Dan prije izraelske planirane otmice Adolfa Eichmanna, u večer 10. svibnja 1960. godine, šef Mossada Isser Harel okupio je tim svojih agenata u Buenos Airesu. Rekao im je kako ih je "odabrala sudbina" da uhvate čovjeka koji je poznat pod nazivom arhitekt Holokausta, glavni mozak koji je organizirao transportaciju milijuna Židova u Auschwitz i druge koncentracijske logore.
"Po prvi puta Židovi će suditi svojim krvnicima", objavio je objašnjavajući plan koji je uključivao krijumčarenje Eichmanna iz Argentine u Jeruzalem, na suđenjem na kojem bi trebao biti osuđen na smrt.
U novom filmu Operation Finale tu je poruku timu agenata prenio premijer David Ben-Gurion prije nego su agenti napustili Izrael i otišli u Argentinu, što je samo jedna od mnogih izmjena tog događaja za potrebe prikazivanja na filmu. No u usporedbi sa prijašnjim blockbusterima oko lova na naciste poput The Boys from Brazil i Marathon Man te nekoliko televizijskih filmova, novi je to pokušaj rekonstrukcije najpoznatije otmice u modernom svijetu.
Iako to možda zvuči poput klišeja, činjenica je često strašnija od fikcije, što je posebno bilo točno u slučaju Eichmanna. Otkrio je to i Andrew Nagorski s The Daily Beasta dok je intervjuirao Pafi Eitana, zapovjednika operacije i njegovog zamjenika Avraham Shaloma u Tel Avivu tijekom 2014. godine dok je radio na svojoj knjizi The Nazi Hunters. Prisjećajući se onoga što se dogodilo uz memoare koje su napisali članovi tima koji su ranije preminuli, postavlja se pitanje zašto Hollywood zapravo nikada nije razumio kako bi najdramatičnija priča zapravo bila ona koja je najbliža činjenicama.
Uzmimo npr. obujam popularne percepcije kako je Mossad lovio naciste. Operation Finale tako uključuje barem scene u kojima njihov šef Harel objašnjava kako sadašnjost, tj. egzistencijalna prijetnja kojoj su Židovi izloženi od početaka svog postojanja, njegov najvažniji prioritet zbog čega u samom početku nije bio sklon vjerovati savjetu kojeg je dobio o Eichmannu. No film ostavlja utisak kako su svi skeptičari lako bili uklonjeni u zanosu lova za njim.
I kako je Eitan, agent kojeg je Harel imenovao vođom operacije, rekao novinaru, Mossad je puno više pažnje pridavao pokušajima da identificira špijune koje su KGB i ostale sigurnosne agencije istočnog bloka ubacile među nove došljake u Izrael. Nova zemlja trebala je priljev doseljenika, no Mossad je znao kako takvi agenti informacije prosljeđuju njihovim arapskim saveznicima.
"To je bio naš glavni prioritet, a ne hvatanje nacista", naglasio je. Zamjenik voditelja operacije Eichmann, bio je još više u nevjerici.
"Nikada nisam bio baš toliko jako zainteresiran za lov na naciste", priznaje.
Takvi stavovi doprinijeli su početnim sumnjama oko primjećivanja Eichmanna. U filmu je ključne dijelove otkrio Fritz Bauer, zapadnonjemački židovski tužitelj koji nije vjerovao da će njegova vlada krenuti u potragu za Eichmannom. Ubrzo je njegovu informaciju potvrdio Mossad i krenuo u akciju.
U stvarnosti, Baure je svoj prvi kontakt sa izraelskim dužnosnicima ostvario u Njemačkoj, 17. rujna 1957. godine, što je značilo da je trebalo više od dvije godine da se scenariji otmice i realizira u stvarnosti. Tijekom tog razdoblja, Izraelski vođe počeli su biti samouvjereni, i sigurni u snagu nove države, te zabrinuti oko činjenice da je svijet tako brzo zaboravio Holokaust.
Nakon suđenja u Nurembergu činilo se kako su pobjedničke snage izgubile interes u novim privođenjima ratnih zločinaca. I na tim ranijim suđenjima rijetko je bilo prilike da svjedoče preživjeli, oni koji su prošli strašna nacistička mučenja. Ben Gurion je vjerovao da ako se Eichmanna može uhvatiti i osuditi, da će se tako svijetu poslati posebna poruka o Holokaustu.
Ben Gurion bio je također zabrinut oko stavova mladih Izraelaca. Gabriel Bach, jedini preživjeli član tima u slučaju Eichmann, objasnio je kako su se tada učitelji žalili da njihovi studenti nisu željeli slušati o Holokaustu.
"Mnogi naši mladi ljudi bili su posramljeni. Mladi Izraelac može razumjeti kako se možete ozlijediti u borbi, i u njoj umrijeti, no ne mogu razumjeti kako su milijuni ljudi dozvolili da ih se ubije bez ikakve pobune", rekao je.
Suđenje je trebalo promijeniti stavove tih mladih Izraelaca i pokazati im kako su žrtve "bile prevarene u posljednjem trenutku", dodao je Bach i objasnio kako "kada su shvatili da ih čeka smrt, kao što je bilo u varšavskom getu, sa iznimnom hrabrosti borili su se do posljednjeg čovjeka". Oni preživjeli mogu svoje emocionalne priče prepričati do najstravičnijih detalja.
Bauer je informaciju o Eichmannu dobio od Lothar Hermanna, slijepog njemačkog židova koji je u Argentini živio sa svojom ženom Njemicom i kćerkom Sylvijom, a bili su prihvaćeni kao dio njemačke zajednice. Kada je Sylvia počela hodati sa mladićem Nicolasom Eichmannom, njezin je otac ubrzo shvatio kako bi mogla biti riječ o sinu zloglasnog Eichmanna.
On je pak svoje ime promijenio u Ricardo Klement, no nije inzistirao da to isto učine i njegovi sinovi. Više od desetljeća nakon rata oni nacisti koji nisu bili osuđeni na suđenju u Nurembergu počeli su se osjećati sigurno i vjerovati da su se 'izvukli'.
Kada je Harel u Buenos Aires poslao agenta kako bi provjerio Hermannovu priču, iznenadio se kako je Eichmann navodno živio u improviziranom području, bez popločenih ulica i kao što je rekao u "neuglednoj kućici koja nije odgovarala statusu kojeg je uživao SS oficir njegovog ranka". U to su vrijeme mnogi vjerovali kako su nacisti pobjegli na sigurno s velikom količinom bogatstva koje su ukrali svojim žrtvama. Iznenadio ga je i izgled njegove supruge, jer je bio poznat kao pravi ženskaroš.
U filmu je Mossad organizirao da Sylvia Hermann ponovno posjeti njegovu kuću kako bi dobio potvrdu identifikacije. Dokaza kako je riječ o pravom čovjeku bilo je sve više. No zbog dramatičnih efekata u filmskoj verziji Nicolas Eichmann odvukao je Sylviju na fašistički skup u Buenos Airesu koji jako podsjeća na nacističko okupljanje sa Eichmannom starijim kao glavnom zvijezdom. Ona tada pobjegne od njega i poslije prizna kako je Židovka.
No ništa od toga nije se dogodilo. Eichmann je bio ležeran oko svog izgleda, no i dalje se držao 'ispod radara'. A Sylvia nije željela njegovom sinu pričati o obiteljskoj povijesti. U biti je čuvanje te priče u tajnosti bilo puno veća drama, od one prikazane u filmu. No otmica je prikazana gotovo precizno.
Eichmann se vraćao iz tvornice Mercedesa gdje je radio i kada je sišao s autobusa tim je bio spreman. Peter Malkin, najsnažniji član, bio je zadužen za njegovo hvatanje i držanje.
"Nikada u svojoj karijeri nisam bio tako zaplašen, a ni toliko u strahu od neuspjeha", napisao je. Agenti su znali da će im biti puno lakše ubiti plijen, no željeli su ga uhvatiti živog i izvesti iz zemlje.
Malkin je na rukama imao rukavice.
"Pomisao da ću svoje ruke staviti na usta koja su naredila smrt milijuna ljudi, ili sjetiti njegov dah ili slinu na prstima, bilo mi je odvratno", prisjećao se.
Kada su krenuli prema njemu Eichmann je počeo vrištati. Ostali agenti su pritrčali u pomoć i odvukli ga u automobili koji je bio u blizini. Potom su ga bacili na podu i prekrili dekama. Jedan od agenata oštro mu je naredio na njemačkom.
"Ako ne budeš mirno, upucat ćemo te".
Eichmann koji nije mogao ništa vidjeti, potvrdno je kimnuo glavom u znak razumijevanja. Od tog je trenutka bio potpuno miran.
U sigurnoj kući gdje su ga odveli Eichmann je i dalje tvrdio kako je njegovo ime Ricardo Klement, no kada su ga ispitivali detalje o njegovoj visini, veličini cipela i ostalim detaljima, bili su sigurni kako su pronašli pravo osobu. U trenutku kada je odgovorio na pitanja o svom članstvu u stranci i SS broju već je priznao svoj pravi identitet.
Kao zatvorenik Eichmanna je bio ponizniji od lika u filmu kojeg je utjelovio Ben Kingsley.
"Ponašao se poput uplašenog, podložnog roba čiji je cilj bio zadovoljiti svoje gospodare", napisao je Harel. Malkin ga je nazvao "klasičnim slabićem koji nema karakter kako bi prihvatio svoju sudbinu".
No istina je, kako i prikazuje film, da ga je Malkin uključio u razgovore koji su bili na neki način bizarni i debatiranja oko koncepta Hannah Arendt o "banalnosti zla" koje je otkrila prateći suđenje u Jeruzalemu. U sigurnoj kući držali su ga čekajući dolazak posebnog El Al leta iz Izraela. U to vrijeme nije bilo redovnih letova među tim zemljama a Izrael je pod krinkom slanja delegacije na proslavu 150. obljetnice nezavisnosti Argentine izvukao zarobljenika iz zemlje. U filmu je to bilo poseban trenutak opasnosti, kada su argentinski fašisti koje je vodio Eichmannov sin i lokalni političari krenuli u potragu za njim.
Stvarnost je bila pomalo kompliciranija.
Njegova obitelj nije se usudila obavijestiti argentinske vlasti i prijaviti njegov nestanak jer bi tako priznali njegov pravi identitet. I dok je većina Argentinaca okretala glavu u stranu oko nacističkih zločina koji su se odvijali u njihovoj blizini, vlada nije htjela biti osramoćena još i tim priznanjem. Eichmannov sin uspio je angažirati neke fašiste da krenu u potragu za njegovim ocem, no nisu bio dio nikakve službe ili zakonske akcije.
Agenti su strahovali da će ih uhvatiti na barikadama na cesti ili zbog nekog manjeg prometnog prekršaja. Kako je Eitan rekao novinaru, Harel mu je dao lisice, otvorene, a ključ je zadržao kod sebe. U slučaju da ih uhvati argentinska policija, savjetovao mu je, da svoje ruke lisicama zaveže za Eichmannove kako ih ne bi mogli razdvojiti i da zahtjeva razgovor sa izraelskim ambasadorom.
Eitan je uzeo lisice, no Harelu nije rekao kako se dogovorio sa drugim agentom Zvi Aharonijem, da Eichmanna ubije ako se takav scenario dogodi. Nasreću nitko ih putem nije zaustavio i ukrcali su se na avion glumeći da su članovi posade. I Eichmanna su obukli u Ei Al uniformu, drogirali su ga kako bi bili sigurni da neće pokušati pobjeći. No to zapravo nije bilo potrebno, uvjeravao ih je da će surađivati.
Kada su prošli vrata aerodroma Eichmann je izgledao kao član posade koji se oporavlja od teškog mamurluka. Njegov put u Jeruzalemu tek je počelo.
