Nije zgoreg imati na umu činjenicu da je gospodin Janis Varufakis, ministar financija u Tsiprasovoj vladi, stručnjak za krizu bankarskog sektora i za javni dug. Svi njegovi radovi u posljednje vrijeme s tog su područja - on dakle nije, kako smo katkad mogli čuti, neupućeni mladić kojega će Trojkini lavovi pojesti za doručak nego naprotiv, ekspert čija je agenda, čini se, prilično osmišljena. Janis Varufakis je trenutačno na turneji po Parizu, Londonu i Rimu. Zasad ne ide u Berlin, što mi se čini dosta razumljivo.
Posjet Njemačkoj imat će više smisla kad bude znao s kakvom podrškom može računati u ostatku Europe. Pokušava objasniti nove pozicije Grčke, rastumačiti koje su njihove želje i mogućnosti. Od Varufakisa ne treba očekivati samo da bude dobar pregovarač nego je, čini mi se, realno i nešto više - on će pokušati promijeniti tip pregovaračkog okvira unutar kojega su dosad slični problemi rješavani prema standardnoj proceduri.
Što je njegov plan? Čini se da Varufakis - i Cipras - kane promijeniti tradicionalni model unutar kojega su rješavani problemi prezaduženih država. Oni će se potruditi naći novi način vraćanja kredita, jer je postojeći - za neke od njih - neupotrebljiv. Ideja napuštanja eurozone je mrtva - s time više nitko ozbiljno ne računa.
Ovo što Grci rade nije politička taktika
Kad bi došlo do toga, u pitanje bi došla opstojnost cijele Europske unije, a to nikome na pada na pamet. Ovo što Grci rade posljednjih dana nije, međutim, samo politička taktika. Njihov cilj nije rješavanje isključivo grčkih problema nego i problema drugih država u sličnom položaju, a za to postoje dva razloga. Prvi leži u činjenici da su Syriza i Grci preslabi da sami riješe svoj problem.
Oni se u tom poslu moraju osloniti na podršku drugih država jer sami neće uspjeti. Drugi razlog leži u profilu Syrize. U nas se njeno ime najčešće izgovara kao akronim, bez napomene kako je riječ o koaliciji radikalne ljevice. Dakle to je koalicija, a ne stranka - čine je komunisti, trockisti, ekolozi i drugi radikalni ljevičari. U njoj ima marksista, ima maoista - oni su, ukratko, idealisti, revolucionari, koji doista žele biti radikalno lijevi. Ljudi iz vrha Syrize sada ne vuku osmišljene taktičke poteze radi očuvanja vlasti, kao što se možda misli: oni to rade iz uvjerenja. Nadaju da će njihovi stavovi proći.
Hrvatska srećom, u dogledno vrijeme, neće postati Grčka
Valja se nadati da će njihovi potezi biti korisni za grčko gospodarstvo i grčku državu. Određena doza opasnosti leži , ipak, u mogućnosti da Grci budu krajnje revolucionarni i ne pristanu ni na kakav kompromis. Uspiju li, što mi se čini vjerojatnije, bit će to putokaz drugim zemljama - u prvom redu Španjolskoj, čiji Podemos nalikuje do neke mjere na Syrizu. Ne treba smetnuti s uma ni to da slični pokreti postoje i u Italiji i Francuskoj, dok u Njemačkoj imamo die Linke. Pogledamo li Španjolsku, vidjet ćemo da su tamo na sceni ponovo zastave iz doba republikanskog rata.
Podemos i Syriza ideološki su profilirani pokreti. U nas je zvijezda davno protjerana s javne scene, a s njom i lijeva retorika. Sad se lagano vraćaju. Radnička fronta najsličnija je Syrizi, ali uvjeti su ovdje još bitno drukčiji. Relativno je, inače, lako uočiti da su takvi, ljevičarski pokreti, mnogo uspješniji u mediteranskim zemljama Južne Europe, katoličkima a dijelom i pravoslavnima poput Grčke nego u protestantskim zemljama sjevera. Hrvatska srećom, u dogledno vrijeme, neće postati Grčka, jer je stanje naših javnih financija kudikamo bolje, a lagana reindustrijalizacija ipak daje neke rezultate.
