Top News
713 prikaza

Povijest pamti hulje: Josip Mlakić o (ne)banalnosti dobra

1/3
Eichmann će ostati upamćen kao "anđeo smrti", što on, naravno, jest, a ne kao priglupi, propali kokošar iz argentinske provincije. S druge strane, iz povijesnog pamćenja izbrisani su ljudi poput Jakovljevića i Jandrića

Kad je prije otprilike mjesec dana trinaestogodišnji dječak u jednoj beogradskoj osnovnoj školi počinio stravičan masakr, koji je svojom brutalnošću zaprepastio ne samo regiju nego i cijeli svijet, i koji se normalnom ljudskom umu čini nedokučivim, u medijima se pojavio cijeli niz tekstova u kojima su autori pokušavali proniknuti u ubojičine motive. Najviše se istini u tome, po mojemu mišljenju, približio Ivo Goldstein, koji je u svom autorskom tekstu u Expressu ovaj zločin smjestio u mnogo širi kontekst, u kontekst "banalnosti zla" koji je definirala Hannah Arendt u svojoj knjizi "Eichmann u Jeruzalemu". U svom tekstu Goldstein je, kao primjer "banalnosti zla", spomenuo dobroćudnog muslimanskog mladića iz okolice Bihaća koji se kroz nekoliko dana u Jasenovcu, kamo su ga doveli kao stražara, pretvorio u bešćutnog ubojicu. Priča o jednom od najpoznatijih filozofskih uvida 20. stoljeća počinje 1961. godine, kad je časopis The New Yorker angažirao Hannah Arendt kao svog dopisnika sa suđenja Adolfu Eichmannu, jednom od Hitlerovih ključnih suradnika u organiziranju holokausta. Arendt je bila zaprepaštena Eichmannovom "običnošću", konvencionalnošću, odnosno "banalnošću" njegove pojave, koja je bila u dubokom nesuglasju s nekom vrstom apsolutnog Zla koje je ovaj čovjek utjelovljivao. U svojoj knjizi ona je ustvrdila da je Eichmann, bez obzira na zlo koje je počinio, kao osoba bio "sasvim običan, uobičajen, niti demon niti monstrum", odnosno da se radi o čovjeku u čijim stavovima "nije bilo ni traga čvrstim ideološkim uvjerenjima". Eichmannove zločine Arendt je pripisala njegovoj "nepromišljenosti", odnosno nedostatku "razmišljanja", a ta se teza spominje u još nekim njezinim tekstovima. Ovakvo objašnjenje Eichmannovih postupaka nije bilo unisono prihvaćeno u cionističkim krugovima. Treba naglasiti da je Hannah Arendt zbog nekih svojih nekonvencionalnih stavova još u vrijeme Drugog svjetskog rata bila u svojevrsnom sukobu s američkim cionističkim krugovima, prvenstveno zbog svojih stavova o tome kako bi europski Židovi trebali prijeći iz neke vrste "pasivne" uloge, uloge žrtve, u "aktivnu ulogu", organiziranjem židovskih jedinica diljem Europe koje bi se borile protiv nacizma. Ti njeni "sukobi" zapravo su rezultat njezine osamljeničke pozicije, na kojoj je ustrajavala cijeli život: "Ako izgubimo sposobnost samoće, sposobnost da budemo sami sa sobom, gubimo i samu sposobnost razmišljanja. Riskiramo da ostanemo zaglavljeni u gomili. Riskiramo da nas ona 'pomete'."

Nacistički oficir Adolf Eichmann na suđenju u Izraelu | Author: Wikipedia Adolf Eichmann Wikipedia

Da je Goldsteinov "pogled" na događaje u Beogradu, pomalo nekonvencionalan i neočekivan, pun pogodak, pokazuje jedna pjesma Ilije Jakovljevića iz njegove zbirke "Lirika nevremena", koja uz "Jamu" Ivana Gorana Kovačića, koju također možemo svrstati i u žanr logorologije, i Jakovljevićeve memoarske zapise "Konclogor na Savi", objavljene pedesetak godina nakon autorove smrti, spada među najvažnija djela iz cjelokupne logorologije na ovim prostorima. Jakovljević nesumnjivo spada među najtragičnije likove iz Drugog svjetskog rata i poraća na ovim prostorima: zbog odbijanja suradnje s ustaškim vlastima interniran je u listopadu 1941. godine, sa skupinom hrvatskih intelektualaca, u ustaški konclogor Stara Gradiška, a potom, tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1948. godine, bio je ponovno uhićen. Umro je iste godine pod nerazjašnjenim okolnostima u zatvoru, u Zagrebu ili Beogradu. Zatvorske vlasti tvrdile su da je Jakovljević u zatvoru počinio samoubojstvo. Spomenuta pjesma, po kojoj je nazvan prvi ciklus iz zbirke, zove se "Dani strave", naslov koji je itekako primjeren onome što se dogodilo u Beogradu prije mjesec dana. Završni stihovi pjesme, koja je nastala 1942. godine, glase: "No katkad biva, da se srce ukoči/i oči prime pogled nijemih riba./O, to su dani strave, lave, mećave,/kad Um zašuti dok se svemir ziba." Ova Jakovljevićeva "šutnja Uma" i "nepromišljenost" Hannah Arendt, odnosno "nedostatak razmišljanja", svojevrsni su sinonimi. Pjesme iz

"Lirike nevremena" nastale su u konclogoru Stara Gradiška, kao autentični dokument jednog (ne)vremena, što je možda iznimka u cjelokupnom logorologijskom žanru, jer bi pronalazak bilo koje pjesme za autora automatski značio smrtnu presudu. Većinu svojih pjesama Jakovljević je recitirao drugim logorašima. Da bismo pokazali koliko je Jakovljević u svojoj "kritici" bio beskompromisan, vrijedi navesti par stihova iz pjesme "Hrvatska agonija": "Razvedrilo se negdje, otkad se proču,/da se žabe ne legu iz mulja,/no tko će nam reći, kako se nakoti/čitava legija hulja? (...) Razvodnik i vodnik, razbojnik i bojnik,/sve strogo ustaške časti./U konclogoru djeca ciklon ko mlijeko piju,/a majke će pod maljem pasti." Zbirka je prvi put objavljena odmah nakon rata, 1945. godine, s predgovorom Antuna Barca, hrvatskoga književnog povjesničara, književnoga kritičara i prevoditelja, koji je s Jakovljevićem bio logoraš u Staroj Gradišci. Govoreći o literarnoj vrijednosti zbirke, Barac navodi kako se, ako se zanemari kontekst u kojem su pjesme nastale, nekome može učiniti kako su pojedine pjesme "izlomljene i trzave", što on navodi kao najveću kvalitetu ove zbirke: "Pa ipak, ovakve kakve jesu, one su najbolji izraz cijele rastrganosti iz koje su nikle. Život zatočenika i nije bio neko cjelovito iživljavanje, nego je bio ponajviše sličan bunilu, u kome čovjek često nije znao, da li sanja ili dodiruje stvarnost, da li misli normalno, ili je već na granicama ludila."

Ako je zlo "banalno", to istodobno znači kako ono nije podesno za umjetničku obradu. Život Adolfa Eichmanna najbolji je dokaz slične tvrdnje: nakon bijega u Južnu Ameriku Eichmannova obitelj živjela je u teškoj oskudici. Svi poslovi koje je ovaj "anđeo smrti" počinjao, poput farme koka nesilica, neslavno su propali. Međutim, u umjetnosti to ne izgleda baš tako. Apsolutno Zlo je zanimljivo isključivo kada se donekle mistificira, kao što je to slučaj s, primjerice, filmom, u kojima su pojedini serijski ubojice prikazani kao iznimno inteligentni ljudi, svjesni vlastite psihopatologije, iako je stvarnost počesto bila drugačija, "banalna": David Berkowitz, poznatiji kao Samov sin,

jedan od najpoznatijih serijskih ubojica u povijesti, o kojem su snimljeni mnogi filmovi, od kojih je najpoznatiji onaj Spikea Leeja "Ljeto kad je ubijao Sam", navodno je uhićen godinu dana nakon početka njegova ubilačkog pohoda po New Yorku, zbog kazne za neplaćeno parkiranje.

 | Author: Ilija Jakovljević

Pored Ilije Jakovljevića, o čijem bi životu, da je kojim slučajem rođen kao Amerikanac a ne kao bosanskohercegovački Hrvat, bili snimljeni mnogi biografski filmovi, iznimno je zanimljiv i u biti duboko tragičan slučaj Ljube Jandrića, koji je kao dječak od sedam-osam godina interniran u Jasenovac. Jandrić je o svojim logoraškim iskustvima objavio iznimno potresan roman "Jasenovac", koji je objavila sarajevska Svjetlost 1980. godine, dakle 35 godina nakon rata. Treba zamisliti tu muku s kojom se Jandrić nosio veći dio života. U književnom smislu zbog toga je itekako zahvalan i kompleksan lik: "Ima tema za koje je malo jedan čovjek, čak i pod uslovom da im čitav život ponudi kao žrtvu. Jasenovac je bez sumnje jedna od njih. Preslab je jedan, uz to i književnikov život, za hiljade smrti koje su posijane u tom stravičnom mučilištu", izjavio je jednom nakon što je "Jasenovac" objavljen. Svi ti "mitski" hannibali lecteri, zodijaci, samovi sinovi, škorpioni, u odnosu na ljudske veličine poput Jakovljevića i Jandrića zapravo su tek obični štakori iz romana "Kuga" Alberta Camusa, zaraženi opakom bolešću, Zlom, koji u jednom trenutku umru u nekom "sretnom gradu".

"U vrijeme, kad su ove pjesme napisane, bilo je malo vjerojatnosti, da će ikad biti iznesene iz zatočeničke zgrade i objavljene", piše Barac na jednome mjestu u svom predgovoru "Lirici nevremena". Jakovljevićeve pjesme nastajale su na ostacima papira za zamotavanje, na rubovima novina, a od logorskih stražara, pod prijetnjom smrtne kazne, skrivali su ih drugi zatočenici. U svojim memoarskim zapisima, Jakovljević šturo piše o načinu na koji su pjesme iznesene iz logora. Neke od pjesama, za koje je smatrao da nisu toliko subverzivne, iz logora je iznio sam, a neke, opet, profesor Franjo Zavrnik: "Profesori su uvijek smatrani nespretnjakovićima, a Zavrnik osim toga imaše sasvim bezazlen izraz lica. Nije, dakle, bilo ništa jednostavnije nego da te pjesme, pisane na tankom papiru, upravo on prenese u kutiji sa sodom bikarbonom", piše Jakovljević. Veći dio pjesama iz Stare Gradiške je iznio jedan ustaški stražar: "Druge pjesme prenese mi jedan mladi ustaša, koji nije nikakav ustaša." Jakovljević nigdje, iz razumljivih razloga, ne navodi ime stražara koji je iznio rukopise iz logora. Možemo samo zamišljati o kojem kompleksnom liku se radi, o čovjeku koji se, za pretpostaviti je, duboko gnušao ustaških zločina, toliko da je riskirao vlastiti život da prokrijumčari Jakovljevićeve pjesme. Da je poživio, Jakovljević je mogao o tom čovjeku napisati roman, koji bi sigurno ostao upamćen kao važna i jedinstvena knjiga. O liku koji je, možemo to samo nagađati, u nekoj dubokoj unutarnjoj borbi pobijedio vlastitu "banalnost zla". Mene slučaj ovog ustaškog stražara neodoljivo podsjeća na slučaj Saula Ausländera (Geza Röhrig), lika iz filma "Saulov sin" mađarskog redatelja Laszla Nemesa. Saul, pripadnik Sonderkommanda u Auschwitzu, kao čin svojevrsnog iskupljenja, po svaku cijenu želi prema židovskim obredima unutar logora pokopati mrtvog dječaka.

 

Međutim, povijest pamti hulje, mistificira ih na fatalan i predvidiv način: Eichmann će ostati upamćen kao nemilosrdni "anđeo smrti", što on, naravno, jest, a ne kao priglupi, propali kokošar iz argentinske provincije. S druge strane, iz naše memorije i povijesnog pamćenja izbrisani su ljudi poput Jakovljevića i Jandrića. Jandrić je danas uglavnom poznat kao najpoznatiji Andrićev biograf, zahvaljujući knjizi "Sa Ivom Andrićem", koja je nastala kao plod višegodišnjeg Jandrićeva druženja s Ivom Andrićem, u kojoj se na više mjesta spominje i Jandrićev "Jasenovac", kao tekst s kojim se Jandrić godinama muči, i kojeg Andrić uporno hrabri da bude ustrajan i da iz svoje tragične biografije izvuče što više, da nikad ne bude do kraja zadovoljan napisanim: "Zadovoljstvo nas vara. Ono mami i podmeće zamke na svakom koraku." Novinar Ranko Pavlović je u banjolučkim Nezavisnim novinama prije nekoliko godina, povodom filma "Dara iz Jasenovca", napisao kako je svojevrsni paradoks to što nijedna ulica u nekom od potkozarskih gradova ne nosi ime po Ljubi Jandriću. Slične je sudbine i Ilija Jakovljević, koji nema svoju ulicu niti u rodnome Mostaru, a kamoli u Zagrebu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.