Jedina gora vijest za hrvatske socijaldemokrate od one da SDP tavori na najnižem rejtingu u posljednje tri godine, jest reakcija Davora Bernardića, stranačkog šefa, na poražavajući rezultat. Prije samo tri mjeseca ankete je više samozadovoljno nego opravdavajući se komentirao rekavši da rejting nije bitnije pao otkako je on preuzeo stranku. Ovaj put se, međutim, tim istim anketama narugao.

Rekao je da su one „čudo, jer pokazuju da velika većina građana ne odobrava politiku vladajućih, a oni i dalje stoje odlično“. Pritom je Bero mogao nešto zaključiti i o sebi iz činjenice da puno više građana radije odabire čak i takav HDZ od lijeve stranke dok je on vodi. Činjenica je da SDP klizi prema podrumu popularnosti, slično kao i glavne stranke lijevog centra diljem EU. Samo što su razlozi za to u svakoj pojedinoj članici EU-a donekle specifični, a konačan zaključak za hrvatski SDP je malo je reći katastrofalan.

Najgori pad do sada pretrpjela je Socijalistička partija u Francuskoj. Prije niti šest godina François Hollande postao je predsjednik republike na čelu takve stranke koja je sa skoro 30 posto glasova držala i gornji i donji dom parlamenta i većinu regija u Francuskoj. Pet godina poslije stranka je toliko pala da je Hollande postao prvi predsjednik moderne francuske republike koji nije tražio reizbor.

Stranački kandidat za predsjednika na izborima Benoît Hamon bio je tek peti, a u parlamentu socijalisti su sa 280 zastupnika pali na samo 30 koliko je nosilo nevjerojatnih 6,4 posto glasova. Bio je to trenutak u kojem je nastao izraz „pasokifikacija“, prema grčkom PASOK-u, povijesno velikoj grčkoj stranci lijevog centra koja je 2009. sama odnijela 43,9 posto. Nakon eksplozivne erupcije dužničke krize i otkrića korupcije jedva zamislivih razmjera, praktično nacionalnog bankrota, PASOK se strmoglavio na 6,3 posto.

Na red je došla SYRIZA, sasvim lijeva stranka, nešto su ugrabili i ekstremni ljevičari, točnije komunisti. Konzervativci su pak dio glasova izgubili u korist pronacističke stranke Zlatna zora. U Francuskoj se ljevica doslovno raspala. Njemački SPD, politička snaga ugrađena u same temelje moderne Europe, dovela se dotle da nemoćno gleda kako desničarski AfD sa svojim nekad i redikulozno pronacističkim pojedincima još malo pa puše za vratom. U Nizozemskoj se ljevica atomozirala. A razloga je mnoštvo.

Problem s populizmom 'Naš najveći anti-populist je Milanović, a kraljica populizma je Kolinda Grabar Kitarović'

Sve je djelovalo odlično na prijelazu stoljeća, u eri Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera, u doba EU-entuzijazma i takvog rasta BDP-a da glasačima lijevog centra nije previše smetalo niti sve otvorenije skretanje europskih socijaldemokrata prema liberalnom centru. Takva slika raspala se 2008. s financijskom krizom, rastom nezaposlenosti, padom standarda, padom javnih usluga poput zdravstva, obrazovanja.

Pa su se na to sve nadovezali dežurni tragatelji za dežurnim krivcima poput imigranata, globalizacije, odjednom se pojavio napumpani strah od objektivno nepostojeće europske kulturne ugroženosti. U novim ekonomskim odnosima na Zapadu, pa i u svijetu, novoj geopolitičkoj multilateralnoj situaciji, lijevi centar diljem EU-a uopće se nije snašao. I još se traži.

Negdje je na tome barem donekle profitirala antiestablišmentska ljevica, poput Podemosa u Španjolskoj, ali najviše od svega nabubrila je do nezabilježenih razmjera krajnja desnica, rasistički i krajnje nacionalistički populizam, novovijeki praktično fundamentalistički kršćanski fundamentalizam. Danas imamo EU u kojoj Orban Mađarskom vlada poput vođe, u kojoj Poljska ima vladu koja je odavno u kaznenom prostoru u napadu na građansko društvo.

I malo tko je još zadovoljan. Čak i u skandinavskim zemljama lijevi centar pomalo gubi podršku, dok rastu stranke kojima ne smeta čak niti organiziranje uličnih vodova „samozaštite“ od fantomske rasne opasnosti. Jedan od desničara koji je u takvoj EU jako profitirao bio je Geert Wilders u Nizozemskoj sa svojom Strankom slobode (PVV), čovjek sasvim na liniji primjerice s Marine Le Pen, AfD-om i sličnom scenom.

Tamošnja Laburistička stranka (PvdA) pala je na jednim izborima ove godine s oko 25 posto na samo 5,7 posto. Nizozemska se ipak pokazala kao zemlja u kojoj je konzervativno krilo politike toliko građanski svjesno da je Wilders ipak ostao izvan vladajućih koalicijskih pregovora. Tu se dolazi do paradoksa.

I u Francuskoj i u Nizozemskoj lijevi centar se totalno raspao, a na vlasti su ostali ili strogi centristi (Emmanuel Macron u Francuskoj) ili građanski konzervativci (u Nizozemskoj) koji su odoljeli strankama desnice, nekad i radikalne, političarima otvoreno oduševljenima i Donaldom Trumpom i Vladimirom Putinom, koji su se u stanju sporazumjeti s Orbanom i sličnima.

Ne mogu sami Syrizini recepti nama ne pomažu

A u Njemačkoj gdje SPD čak nije niti izgubio toliko puno – sa 25,7 posto pao je na 20,5 posto glasova na izborima ove godine, politička scena je posljedično zaprijetila da se puno gore raspadne. Angela Merkel očajnički je pregovarala o koaliciji s liberalima iz FDP-a i Zelenih, da bi pregovori propali jer FDP i Zeleni danas naprosto nikako ne idu u isti koš.

I odjednom su se opet zakotrljali pregovori između CDU-a Merkelice i SPD-a, iako je baš takva koalicija i dovela SPD do najgoreg rezultata od Drugog svjetskog rata. Nakratko je rejting SPD-a poskočio s izborom novog predsjednika stranke Martina Schulza. No, bilo je to kratkog daha, taman toliko dok se nije ispostavilo da SPD nije dovoljno čvrst, možda niti dovoljno crven, koliko to smatra da im treba sloj građana u Njemačkoj koji žive od vlastitog rada.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nešto bi o tome mogao reći i Jeremy Corbyn, čovjek koji je na izborima ove godine Laburiste iščupao iz provalije duboke pukih 10 posto. Uoči izbora su mu prigovarali da je ekstremist, onako kako su za „militantni idealizam“ kritičari optuživali i Podemos i Syrizu. No, ispalo je da su te stranke sa svojim pristupom klasične ljevice pogađale u središte mete financijskim tubobankarskim svijetom izmučene duše srednjeg sloja.

Čak, onog trenutka kad je, primjerice, Syriza stala kalkulirati, odjednom je i Aleksis Cipras doživio ulične prosvjede protiv sebe kao da je premijer konzervativne Nove demokracije, a ne ljevice. Ispalo je da se ljevičarenje lijevom centru politički isplati, a da je ono što se kažnjava ideološko kalkuliranje, jer je ljude strah od siromaštva, gubitka posla, gubitka penzija, zdravstvenog osiguranja.

I na kraju primjer Austrije. Tamošnji SPÖ jest iznimka, jedina je europska stranka lijevog centra koja je bila i ostala snažna, ove godine za nju je glasalo 26,9 posto birača. Predsjednik države čak je uspio postati nekoć zeleni političar, očito i više nego lijevi izbor, Alexander Van der Bellen, koji je u pripetavanju pretekao kandidata zahuktale antieuropske desnopopulističke, ako ne i desničarske Slobodarske stranke (FPÖ).

S druge strane se dogodilo, a to je zapravo onaj politički poraz lijevog centra u Austriji, iako je izborno politički odolio, to što su vladu morali sastavljati ÖVP iz desnog centra i onaj isti predsjednički poraženi desničarski FPÖ, nekoć stranka neslavnog pokojnog Jörga Haidera. Vrijeme će pokazati koliko je ÖVP kadar obraniti građanski centar i koliko SPÖ nije u spirali da ždere vlastiti univerzum nauštrb ostatka lijeve scene.

Upravo to bila je jedna od temeljnih pogrešaka Zorana Milanovića. U studenom 2014. sa šokom je dočekao anketu po kojoj je ORaH Mirele Holy sa 18,5 posto pretekao SDP koji je pao na 17,5 posto. Milanović je tada zaboravio da je sam kriv za disidentski stranački put nekoć ministrice Holy, koju nije podržao kad se sudarila s Radimirom Čačićem iz HNS-a, političarom koji je već tada bio uteg zbog niza stvari; i postupka zbog one prometne nesreće s poginulima i zbog nepotizma u HNS-u i zbog podrške vrlo balkaniziranom načinu vođenja biznisa.

Socijalna nekrofilija Štokholmski sindrom u korist europskih financijskih elita

Potom je pogriješio u tome što je krivo protumačio da mu Holy otima glasove. I zato je udario po Mireli Holy, savršeno je politički upokojivši i savršeno promašivši metu koju je mislio da gađa. Otkako se ORaH vratio umalo na apsolutnu nulu, postalo je jasno da se ti građani koji bi glasali za ORaH nisu vratili SDP-u, nego su očajnički stali lutati od Mosta do Živog zida. Bili su apsolutno očajni građani, kako je danas kristalno jasno, protestni birači koji se grčevito traže.

SDP-ovi birači se zato i dandanas osipaju prema Živom zidu, koliko god se u toj vrlo čudnoj stranci događa da najistaknutiji članovi ispaljuju bisere iz domene teorija zavjera. Ono što ih privlači jest to što vjeruju da je ovima iz Živog zida, kakvi god bili frikovi, doista stalo do toga da radni čovjek, građanstvo, socijalni slučajevi, svi oni koji u Hrvatskoj ne pripadaju elitama – ekonomskim, tajkunskim, vjerskim – da se doista izbore za svoje mjesto. Koliko god oni bili zadnji koji im u tome mogu pomoći.

Onako kako je to Marine Le Pen uvjerila građane u Francuskoj, ili AfD u Njemačkoj, srećom pa ne dovoljno mnogo njih za osvajanje vlasti. Takvo što, ako je već bio nemoguć zadatak za vladu Zorana Milanovića, za stranku Davora Bernardića, iz opozicije i nakon još jedne runde stranačke negativne selekcije, to je čisti SF. Paradoksalno, ali daljni pad Hrvatske u desničarski ponor koji je pripremao Tomislav Karamarsko nisu spriječili Bernardić i SDP, nego unutarnji izbori u HDZ-u.

Bernardić bi komotno mogao razviti politički kompleks i zbog još jedne stvari; na prošlim izborima stranka je dobila samo 36 zastupnika u Saboru od 151, što samo po sebi čak i ne bi bila tako povijesna tragedija po lijevi centar u Hrvata da takav izbor SDP nije ostvario nakon onog i onakvog nacionalnog cirkusa s Karamarkom, Mostom, Tihomirom Oreškovićem, s cirkusom u koji se povremeno aktivno uključivala i predsjednica. Sve začinjeno s otvorenim doista desnim ekstremizmom.

Pritom je i u SDP-u danas većini jasno da problem s hrvatskim lijevim centrom nije ničiji nedostatak karizme, nego nešto neusporedivo gore, nešto što bi lijevi centar u Hrvatskoj za samo koju godinu moglo odvesti ispod povijesnog minumuma od 5,5 posto iz 1992. No, to je bilo doba Ivice Račana, rata, političke katarze dijela bivšeg SKH, dok je veći dio bivšeg SKH bio u vlasti kao dio HDZ-a.

Davor Bernardić tako je danas predsjednik stožerne stranke lijevog centra koja stoji na niti 19 posto iako je u opoziciji, iako je u položaju da teškom artiljerijom tuče po vladajućima. On to i čini, ali je savršeno jasno da pritom to čini toliko pogrešno da se u 2018. SDP-u otvara provalija poput one u koju je socijaldemokracija pala u Nizozemskoj ili Francuskoj.

Nikakva opozicija Neugodno je gledati u što Bero pretvara SDP

S tom razlikom što u Hrvatskoj čini se da još ne postoji dovoljno stabilna, snažna, drska i pametna stranka koja bi uskočila u taj prostor kao u tim zemljama - isto onako kako nikoga nije bilo da u takav prostor uleti u Poljskoj, Mađarskoj... - pa bi se u tom slučaju Bernardić u povijest upisao kao grobar socijaldemokracije u još jednoj novoj članici EU-a.