Top News
773 prikaza

'Naš najveći anti-populist je Milanović, a kraljica populizma je Kolinda Grabar Kitarović'

Predsjednička kampanja
Grgur Zucko (PIXSELL)
Populistički shvaćena nacija živi od slavne prošlosti, moralnosti svoje tradicije i neusporedivosti svojih junaka i ljepote svojih žena, pejzaža...

Novi vjetrovi pušu Europom, tvrdi nizozemski politolog Cas Mudde. Javili su se politički pokreti koji su među ljudima uzeli maha, a koji, u svoj svojoj privlačnosti, imaju i mračnu stranu. Mudde pritom govori o koaliciji lijevih stranaka Grčke, Syrizi, koja je u siječnju odnijela izbore te o Podemosu ('Mi možemo'),  radikalnoj, također lijevoj antikapitalističkoj stranci koja je u Španjolskoj u svega godinu dana postala pravom senzacijom.

Da se danas tamo održe parlamentarni izbori, premijerom bi postao dugokosi vođa Podemosa, Pablo Iglesias Turrion. Tako barem kažu prognoze relevantnih anketa. Obje spomenute opcije primjeri su ljevičarskog populizma, što je za europsku političku scenu svakako noviji moment. Prema Muddeu, prijeteći. 

"Sve do prije nekoliko godina, u europskoj se politici populizam gotovo ekskluzivno vezivao za radikalnu desnicu i smatrao se lošim, nekom vrstom 'bolesti demokracije', objašnjava Mudde i dodaje kako, dakako, u cijeloj priči ima i dobrog i lošeg. Ono što je dobro jest naglašavanje problema koji brinu većinu ljudi, a o kojima politička elita uglavnom ne voli razgovarati. 

Teme poput mjera štednje, recimo, ili pak imigrantske politike. Lošeg je, međutim, prema Muddeu, nešto više. Populisti se , kaže, smatraju 'glasnicima naroda' pa zato svatko tko ima drukčiji stav automatski predstavlja 'pokvarenu elitu'. Politička kultura zato je vrlo polarizirana, crno-bijela, isključiva, i kao takva, prijeti funkcioniranju liberalne demokracije, ali i pravima manjina. 

"Iako je ljevičarski populizam najčešće manje isključiv nego desni, glavna razlika među njima nije ta hoće li ovaj ili onaj populizam biti isključiv ili ne, nego koga će isključiti, što, dakako, ovisi o tome radi li se o ideologiji socijalizma ili pak nacionalizma", objašnjava Mudd, a sve to skupa dođe da se zapitamo što to znači za nas. Kakvi to vjetrovi populizma pušu u Lijepoj našoj? 

"U našoj tradiciji sve populističke varijante dosad su rabile prije svega, ako ne i isključivo, nacionalni obrazac. Socijalni se pojavljivao tu i tamo, ali samo kao dodatak", ocjenjuje hrvatski politički analitičar Žarko Puhovski. 

Nacionalni obrazac populizma, kako objašnjava, počiva na neupitnom postavljanju nacije kao obzora svakoga političkog djelovanja. To funkcionira prem shemi: mi i oni. Oni su, pritom, barem nešto ispod nas (a katkad i neprijatelji). 

"Populistički shvaćena nacija živi od slavne prošlosti, moralnosti svoje tradicije i neusporedivosti svojih junaka i ljepote svojih žena, pejzaža itd. Konkretno to znači: Hrvat, katolik, junak, skrban. Za sve je, dakako, potreban vođa, npr. Tuđman, junak s muškim karakteristikama, (Gotovina), neprijatelj (Srbin, komunisti), odabrani neuspjeh ili poraz (Vukovar), koji je vrelo junaštva i solidarnosti, ali i zalog osvete u kasnijoj pobjedi. Sažeto: Bog nam je dao najljepši dio svijeta, ali i okruženje zlim susjedima koji su odvajkada, nasilno ili prijevarno, htjeli ono što je naše", opisuje Puhovski. Na pitanje tko je naš kralj populizma odgovara: 'Imamo kraljicu':

"To je Kolinda Grabar Kitarović, nitko od domaćih populista trenutno nije ni blizu nje. Njezina biografija, koja je izazvala toliko pozornosti, primjer je populizma. Ima sve bitne sastojke priče koje ga promiču: Djevojku sa sela, naviklu na grub život, koja se svojom nezaustavljovom ambicijom izvlači odatle (mada joj ostaje u srcu). Zahvaljujući primarno usađenim, tradicionalnim, dakako, vrijednostima, ona spoznaje da se može snaći i u svijetu. Premda konzervativna, i dalje ističe i njeguje svoju ženstvenost i unatoč uspjehu ostaje odana svojoj obitelji", tvrdi Puhovski, dodajući da nasuprot Kolinde imamo Zorana Milanovića, primjer anti-populiste. 

"Ako mu se išta ne može prigovoriti, onda je to populizam. Njemu, zapravo, nije stalo do ljudi uokolo, osim ako ih vidi u ulozi publike za svoja mudrovanja. U ime toga pripravan je i vrijeđati svoje biračko tijelo. Riječju, bliži je ponašanju političara u totalitarnome, no u demokratskom sustavu", smatra Žarko Puhovski. 

Korijene populizma (i) u Hrvatskoj nalazi u kopiranju uspješnih "bjelosvjetskih" (nerijetko američkih) političara, te, posebice, u katastrofalnome stanju opće političke kulture u zajednici. Za Syrizu kaže da je od samih početaka inklinirala ljevičarskoj uporabi populizma, ali da je s vremenom stvorila ideologijski konglomerat koji sadrži i neke desne ideologijske elemente.

"Socijalni populizam – kakav Syriza obećava, a dijelom već i realizira (npr. povećanje minimalnih plaća, povratak otpuštenih čistačica u državnu službu) – ima i ozbiljne konsekvencije. Ne malome broju ljudi bit će realno bolje (pitanje je samo koliko dugo). Podemos je sličan tomu, ali ima manje naglašen nacionalistički element 'povratka dostojanstva zemlje'. No, vidjet će se kako će se razvijati kada se izborni termin posve približi", zaključuje. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.