Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je održana “7. Izvještajno-tematska Konvencija SDP-a Hrvatske” na kojoj je usvojen novi politički program stranke kojim se “SDP modernizira i okreće budućnosti”, kako stoji u promotivnom tekstu na internetskim stranicama stranke. Ova jeftina fraza možda ponajbolje govori o stanju i dezorijentiranosti te stranke danas. U jednoj besmislenoj prosto-proširenoj rečenici od pet-šest riječi bode u oči prije svega njezina nelogičnost.

S pravom se može postaviti sljedeće pitanje: znači li to onda da je SDP dosad bio okrenut prošlosti? Da je ta rečenica, s minimalnim osjećajem za jezik, neznatno preformulirana, ostavljala bi potpuno drugačiji dojam, primjerice da glasi kako se “SDP modernizira i okrenut je budućnosti”. Na Konvenciji su sudjelovali više od 1000 delegata i brojni gosti. Među njima je bio i predsjednik bosanskohercegovačkog SDP-a Nermin Nikšić te je održao i pozdravni govor, što je znak zatopljenja u odnosima između ove dvije stranke.

Bivši predsjednik hrvatskoga SDP-a Zoran Milanović prekinuo je odnose s bosanskohercegovačkim SDP-om nakon što je svima postalo jasno kako se ta stranka pretvorila u bošnjačku nacionalnu stranku te alatku u rukama SDA i bošnjačke unitarističke politike. Kulminacija te višegodišnje suradnje ispod žita bilo je osnivanje takozvane platformaške vlade prije pet-šest godina, koju su oformili SDA, SDP te nekoliko minornih hrvatskih stranaka predvođenih HSP-om i kriminalnim klanom obitelji Lijanović.

Naravno, ovdje ne treba zanemariti ni ego dvojice vodećih SDP-ovaca iz tog perioda, Zorana Milanovića i Zlatka Lagumdžije, koji je parao nebo. Međutim, ako je Milanović igdje u svojem djelovanju pokazao političku principijelnost, onda je to bilo u odnosu prema BiH, odnosno položaju bosanskohercegovačkih Hrvata, što je na najbolji način demonstrirao u vrijeme nasilnih uličnih demonstracija iz 2014., ovdašnje varijante “jogurt-revolucije” koju su vodile dobro umrežene nevladine udruge, kad je kao hrvatski premijer posjetio Mostar i upisao se na listu din-dušmanina bošnjačke političke elite, uključujući i “drugove” iz SDP-a.

“Koliko znam, SDP BiH je građanska stranka koja u svojim redovima okuplja sve bez obzira na nacionalnost, vjersku ili bilo kakvu drugu pripadnost. U dobrim sam odnosima sa SDP-om BiH, tako će i ostati dok god se zalažu za modernu, uljuđenu, civiliziranu, građansku, proeuropsku BiH, s ravnopravnim statusom svih naroda i manjina”, izjavio je nedavno za jedan bosanskohercegovački portal predsjednik hrvatskog SDP-a Davor Bernardić, tako da Nikšićev dolazak na Konvenciju u Zagreb nije neko naročito iznenađenje.

SDP-ov boss U SDP-u šokirani - Bero tulumari s Bandićem

S pravom se, onda, postavlja pitanje što se krije u pozadini ove izjave, jer čak ni Davor Bernardić nije toliko naivan da bi povjerovao u ono što je izrekao, jer bosanskohercegovački SDP niti se zalaže za modernu, niti uljuđenu, niti civiliziranu BiH. Pogotovo ne za građansku, proeuropsku BiH, s ravnopravnim statusom svih naroda i manjina. Bernardić je zapravo pobrojio sve ono što bi ta stranka trebala biti, ali, nažalost, nije.

U pozdravnom govoru Nermin Nikšić je euforično najavio pobjedu bosanskohercegovačkog SDP-a na predstojećim izborima u BiH. “Vi u Hrvatskoj imate jedan HDZ i svi znamo kakve probleme imate. Mi u BiH, nažalost, imamo tri HDZ-a: bošnjački, hrvatski i srpski. Zamislite onda koliko mi imamo problema. Pobijedit ćemo i mi i vi, ali će naša pobjeda biti tri puta teža, ali i slađa”, rekao je tom prilikom. “Dabogdo kćeri da te beg uzme”, kako bi se to ovdje reklo, što podjednako vrijedi i za jedan i drugi SDP.

Ovu lakonsku izjavu bolje je ne komentirati, ali ipak: bosanskohercegovački SDP poodavno je pretvoren u samo još jedan u nizu ovdašnjih “HDZ-ova”, kako to Nermin Nikšić voli reći. Stoga je trebao onim trima spomenutim “HDZ-ovima”, hrvatskom, srpskom i bošnjačkom, pridodati i četvrti, svoju stranku, koja već više od deset godina funkcionira kao filijala SDA, nezainteresirana za Republiku Srpsku i područja na kojima većinski žive Hrvati.

Krajem prošle godine SDP je najavio novi smjer politike i širenje na te prostore, što je gotovo nemoguća misija, barem s aktualnom garniturom ogrezlom u korupciju i nepotizam, a koja je prije više od desetak godina, igrajući na kartu bošnjačkog nacionalizma, te prostore lakonski prekrižila, prepuštajući ih velikodušno HDZ-u, odnosno Dodikovu SNSD-u. Tom prilikom, o čemu sam pisao, kad su lansirane te najave, Nermin Nikšić se, po pisanju nekih portala, potajno susreo s Miloradom Dodikom, što iz SDP-a nisu demantirali.

Taj sastanak, naravno, ne bi bio sporan da nije održan tajno. Zanimljivo je kako je nakon ovog sastanka prestala medijska pucačina po Dodiku na federalnim medijima koji su pod potpunom kontrolom bratskih SDA i SDP-a. Tako je, nedavno, stigao prijedlog općinskog odbora banjalučkog SDP-a koji su predložili glumca Enisa Bešlagića za bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH za sljedeće izbore, čime su, valjda, koristeći ime popularnog Šemse, htjeli pokazati kako SDP nesmetano djeluje usred Banje Luke.

S druge strane, osim neodređenih izjava, SDP uopće ne pokušava ozbiljno pokrenuti svoje djelovanje na prostorima gdje većinski žive Hrvati. Tako su, tijekom boravka u Zagrebu, društvo Nikšiću pravili predsjednik Glavnog odbora Saša Magazinović i politički direktor Damir Mašić, amblematični Srbin i Bošnjak, dva politička zombija iz laboratorija Zlatka Lagumdžije, poznati ponajviše po prijedlozima besmislenih rezolucija u Federalnom parlamentu kojima je jedini cilj bio širenje netrpeljivosti prema Hrvatima, ali i očuvanje neodržive političke pat-pozicije u zemlji, jer samo u takvom odnosu snaga slične političke kreature imaju određenih izgleda da očuvaju svoje unosne sinekure.

Diktator na baterije Bero, sram bilo medije što ne razumiju tvoj genij!

To što je država talac sličnih politika, to ovdje nikoga ni najmanje ne brine. Zar nije Nermin Nikšić mogao u Zagrebu pokazati i kakvog Hrvata, barem simbolički, po uvriježenoj bratstvojedinstvujućoj špranci “tri u jedan”, ili su po njemu bosanskohercegovački Hrvati cijepljeni od socijaldemokracije?

Taj arijevski prezir prema Hrvatima danas je jedna od osnovnih karakteristika ovdašnjeg SDP-a. Vratimo se sad Davoru Bernardiću i njegovoj besmislenoj izjavi. Njegovi motivi nemaju veze s Bosnom i Hercegovinom, a ni sa socijaldemokracijom, nego s unutarpolitičkom situacijom u Hrvatskoj.

Guranjem prsta u oko bosanskohercegovačkim Hrvatima, kako se ovdje ovaj čin doživljava, Bernardić, čini se, pokušava neutralizirati Milanovićevo otvoreno koketiranje s desnicom i povratiti barem djelić birača koje je SDP na taj način izgubio, što u načelu nije loša ideja, osim što je duboko nemoralna. Bernardić ima na raspolaganju nebrojeno mnogo načina da to mnogo efikasnije napravi, ali je odabrao onaj koji najmanje iritira one od kojih se, navodno, želi distancirati.

U jednom svojem autopoetičkom eseju veliki američki književnik Raymond Carver piše kako je na zidu iznad pisaćeg stola, da mu je neprestano pred očima, imao zalijepljenu cedulju na kojoj je pisalo “bez trikova”, odnosno bez lakih rješenja. Ovaj Bernardićev pokušaj je upravo to.

Da pojasnim: Bernardić računa na uvriježenu percepciju bosanskohercegovačkih Hrvata u Hrvatskoj koji su, je li, kao nepopravljivi desničari vlasništvo HDZ-a i minornih desnih strančica koje “po Ustavu moraju voditi brigu o Hrvatima u BiH”, kako glasi besmislena fraza koju Kolinda Grabar Kitarović poput papige ponavlja svaki put kad se povede riječ o BiH.

Međutim, tu mu problem pravi to što je percepcija bosanskohercegovačkog SDP-a i u Hrvatskoj, poslovično nezainteresiranoj za zbivanja u BiH, ozbiljno narušena, pogotovo zbog otvorenog šurovanja ove stranke i s crnima i sa zelenima, te njezine potpune urušenosti i dezorijentiranosti, dok u njezinu djelovanju socijaldemokracije nema ni u tragovima.

Nedosljedan Bero i sinkopa: Zaboravio je što je govorio Zokiju

Doduše, nema je nešto naročito ni u djelovanju hrvatskog SDP-a, ali sam uvjeren kako se Bernardićeva stranka nikad neće pozicionirati unutar političkog spektra po uzoru na bratsku stranku iz BiH. Ne toliko zbog principijelnosti i ideološke određenosti, nego naprosto zbog činjenice kako je tamo prevelika gužva, što je najbolje na svojoj koži osjetio posrnuli Zoran Milanović.