Shalom Nagar, bio je nevoljki 23-godišnji izraelski zatvorski čuvar kada su ga odabrali da objesi Adolfa Eichmanna - odbjeglog nacističkog ratnog zločinca osuđenog za zločine protiv čovječnosti i genocid u ubojstvu šest milijuna Židova.

Desetljećima, sve dok ga radio postaja nije identificirala 2004. godine Nagar skrivao je svoju povezanost s Eichmannovim pogubljenjem, bojeći se odmazde neonacista. Ali vješanje, u ponoć, uvijek ga je proganjalo. 

Opasna potraga Prava istina o najvećem lovu na ozloglašenog nacista

Nagar je 31. svibnja 1962. godine šetao sa suprugom Orom i malim sinom kad se policijski kombi uz škripu zaustavio i odvezao ga. Nagar je znao da to znači da je vrijeme Eichmannova smaknuća određeno i da ga pozivaju da radi kao krvnik. Nagovorio je vozača da se okrene i uvjeri suprugu da ga ne otimaju. Prije pogubljenja - jedinog slučaja smrtne kazne u povijesti Izraela - Eichmann je tražio bijelo vino i cigarete, piše New York Times.  Odbio je povez preko očiju.

Jezik i prsa bili su prekriveni krvlju

Nagarova uloga bila je osloboditi poklopac na vješalima, šaljući zatvorenika u desetmetarski pad i smrt. Ali ono što je bilo gore, prisjetio se Nagar, bile su jezive posljedice: skidanje omče i prenošenje zatvorenikovog leša na klimavim nosilima u posebno izgrađenu peć na kremiranje.

“Eichmannovo lice bilo je bijelo poput krede, oči su mu bile izbuljene, a jezik mu je visio”, rekao je Nagar za časopis Mishpacha 2005. godine. Uže je trljalo kožu s njegova vrata, pa su mu jezik i prsa bili prekriveni krvlju. ”

Dodao je: “Nisam znao da kad se čovjek zadavi sav zrak mu ostaje u želucu, a kad sam ga podigao, sav zrak koji je bio unutra je izašao gore i iz njegovih usta je izašao najstrašniji zvuk — 'baaaaa !' Osjećao sam da je i mene došao Anđeo smrti.”

Nagar je umro je 26. studenog u Izraelu. O njemu je  Avigail Sperber 2010.  godine režirala film "The Hangman".

SS-ovac Adolf Eichmann bio je jedan od glavnih organizatora Holokausta, zadužen za logistiku. Nakon Drugog svjetskog rata krio se u Argentini. Iako je živio pod drugim imenom,  pripadnici izraelske tajne službe uhvatili su ga 1960. godine i dopremili u Izrael. 

Cijelo vrijeme suđenja tvrdio je da nije ubojica. Da je samo 'izvršavao naredbe nadređenih'. Njegov 'Središnji ured za iseljavanje Židova' isprva je bio centrala za protjerivanje, a potom, sasvim automatski, ured za istrebljivanje. Eichmann je trebao organizirati transporte - to je i činio: vrlo trezveno, učinkovito i bez milosti. Jednom svom prijatelju rekao je 1945. godine: 'Pet milijuna Židova na savjesti pruža mi osjećaj velikog zadovoljstva'.

"Nikad nisam ubio niti jednog Židova"

No pred sudom u Jeruzalemu tvrdio je da nije imao ništa sa ubojstvima: 'Nikada nisam ubio niti jednog Židova- Dobio sam naredbu da ih evakuiram'. Nije svatko koga sam evakuirao bio ubijen.' 

Na konferenciju u Wannseeu na kojoj je organiziran genocid, Eichmann je vodio zapisnik: 'Pape su naredili. Ja sam morao slušati'. 'Pape'- osam državnih tajnika, šest stručnjaka za red i sigurnost, te jedan načelnik odjela u Ministarstvu - cilj su otvoreno nazvali pravim imenom: 'Govorilo se o ubijanju, eliminiranju i istrebljenju', pisao je svojedobno 24sata.

ESEJ Povijest pamti hulje: Josip Mlakić o (ne)banalnosti dobra

Od tog trenutka vlakovi smrti vozili su dan i noć u logore smrti. Na masovnom ubojstvu prema voznom redu usko su surađivali Željeznice Reicha i njihov veliki klijent Eichmann. Troškovi su iznosili četiri feninga po putniku i prijeđenom kilometru: karta u jednom smjeru, treći razred, bez povratka. Voditelj odjela, Eichmann, pomno je pazio na točan polazak i dolazak vlakova smrti. Ako je prijetilo kašnjenje birokrat bi se razbjesnio: 'Mogao sam preuzeti odgovornost za sve samo ne za kašnjenje voznog reda. Tada bi mene učinili odgovornim za zastoje u Željeznicama Reicha' objasnio je u argentinskom egzilu. 

Nakon što su ga pogubili Eichmannovo je tijelo visjelo sat vremena na vješalima sve dok sudsko-medicinski vještak nije potvrdio smrt. Njegov leš je spaljen, a pepeo prosut u Sredozemno more.