslove i tako komunicirao sa strancima. Stvarnost je bila drukčija: moć se posve premjestila u republike, zapravo u jednu, najveću republiku…
Kraj prvog dijela
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Zbogom druze