Kad sam prvi put čuo izgovoreno ime ovoga mjesta na sjevernom dijelu albanske jadranske obale, zvučalo mi je kao kineska riječ. Da sam se prije dolaska ovamo pripremio i proučio barem ono što donosi Wikipedia, znao bih da je to albanska verzija naziva Sveti Ivan. Kao što bi stranca mogla zbuniti imena naših mjesta Sutivan i Sumartin, tako ih zbunjuje Shëngjin. Po naški, Shëngjin je Sutivan. U vrijeme talijanske okupacije Albanije, koju je Mussolini izveo 1939. godine, službeno ime mjesta bilo je San Giovanni di Medua.

Ne treba biti osobito mudar da bi se zaključilo da su mjestu ime dali katolici. Oni su ponajviše naseljeni u Sjevernoj Albaniji. Što je pritisak Otomanskog Carstva bivao jači, to je njih bilo sve manje i povlačili su se na sve nedostupnija mjesta u albanskim Alpama na sjeveru. Nedaleko od Shëngjina, u mjestu Lezhë, nalazi se grob legendarnog albanskog junaka Skenderbega, koji je u 15. stoljeću poveo ustanak protiv Turaka. Prethodno, on je postigao zavidnu karijeru kao turski vojnik. Sredinom 15. stoljeća upravo je Skenderbeg, kršćanskim imenom Gjergj Kastrioti, bio velika europska uzdanica, a njegova vojska bila je tadašnje predziđe kršćanstva. Uz podršku Kraljevstva Napulja i Vatikana, Albanci su se Turcima uspjeli odupirati 36 godina, sve do 1478., kad je pala utvrda Kruja, njihovo posljednje vojno uporište.

Većina Albanaca ipak nije bila tako tvrdokorno neprilagodljiva. Shvatili su da je turska vlast došla da bi ostala. Integrirali su se ne samo tako što su prihvatili islamsku vjeru (većina njih ipak je na islam prešla u 17. stoljeću i kasnije), nego su iskoristili prednosti pripadanja velikom multietničkom imperiju koji je otvarao mnoge mogućnosti za promućurne i poduzetne. Čak 48 velikih vezira - što bi odgovaralo današnjem pojmu predsjednika vlade - albanskog podrijetla upravljalo je carstvom od kraja 15. pa sve do 19. stoljeća. Albanci su upravljali carstvom u ime turskih sultana oko 190 godina.

No većina onih koji koriste internet ne bave se ni poviješću Albanije ni poviješću Shëngjina, nego njegovom sadašnjošću i izgledima da mu budućnost kao turističke destinacije bude zajamčena. Oni istražuju stranice na kojima su oglasi o 65 hotela i o bezbrojnim apartmanima, plažama, ležaljkama i suncobranima, beach barovima, bazenima, terasama, restoranima i parkiralištima. Isto tako, gledaju kakvi se apartmani nude na prodaju u još nedovršenim višekatnicama. Slobodnog mjesta u prvom redu do mora gotovo da više i nema pa građevine niču sve dalje od obale.

Rivijera Shëngjina je, zapravo, jedna desetak kilometara dugačka pješčana plaža. Kad se ulazi u more, potrebno je stotinjak metara tapkanja po tamnosivom, gotovo crnome mekanom pijesku da bi voda dosegnula do vrata. A i na toj udaljenosti čovjek ne može biti siguran da, pokuša li plivati, neće nogom pogoditi kakvu podvodnu dinu. Nasreću, u moru nema ni vidljivih ni nevidljivih stijena. Većina kupača ne pokušava plivati. Mlađi poskakuju po mekom pješčanom dnu i gnjure se, a stariji naprosto stoje dok ih valovi oplakuju i povremeno ih gurkaju tako da moraju hvatati ravnotežu.

Veći dio dana turisti ipak provedu na ležaljkama pod suncobranima. Tu se izležavaju, spavaju, jedu, piju, druže se i razgovaraju. A ležaljke i suncobrani poredani su u gotovo vojnički strogoj formaciji duž cijele obale. Svaki hotel koji ima koncesiju na određeni dio plaže nudi svoje ležaljke i suncobrane, za goste hotela besplatno, za ostale uz minimalnu naplatu.

Tako je svaka obitelj svoja na svojemu, jasno odvojena od drugih, a istodobno utopljena u veliku masu od više desetaka tisuća razgolićenih ljudskih tijela. Strogi Edi Rama, albanski premijer kojemu je upravo započeo četvrti uzastopni mandat, odredio je da moraju postojati dijelovi plaža kojima je pristup slobodan za sve. Tako je ta nepregledno dugačka i strogo racionalna, financijski i funkcionalno opravdana formacija ležaljki i suncobrana mjestimično narušena praznim prostorom između mora i pločnika, najčešće kvadratom površine ne veće od 20x20 metara, na kojemu nema ničega osim pijeska, pokojeg kupača koji se sunča na svom ručniku, a tu i tamo neka obitelj donese svoju ležaljku i svoj suncobran pokazujući tako da cijeni brigu svoje vlade za opće dobro. Mora se reći da su te javne plaže, čak i u vrijeme najveće gužve, uglavnom prazne.

Plažu s pet metara širokim pločnikom, koji se pruža duž cijele rivijere i koji je potaracan jednom vrstom pažljivo poslaganih keramičkih pločica, povezuju uske stazice. Na oba kraja svake stazice, dakle i na izlasku s plaže i na ulasku na pločnik, postavljene su slavine s vodom kako bi kupači mogli isprati pijesak s nogu i plastičnih papuča prije nego što, ogrnuti ručnicima i maramama po kojima se šire mrlje od vode s mokrih tijela, krenu prema svojim hotelima ili apartmanima. Takve slavine montirane su i pored ulaza u sve zgrade s apartmanima. Da bi došli do tih hotela i apartmana, gosti moraju prijeći dvosmjernu cestu, jedinu u Shëngjinu. U jeku sezone i u vrijeme vikenda u pred i posezoni ta je cesta prenapučena, nerijetko zakrčena višekilometarskim kolonama. Pješaci je prelaze gdje stignu iako ima označenih pješačkih prijelaza. Nisam primijetio nijedan incident, nesporazum ili svađu, a o prometnim nesrećama da ne govorim.

Dakle, dani se provode na ležaljkama pod suncobranima na plaži sa sporadičnim ulascima u more, a večeri i noći u hotelima i apartmanima na drugoj strani ulice ili, kad je mladež u pitanju, u beach barovima.

Ta druga strana ulice, to je svojevrsno albansko turističko čudo. Sve su zgrade nove, sve s balkonima staklenih ograda, sva su stubišta popločana mramorom i svi su rukohvati od rostfrei čelika, svi liftovi uglačani, svijetli i nečujni. Na protuprovalnim vratima apartmana dvostruke brave, u apartmanima sve novo: kuhinjski namještaj, namještaj u sobama, slavine u kuhinjama i kupaonicama. Naravno, u kupaonicama nema kada, nego su ondje staklene tuš-kabine. Pločice imitiraju mramor na podu svih prostorija između kojih nema pragova. Život bi u tim apartmanima bio nezamisliv bez klima-uređaja. Dakako, na svim prozorima i svim balkonskim vratima je PVC stolarija.

Mnoge zgrade imaju podrumska parkirališta. Rijetki neizgrađeni prostori iznajmljuju se za parkiranje automobila, a i duž cijele ceste stoje automobili u jeku sezone i u vrijeme vikenda. Ispred svakog dvorišta - tamo gdje ih još ima - na nekom plastičnom stolcu sjedi čuvar parkirališta. Ako je mlađi, pokatkad šetucka, dopisuje se putem mobitela ili razgovara s besposlenim prijateljima. Kad nema gužve, ti čuvari domahuju vozačima ili ih glasno pozivaju da baš kod njih parkiraju svoj auto.

S obzirom na to da sadašnji kapacitet turističkoga Shëngjina premašuje sto tisuća ljudi, razumljivo je da su u prizemljima tih višekatnih zdanja porazmještene ljekarne s istim medicinskim i kozmetičkim proizvodima globalne farmaceutske industrije kakvi se prodaju i kod nas pa su i cijene usporedive. Tu su i relativno brojni - kako ih ovdje zovu - supermarketi, a riječ je o malim samoposluživanjima s potrepštinama za one koji kuhaju i jedu u apartmanima ili na balkonu žele prirediti zabavu za prijatelje. Malo je tu albanskih proizvoda, ali ih ima. Litra vrlo kvalitetnog brendiranog albanskog ulja ovdje, u hiperturističkoj destinaciji, stoji osam eura. Tu je i nekoliko mjenjačnica. No u Shëngjinu se može preživjeti bez domaće valute u džepu. U restoranima i kafićima izdaju račune - dakle, i ovdje je na djelu fiskalizacija, što će reći strogi državni nadzor nad novčanim transakcijama - s cijenama iskazanim u lekima, eurima i dolarima.

Dakako, bezbrojni restorani s otvorenim terasama dominantno su obilježje ovdašnje turističke ponude. Najveći broj restorana reklamira se kao Kosova hasi, a to znači Kosovski kraj. Ima ih koji se pozivaju na Prizren, Prištinu ili im je brend Prizrenska liga. Gotovo svi ti restorani imaju potpuno identične osvijetljene reklamne panoe s identičnim fotografijama jela koja poslužuju: ćevapi, ćufte, pljeskavica, sudžuk, salata... Tu se redovito reklamiraju različite vrste pizze. Na ponekom restoranu pod brendom Kosova hasi stoji i oznaka halal. Riječ je, dakle, o kombinaciji pečenjarnice i picerije. To prenaglašeno isticanje regionalnog i mjesnog obilježja, uz dodatno vjersko, očito je znak prepoznavanja za publiku, poziv ljudima da dođu u restoran kakav postoji i u njihovu kraju.

Na osnovi toga možemo zaključiti kakav je dominantni sastav ovdašnje turističke klijentele. Većina gostiju su Albanci s Kosova. To potvrđuju i registracijske tablice automobila. U barem 90 posto slučajeva to su kosovske registracije. U večernjim satima, kad je pločnik duž plaže prepun šetača, nerijetko se u skupini kreću pripadnici triju generacije iste obitelji. Nigdje u Europi nema na korzu, plaži ili u restoranu toliko djece u kolicima ili naručju roditelja, djece koja iako su još nesigurna na nogama žele hodati bez roditeljske pomoći, one koja drže roditelje za ruku ili one koja jurcaju uokolo, traže sladoled ili neku jeftinu svjetleću kinesku igračku kakve nude ulični prodavači. Na Kosovu demografija očito nije problem. S obzirom na to da su mnogi kosovski automobili visoke klase, može se zaključiti da ondje mnogima ni novac nje problem. To potvrđuje i velika brojnost gostiju u restoranima.

Turističku ponudu nekadašnje Jugoslavije uvelike su obilježili Albanci s Kosova i iz Makedonije. Oni su otvarali slastičarnice, ćevabdžinice i buregdžinice, da bi tu ponudu s vremenom obogatili picerijama. Neumorni radnici integrirani u tradicionalne obiteljske strukture jedni su drugima pružali financijsku podršku kakvu ostali nisu mogli dobiti od banaka. To im je omogućilo da lakše dolaze do novca za zakup prostora i ubrzano razvijaju svoj posao. Do te su mjere svojom ponudom obilježili razdoblje jugoslavenskog i hrvatskog masovnog socijalističkog turizma da su mnogi Nijemci bili uvjereni da su ćevapi i burek hrvatski kulinarski specijaliteti.

Ono što je desetljećima bio dominantan dio masovne turističke ponude u Jugoslaviji pojavljuje se u Shëngjinu u kondenziranom obliku. Kosovski i makedonski ćevabdžije, buregdžije i sladoledari svoj su kulinarski ukus uspješno promicali daleko izvan granica svog zavičaja. Za razliku od sunarodnjaka u Albaniji, kojima rigidni Hoxhin režim nije dopuštao ni pokretanje vlastitog posla ni putovanje u inozemstvo, Kosovari i drugi etnički Albanci koji su živjeli u Jugoslaviji mogli su razvijati privatni posao i u inozemstvu. Nakon pada komunizma u Albaniji i stjecanja samostalnosti Kosova, prepoznali su poslovne mogućnosti. Kosovari se u Shëngjinu pojavljuju u ulozi investitora u velike turističke objekte, pojavljuju se kao kupci apartmana, vlasnici restorana i kao apsolutno najbrojniji gosti. Može se reći da su Kosovari kolonizirali ovaj dio Albanije. Što se tiče Kosovara u Shëngjinu, ovdje je sve - da parafraziram Lincolna - od naroda, pomoću naroda, za narod.

Dakako, narod su i ovdašnji Albanci. Oni koji su svojedobno, nesvjesni kakav preporod će njihovo mjesto doživjeti, u bescjenje svojim sunarodnjacima s Kosova prodali svoje poljoprivredne parcele uz more vjerojatno se danas kaju zbog toga. No desetljećima lišeni bilo kakve mogućnosti razvijanja poduzetništva i stjecanja bogatstva, oni su krah komunističke Albanije dočekali bez ičega. Poduzetniji među njima pohrlili su u inozemstvo, ponajprije u Italiju. Neki od njih vratili su se i umjesto ovdašnje dominantne Kosova hasi ponude ponudili rafiniranu talijansku kuhinju. Neki lokalni poduzetnici dali su maha svojoj kreativnosti i sad očekuju da Kosovari napokon počnu tražiti i ono čega na Kosovu nema te da u Shëngjin počnu u znatnijem broju dolaziti i drugi gosti.

Treba reći da je jednoobraznost ponude kosovskih restorana u Shëngjinu ipak u većoj mjeri prividna nego stvarna. Iza identičnog reklamnog panoa naći ćete u jednom restoranu krajnje profesionalno osoblje, uredno vođenu kuhinju i besprijekorno održavan toalet, dok će vas u drugom restoranu, pod istom reklamom, iznenaditi neuljudan konobar i užasnuti prizor u toaletu koji će nas starije podsjetiti na neugodna iskustva s toaletom u Severinu na Kupi, gdje su se zaustavljali svi autobusi u vrijeme kad se iz Zagreba u Rijeku putovalo starom cestom. Unatoč više nego očitoj razlici u razini usluge, cijene su u svim tim restoranima iste. S vremenom, jedni će pridobivati više gostiju, a drugi će ih gubiti. Tržište će učiniti svoje.

Čini se da je još potražnja za smještajnim kapacitetima veća od ponude. Na takav zaključak upućuje činjenica da se u Shëngjinu i dalje ubrzano grade goleme zgrade s apartmanima. Kosovske banke daju hipotekarne kredite za kupnju tih apartmana. No i drugi su prepoznali mogućnosti koje nudi ova kosovska kolonija na moru. Kao kupci nekretnina u sve se većem broju pojavljuju Poljaci. Doduše, vidio sam samo jedan auto s poljskom registracijom, ali na uredu jedne agencije za prodaju nekretnina uz kosovsku i albansku vije se i poljska zastava. Mislim da je opravdano zapitati se do koje će se mjere moći razvijati ovaj tip turizma u Shëngjinu. Kosovsko emitivno tržište je ipak ograničeno. Hoće li se pojaviti gosti s drugih tržišta? Koliko dugo će investicije u goleme apartmanske objekte biti isplative? Na ta pitanja zasad nema odgovora.

Shëngjin je na Jadranu. No oni za koje je hrvatska obala sinonim za Jadran ovdje bi bili iznenađeni. Baš kao mali sin jednog mojega prijatelja. Najprije su nekoliko dana proveli na Lošinju i zatim nekoliko dana u Zadru. Nakon toga su se otputili na jug. U Shëngjin su stigli noću, kad je dječačić već spavao. Ujutro je bio vidno uznemiren.

“Tata, tata, more se pokvarilo. Nema otoka.”

More ispred Shëngjina je sasvim u redu. Toplo je do kraja rujna. Ali u njemu doista nema otoka. Nema u tom moru ni brodica, barki, jedrilica ni jahti. Albanski prijatelj mi objašnjava da su Albanci tradicionalno, tisućljećima, bili orijentirani na kopno i na stočarstvo pa je zato more tako pusto. Prisjećam se ilirske kraljice Teute - a Albanci se smatraju potomcima Ilira - protiv koje su Rimljani ratovali zato što su njezini gusari ugrožavali rimsku pomorsku trgovinu sve do Hvara, Korčule, Visa i Raba. Pada mi na pamet i razdoblje komunističke vlasti Envera Hoxhe, koji je zabranio privatno vlasništvo bilo kojeg prijevoznog sredstva, a osobito čamaca i brodica kojima bi se moglo morem prebjeći u Italiju. A kako sam vidio jedan Mercedes s prikolicom na kojoj je bio veliki gumeni gliser, pomislio sam da je to početak interesa bogatijih Kosovara za one vidove zabave i luksuza kojima se dosad nisu bavili. To će dodatno promijeniti već sad do neprepoznatljivosti promijenjeno lice nekadašnjeg Shëngjina, malog lučkog mjesta s tek nekoliko tisuća stanovnika koje je u potpunosti skriveno iza mnogokatnih hotelskih zdanja. Zanimljivo je da ovdje nema ni galebova. Pogled s obale prema moru podsjeća na prizore s Kariba pa čovjek pomisli da bi, evo, mogao u kadar uletjeti komično dostojanstveni pelikan s ovješenom vrećicom ispod kljuna prepunom ribe. No ovdje nema ni pelikana. Ali zato Shëngjinom nesmetano luta desetak pasa različitih pasmina. Svaki od njih ima neku oznaku na jednom uhu. Dakle, registrirani su, ali nemaju vlasnike ni stalnu adresu. Prilično opušteno prelaze cestu neovisno ima li na njoj prometa ili ne, nehajno se pruže nasred pločnika ili čak na kolniku ako im se zbog nečega tako prohtije. U svako doba dana može se vidjeti nekoga od njih da spava u sjeni parkiranog auta, biljke ili zida. Ljudi ih ne diraju, oni na ljude ne laju. Nekad se nadlajavaju, ali bez natruha prijetnje u tom glasanju. Na terase i u restorane ne ulaze. Ujutro, netom poslije svanuća, dok tisuće ljudi šetaju duž pješčane plaže kvaseći stopala u toplom moru, ti se psi igraju skakućući po još praznim ležaljkama. Uhranjeni su. Ljudi se, očito, brinu o njima. Među mnogobrojnim šetačima vidio sam tijekom tjedan dana samo četiri mala pseća kućna ljubimca na uzici. Znatno manje nego što bi ih bilo u bilo kojem drugom razglašenom europskom ljetovalištu. Ali u tim ljetovalištima nema slobodnih pasa koji spokojno žive uz ljude. Nadam se da iduća velika promjena u Shëngjinu neće podrazumijevati njihov nestanak.