Kad bi, evo ove minute, neka HDZ-ova paramilicija uhitila i u nepoznatom pravcu odvela 56 novinara iz raznih redakcija te, usput, mirno i dostojanstveno, demolirala prostorije, recimo, N1 televizije, "šira društvena zajednica" i nešto njezinih glasnika u medijima to bi shvatili kao ispunjenje stranačkog programa i predizbornih obećanja.
Najveći uspjeh vraga je to što je ljude uvjerio da ne postoji, a najveći uspjeh Hrvatske demokratske zajednice je mirno i kolektivno prihvaćanje sužavanja prostora slobode nakon svake njihove izborne pobjede. Tko god ima vremena, volje i živaca, može lako provjeriti direktnu vezu izbornog uspjeha lijevo-liberalnih stranaka i snage kritika na račun vlasti.
Za sat ili dva sata mandata Račan, Milanović, Čačić, Vrdoljak prije preobraženja, Vesna Pusić i tako dalje i tako redom, mogli su o sebi pročitati gore nego Tuđman, Sanader, Karamarko i Plenković za godinu dana. Hrabrost i hladni profesionalizam su, ne u svim redakcijama i ne kod svakog autora, naravno, obrnuto proporcionalni odnosu snaga u Saboru: više ih je što je broj zastupnika HDZ-a manji.
Dijelom su to razumjeli čak i u Socijaldemokratskoj partiji, za koju je teško, ako je uopće moguće, reći što je gore: to kad ama baš ništa ne shvaćaju ili kad shvate nešto malo pa onda od svih loših oblika djelovanja odaberu uvjerljivo najlošiji. Kada, drukčije rečeno, umjesto da promisle o uzroku, iz sve snage zapnu kako bi posljedice učinili još gorim.
Trust mozgova na Iblerovu trgu primijetio je – nije im puno trebalo, tek nekih petnaestak mjeseci – da se o stranci, a o stranačkom šefu posebice, u medijima piše baš onako kako njima ne odgovara, pa su sjeli, promislili i odlučili popraviti ogledalo. To što je ogledalo najmanje krivo za odraz u njemu, sitan je detalj koji su, kao takav, odlučili zanemariti. Računali su, vjerojatno, kako se u taj ćoravi posao bolje razumiju odvjetnici što su ih angažirali da ispadnu ozbiljniji.
"SDP provodi kampanju prema medijima baziranu na sustavnom slanju demantija na novinske članke o SDP-u. Pravilo je, neovisno o tome kojoj redakciji SDP šalje dematnij te neovisno šalje li se za račun predsjednika stranke Davora Bernardića ili nekog od načelnika i gradonačelnika, da se u njemu ne navode činjenice koje bi novinar pogrešno naveo ili interpretirao, kao ni njihov ispravak.
Dopisi koji iz SDP-a masovno stižu u novinske redakcije pod nazivom 'demanti' ili 'ispravak informacije' u najvećem broju slučajeva su, umjesto na činjenice, usmjereni na autore novinskih tekstova i pokušaje njihove profesionalne diskvalifikacije. Tako se članak koji nije po volji vodstva SDP-a paušalno ocjenjuje kao zbir 'neistinitih i zlonamjernih konstrukcija na štetu SDP-a i predsjednika stranke osobno'.
Neimenovani izvori koji komentiraju stanje u stranci i otkrivaju informacije u 'ispravcima' i 'demantijima' etiketiraju se kao 'navodni anonimni izvori' čime se neutemeljeno sugerira da ih novinari izmišljaju. U većini SDP-ovih reakcija ide se toliko daleko da se, bez ikakakvih argumenata tvrdi da je novinarima jedini cilj negativno pisanje o predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću i naštetiti SDP-u", piše, pored ostaloga, u Odgovoru redakcija pet dnevnih listova, što nacionalnih što regionalnih, objavljenom nakon što su SDP-ovi "demantiji" i "ispravke informacija" postali učestaliji od gafova Ante Ramljaka, naporniji od istupa Željke Markić i mahnitiji od monologa Željka Glasnovića.
SDP nije kulturološki napredniji oblik HDZ-a, niti su predsjednici te stranke slobodoumniji klonovi HDZ-ovih lidera, samo što im to, izgleda, nitko nije javio, pa su "iznenađeni i uvređeni" većim očekivanjima od njih i napisima koji su manifestacija razočaranja zbog iznevjerenosti istih tih očekivanja. Argumenti verbalne i pravne sile, uz povremenu primjenu drugih oblika maltretiranja, imanentni su HDZ-u kao stranci koja, uz sav silan i višegodišnji trud, ne može reći da joj je značajan dio medijske scene i njenih važnih aktera svjetonazorski blizak.
To je, jednostavno, prirodan odnos dvije strane od kojih je jednoj u opisu posla stalno širenje prostora slobode, a drugoj u korijenu njegovo sužavanje i apsolutno kontroliranje. U nešto slobodnijem i općenitijem prijevodu: kad visoki izaslanik paracivilnih udruga čuvara revolucije, Tomo Medved, pokušava uređivati program javne televizije, on samo slijedi stranačku matricu. Kad, međutim, Bernardić i njegovi megafoni maltretiraju novinska uredništva, oni rade sve suprotno od onoga što bi trebala biti jedna od vrlina te stranke.
SDP bi, kao najveća oporbena partija, trebao biti ne na drugom kraju iste krive linije nego nasuprot nje, samo što im je, u boljem slučaju, mrsko, a u gorem i izvjesnijem uopće ne razumiju uzrok nesporazuma s onima kojima su krenuli otpisivati svakih šest sati, kombinirajući i jezik i metode svojih političkih protivnika.
Time, naravno, neće postići ništa od onoga što žele – ako i sami točno znaju što žele – ali hoće, sasvim je izvjesno, izazvati kontraefekt. Neće se, dakle, nigdje nitko od onih što ne znaju sve odgovore, ali barem znaju pet najvažnijih pitanja zanata, probuditi svjestan da je Davor Bernardić zapravo genij kojeg ne razumijemo, niti će se novine svojevoljno pretvoriti u stranački bilten različitih zaglavlja.
Tek će porasti i očvrsnuti znak jednakosti između onih s centralom na Trgu žrtava fašizma i njihovih kolega s Iblerova trga – znak koji obesmišljava postojanje ovih drugih. Kopije, sve i ako su dobre, a posebice kad su još i loše, nikome ne trebaju dok god je original dostupan.
