Rusija je poslala teretni brod kako bi opskrbila svoju zračnu bazu u Siriji, što je signal da Kremlj namjerava održati strateški važno vojno uporište pod novim vladarima zemlje, prema američkim dužnosnicima i satelitskim snimkama koje je pregledao The Wall Street Journal. Teretni brod Sparta napustio je Sankt Peterburg u ožujku i stigao u sirijsku luku Tartus u svibnju, nakon što su ga veći dio putovanja pratili ruski ratni brodovi, prema satelitskim snimkama i američkim dužnosnicima koji su pratili brodove. Bila je to prva takva misija opskrbe od pada Assadovog režima, ruskog saveznika, krajem 2024. godine.

Ruska Federacija u Siriji održava dvije ključne baze – pomorsku u Tartusu i zračnu u Hmejmimu, kod Latakije. Tartus je stara luka koju je Moskva naslijedila još iz sovjetskih vremena. Taj komad sirijske obale danas je jedina ruska pomorska točka na Sredozemlju. Usprkos najavama o odlasku, još su tamo. Formalno, riječ je o tehničko-logističkoj bazi, ali zapravo Tartus je simbol strateške postojanosti, pisao je Express. Odavde ruska mornarica može nadzirati cijeli istočni Mediteran, pratiti kretanje američkih brodova i održavati prisutnost bez potrebe za prolaskom kroz Bospor, gdje su turske odluke uvijek nepredvidljive.

Još važniji za operativne sposobnosti bio je Hmejmim, zračna baza koja je godinama bila srce ruske vojne kampanje u Siriji, prije nego što je pao Assad. S nje su polijetali bombarderi Su-24, Su-34 i lovci Su-35, a dronovi izviđali područja na granici s Turskom i Irakom. Ova baza nije bila samo tehnički centar - ona je politička izjava. Rusija je u Siriji godinama pokazivala da može projicirati silu izvan postsovjetskog prostora, brzo uspostaviti logističku mrežu, i uz ograničene resurse preokrenuti tijek jednog rata. U vojno-analitičkim krugovima Hmejmim se smatra svojevrsnim laboratorijem novog načina ruske intervencije: kombinacija zračne moći, savjetnika, privatnih vojnih kompanija i lokalnih saveznika, pisao je Express prošle godine. Ali Assadov pad mijenja omjer snaga, a ruska intervencija u Ukrajini bacila je Putinov fokus na Specijalnu vojnu operaciju. Povratak u Siriju tek sad je došao na red. 

Sirija je tako postala scena na kojoj se dvije vojne sile svakodnevno susreću, ali izbjegavaju izravni kontakt. Postoji sustav “dekonflikcijskih linija”, uspostavljen još 2015., kad su ruske snage počele vatreno djelovati u zemlji. Zahvaljujući tim dogovorima, ruski i američki piloti znaju gdje tko leti, a kopnene patrole koje se sretnu u pustinji razmjenjuju kratke radio poruke, hladne i strogo profesionalne. No, iza tog krhkog dogovora krije se stalna napetost. Nekoliko puta do sada američka i ruska oklopna vozila doslovno su se “ogrebla” na cestama Eufrata, a svaka takva situacija mogla je postati incident globalnih razmjera, pisao je Express.

Dok u Tartusu pristaju ruski desantni brodovi i fregate, a u Al-Tanfu američki konvoji istovaraju opskrbu, Sirija ostaje zemlja u kojoj lokalna vlast ima ograničeni suverenitet. Damask nominalno kontrolira većinu teritorija. Istodobno, područja istočno od Eufrata, gdje djeluju Kurdi i američke snage, praktično su izvan kontrole sirijske države. Takva konfiguracija stvara paradoks: dvije strane svijeta formalno tvrde da podržavaju “stabilnu i jedinstvenu Siriju”, dok njihova prisutnost zapravo održava podjelu. Za Moskvu, sirijska avantura je potvrda da Rusija, i pored sankcija i međunarodne izolacije, ima globalni doseg. Tartus i Hmejmim danas su uporišta ruske moći, ali i točke preko kojih se testiraju nova oružja, doktrina elektroničkog ratovanja i sustavi bespilotnih letjelica. Sirija je u tom smislu poligon, a ne samo saveznik. S druge strane, Washingtonu Sirija služi kao geopolitički ventil – s relativno malim angažmanom može držati pod kontrolom iranski utjecaj i prisiliti Rusiju da troši resurse daleko od vlastitih granica.

Obje strane, svaka na svoj način, tvrde da se bore protiv terorizma. No ono što se u stvarnosti događa jest tihi, niskofrekventni sukob interesa. Američke snage povremeno presreću iranske konvoje koji prolaze prema zapadu; ruski avioni ponekad bombardiraju područja u kojima djeluju proameričke kurdske snage. Službeno, nitko nikoga ne napada. Neslužbeno, sve je pitanje tumačenja “legitimne mete”. U svakom slučaju, Sirija danas više nije samo zemlja građanskog rata. To je geopolitička mikrosfera u kojoj se zrcali globalni poredak – ili njegov raspad. Granice između sukoba niskog intenziteta i globalne krize postale su tanje nego ikada. Dok u Tartusu i Hmejmimu ruski tehničari servisiraju borbene avione, a u Al-Tanfu američki marinci održavaju dronove, cijeli svijet svjedoči jednom paradoksu: dvije najveće vojne sile mogu se nalaziti na istoj zemlji, gledati se preko nišana, i svejedno ne zapucati, pisao je Express.