Povijest pamti hulje: Josip Mlakić o (ne)banalnosti dobra

Kad je prije otprilike mjesec dana trinaestogodišnji dječak u jednoj beogradskoj osnovnoj školi počinio stravičan masakr, koji je svojom brutalnošću zaprepastio ne samo regiju nego i cijeli svijet, i koji se normalnom ljudskom umu čini nedokučivim, u medijima se pojavio cijeli niz tekstova u kojima su autori pokušavali proniknuti u ubojičine motive. Najviše se istini u tome, po mojemu mišljenju, približio Ivo Goldstein, koji je u svom autorskom tekstu u Expressu ovaj zločin smjestio u mnogo širi kontekst, u kontekst "banalnosti zla" koji je definirala Hannah Arendt u svojoj knjizi "Eichmann u Jeruzalemu". U svom tekstu Goldstein je, kao primjer "banalnosti zla", spomenuo dobroćudnog muslimanskog mladića iz okolice Bihaća koji se kroz nekoliko dana u Jasenovcu, kamo su ga doveli kao stražara, pretvorio u bešćutnog ubojicu. Priča o jednom od najpoznatijih filozofskih uvida 20. stoljeća počinje 1961. godine, kad je časopis The New Yorker angažirao Hannah Arendt kao svog dopisnika sa suđenja Adolfu Eichmannu, jednom od Hitlerovih ključnih suradnika u organiziranju holokausta. Arendt je bila zaprepaštena Eichmannovom "običnošću", konvencionalnošću, odnosno "banalnošću" njegove pojave, koja je bila u dubokom nesuglasju s nekom vrstom apsolutnog Zla koje je ovaj čovjek utjelovljivao. U svojoj knjizi ona je ustvrdila da je Eichmann, bez obzira na zlo koje je počinio, kao osoba bio "sasvim običan, uobičajen, niti demon niti monstrum", odnosno da se radi o čovjeku u čijim stavovima "nije bilo ni traga čvrstim ideološkim uvjerenjima". Eichmannove zločine Arendt je pripisala njegovoj "nepromišljenosti", odnosno nedostatku "razmišljanja", a ta se teza spominje u još nekim njezinim tekstovima. Ovakvo objašnjenje Eichmannovih postupaka nije bilo unisono prihvaćeno u cionističkim krugovima. Treba naglasiti da je Hannah Arendt zbog nekih svojih nekonvencionalnih stavova još u vrijeme Drugog svjetskog rata bila u svojevrsnom sukobu s američkim cionističkim krugovima, prvenstveno zbog svojih stavova o tome kako bi europski Židovi trebali prijeći iz neke vrste "pasivne" uloge, uloge žrtve, u "aktivnu ulogu", organiziranjem židovskih jedinica diljem Europe koje bi se borile protiv nacizma. Ti njeni "sukobi" zapravo su rezultat njezine osamljeničke pozicije, na kojoj je ustrajavala cijeli život: "Ako izgubimo sposobnost samoće, sposobnost da budemo sami sa sobom, gubimo i samu sposobnost razmišljanja. Riskiramo da ostanemo zaglavljeni u gomili. Riskiramo da nas ona 'pomete'."